Sinoć je bila neka luda noć, zaspala sam tek pred jutro u nekom čudnom položaju, a do tada je beba plakala i previjala se jer upravo niču 4 gornja zuba odjednom. Kada sam se pred jutro probudila, zato što drugo dijete traži vodu, shvatila sam da se ne mogu pomaknuti. Odmah sam panici zamišljala kakav će biti taj novi dan: ja nepokretna (neka vrsta uklještenja gornjeg dijela tijela, prvi put u životu) s 4 malene djece, sama, a jedno još treba doći iz škole. U meni titra vapaj – Bože, pomozi! Bože, daj mi zdravlja ili još bolje – Bože, molim te, napravi danas sve umjesto mene! Muž me, odlazeći na posao, upita hoće li ostati kod kuće, a ja odlučno odbijam jer nema predaje! Mi smo tim, svatko na svom polju. Ranjen vojnik još nije za baciti, a ako ozdravi, vraća se jači nego ikad.
E tako to izgleda…
Da stvar bude još gora – jutros je sve što može biti naopako, bilo naopako; ali i ono što ne može, također! Prvo – nikako natjerati djecu da se stvore u kupaoni obaviti jutarnju toaletu (što inače ide automatski nakon dizanja), a kada su počeli, onda usta unedogled sa „slučajnim“ polijevanjem. Kod doručka se svađaju tko će prvi staviti mlijeko u zdjelicu, a kad se jedan počne cerekati za stolom – poput domino efekta – svi počnu, pa se kašlje, zagrcava, ispadaju komadi doručka na stol, u krilo… Taman kada izađemo van u dvorište, jedan se sav zapiški, do kože (kroz tenisice, jedne jedine!). Nakon presvlačenja mora opet na wc, pa ne želi prati ruke poslije toga i kada opere ne želi do kraja oprati sapunicu između prstiju i histerično plače.
U međuvremenu se stariji bori da ga pustim u nepregledno i nesigurno potkrovlje kako bi tražio ping-pong lopticu. Beba čeka dojenje, mala sestrica oblači kopačke od brata, zatim hoda po blatu u njima i usput uporno briše nos u rukav svježe oprane vestice… Kaos, kaos, kaos, ljudi moji! A ja u bolovima, svaki pokret osjećam, hodam poput robota. Nekako sam uspjela sve namiriti i najavim ovoj Božjoj djeci: „Ajde, mama će sada sjesti 5 minuta.”
Vjerujete li mi da sam pogledala samo naslovnu stranicu neke usputne reklame jer je već jedan, onaj koji se bio zapiškio, ušao među piliće i hvatao ih za krilca? E tako to izgleda… Muž zove s posla da vidi kako sam, susjeda istovremeno pozdravlja.
Baš me jučer jedna mama, kada sam odvezla Tinu na trening, a ostala djeca su sva bila u autu, pita: „Kako Vi to gospođo uspijevate?“ Ja uvijek na to odgovorim: „Pa ide, nije strašno…“ I onda uslijedi pitanje: Imate li pomoć sa strane?
Što se mora, to je meni baš teško!
Zaista ne znam na što se to odnosi. Na domara, na kuharicu, na peglačicu, na dadilju, na klauna, na vrtlara ili samo na nekoga tko tu i tamo uskoči da pričuva djecu dok idem kod doktora?
Ja imam ovo zadnje, tu i tamo, jer – mama sam i još uvijek stižem i volim to sve raditi. Uz ovo pitanje ispada da su kućanski poslovi nešto najgore što se čovjeku može dogoditi u životu.
Ali ako radiš kao spremačica 8 sati na dan za novce, onda „kao fol“ nije teško, čak i ako moraš od sebe dati više nego što možeš. Ponekada se sjetim jedne rečenice koju bih rado ovom prilikom oplemenila kršćanskim duhom: „Što se mora nije teško.“ Ja kažem: „Što se mora, to je meni baš teško! Ali uz Božju pomoć i strpljenje koje dolazi od Njega vidiš svrhu i počneš se ponašati kao odrastao čovjek, pa čak i s ljubavlju radiš ono što ne voliš.“
Ja uspijevam to sve – dan po dan
Moram priznati, ima dana kada se poklopi da sam zdrava, djeca poslušna, kuća čišća, ali danas je bilo tek 9:57 h kada sam pogledala očajničkim pogledom na sat, uspuhujući i pitajući se hoće li se nastaviti sve ovako ili ima nade da i ja pogledam bar onu prvu stranicu časopisa s namještajem? Ili da u miru djeca i ja pogledamo pokoju slikovnicu? Može li se ovaj dan još spasiti? Pitam se ponekad jesam li jedina koja se tako osjeća ili je to svakodnevna borba svih nas majki koje smo među ljudima fine, dotjerane i smirene, a djeca poslušna?
I zato uvijek kažem svima: „Ja uspijevam to sve – dan po dan. I tren po tren.“ U nadi da se i ovaj dan nekako smiri, kao i u onim, nešto boljim danima, u nadi da ostanu takvi 🙂
Sjećam se dobro jedne večeri u visokoj trudnoći s 5. djetetom, spremala sam se na spavanje onako teška i umorna, iscrpljena do bola od svega, sa žgaravicom i venama. Razmišljala sam o nekim problemima koje neki drugi ljudi imaju pa shvatim da je to što je meni teško proporcionalno nezahvalnošću. Nakon te spoznaje sam se brzinski sabrala, podragala trbuh i rekla: „Bože ako je ovo sve što trebam napraviti za svoje spasenje – onda daj mi još!“
Mir Kristov neka je s nama u ovom životnom zadatku, jer zaista nema drugog rješenja.
Sandra Tominac – Žena vrsna
Foto: Pixabay
