Moj Isuse, nije dovoljno što smo Te jednom razapeli, što smo Te jednom optužili, što smo Ti jednom bičevali presveto tijelo. Nije dovoljno…
Nije dovoljno što si jednom na sebe uzeo križ i što si jednom, tamo nekad, patio. Nije dovoljno što Te je majka skidala s križa i grlila Tvoje krvlju natopljeno tijelo. Nije dovoljno…
I nije bitno vjerujemo li ili ne vjerujemo… Jesmo li Te od prije poznavali ili smo tek tamo negdje čuli za Tebe… Tvoje ime će odjekivati kada pitaju tko je kriv… Ti si prvi na listi optuženih.
I tvoja ljubav, Isuse, odakle Ti više? Otkud Ti strpljena za cijeli svijet? I kako Tvoje oči mogu ostati tako blage, a srce milosrdno? I kako unatoč tome, Ti si i dalje kriv…
Što god učinio, koliko god nas ljubio, nama si tako često ipak kriv za sve
Nije dovoljno što blagoslivljaš ljude i daješ im da žive još koji dan… Nije dovoljno što prosipaš nad njima financijske blagodati… Nije dovoljno što se boriš više nego mi svi zajedno… Tebe će prvog optužiti, baš kao nekada…
I pitamo se, mi ljudi, gdje si Ti kada sve se oko nas ruši… Pitamo se gdje si u 2020. godini, 2021. ili bilo kojoj drugoj… Misleći da uživaš tamo negdje…
Pitamo se, mi ljudi, gdje si dok zemlja podrhtava, dok majke i očevi suzama natapaju tlo… Pitamo se gdje si dok bolnička postelja grije iznemoglo tijelo naših voljenih…
Gdje si Ti u onoj noći kad je jedan grad zavijen u crno? Gdje si u onom danu kad je jedan grad sravnjen sa zemljom? Gdje si kad ljudi umiru? Iako te prije toga, kad je sve bilo dobro, nismo spominjali… Tek si bio ime u prašnjavoj knjizi na ormaru…
Bez obzira na naše optužbe, Ti nas grliš i podižeš
A Ti, Isuse, naviknut na razapinjanje, sagibaš svoje raširene ruke. I grliš. Grliš svu svoju djecu diljem svijeta.
Grliš majku i brišeš joj suze. Ležiš pod ruševinama ranjen. Bdiješ i boriš se za zadnji uzdisaj. Hraniš. Napajaš. Gradiš kuće. Griješ. Ljubiš, iznemogao. I primaš udarce.
Vjerujem da možda i zaplačeš kao što si zaplakao za Lazarom.
Ti, Isuse, u svima nama plamtiš. Potičeš nas. Otvaraš nam oči. Pozivaš nas na ljubav. Ti svima nama daješ dane. Već stoljećima daješ nadu, ljubav i vjeru. Već stoljećima ne odustaješ.
Daješ nam slobodu, taj najveći dar za kojim svaki čovjek čezne.
I toliko čeznemo za Tobom, slobodom, a kad je dobijemo, opet Tebe krivimo.
Umjesto zahvale, od nas opet dobivaš sumnje da si kriv
Isuse, život i smrt u Tvojoj su ruci. Ti daješ i Ti uzimaš. Mi smo samo ograničena stvorenja, a sve oko nas prolazno je. Ti nam u svojoj milosti i ogromnoj ljubavi daješ. Daješ nam da izaberemo svakoga dana ljubiti osobe pored nas, ali mi toliko puta biramo inat. Daješ nam nahraniti gladnoga, ali mi toliko puta izaberemo neumjerenost u jelu i piću. Daješ nam financijske blagodati, ali mi toliko puta izaberemo biti pohlepni.
Daješ nam razum, ali se mi nikad ne sjetimo zahvaliti… tek kad vidimo ljude koji su ga izgubili. Daješ nam topao dom i krov nad glavom, ali ljudsko srce uvijek čezne za još toplijim domom s još jednim katom, s još jednim popravkom, s pogledom na more… a kada taj isti dom nestane, opet si Ti, Bože moj, kriv. Daješ nam dečka, djevojku, muža, ženu, sestru, brata, majku, oca… kraj kojih prolazimo, koje ne poštujemo, koje ne cijenimo… Ne shvaćajući da su oni Tvoj dar nama… Daruješ nam ih… ali mi se ne zahvalimo. A kada te iste ljude uzmeš sebi u svoje odaje da im bude bolje, da im bude ljepše, da sijaju u Tvome Kraljevstvu… opet si nam Ti, Isuse, kriv. Ali već si navikao… Opet se daješ razapeti iz ljubavi prema nama.
Daješ nam toliko toga, a mi ne znamo primiti
I dalje stojiš tu pun ljubavi i tješiš. Pun milosrđa… I plačeš, vjerujem da je tako. I sagibaš se nad našom ljudskom bijedom. Ulaziš u našu pohlepu, ulaziš u našu tamu i svijetliš, i tama te ne obuzima.
U svoj svojoj slobodi daješ nam da izaberemo raditi ono što volimo, ali znaš, mi smo ti ljudi malo čudni, mi izabiremo ono od čega ima više koristi i sami sebe mučimo. Daješ nam da izaberemo biti kod kuće sa svojom obitelji, ali znaš, mi ti ostajemo raditi prekovremeno, jer neka koje kune više, da nam ne bi što nedostajalo. Daješ nam da izaberemo otići na izlet sa svojim bližnjima, ali nama ti je draže upaliti televizor i odmarati. Daješ nam toliko blagodati, ali nama je lakše ostaviti ruke sklopljene nego se ustati i prihvatiti ih. I opet si Isuse, Ti kriv.
Kriv si samo zato što ljubiš
Kriv si jer nas toliko neizmjerno ljubiš. I dok vadiš trnje iz naših nogu kako bi mogle trčati, mi te odmičemo jer nas boli, jer ne vidimo da će nam nakon toga biti toliko lakše. Jer smo, Isuse, mi ljudi ograničeni. Oprosti nam.
Mi ne vidimo koliko se ti boriš za svaki ovaj prolazni život i usmjereni smo na svoje muke dok se ti tamo negdje boriš za nešto puno veće. Mi ne vidimo jer smo usmjereni na jedan trn, a Ti se tamo negdje boriš s milijun drugih koji nas žele raniti. I čekaš. Čekaš da izaberemo u slobodi.
A mi biramo i ne zahvaljujemo, ne zato što smo nezahvalni, nego jer ne vidimo, ne tražimo, ne gledamo. Mi ne zahvaljujemo iz navike jer smo navikli imati to sve. Mi ne zahvaljujemo jer nismo svjesni darova koje primamo. Ne zahvaljujemo jer nam očito nije toliko teško.
A što da pričam kad znaš to već. Znaš i opraštaš svaki put i ljubiš svaki put. I svaki put pun udaraca boriš se za svaku svoju izgubljenu dušu. Hvala Ti.
Monika Kajinić – Žena vrsna
Foto: Cathopic
