
Zašto Bog neke ljude čudesno ozdravlja, a neke ne?! Zašto svjedočimo brojnim primjerima mladih, za života svetih ljudi, koje je Bog prerano uzeo k sebi? Iza njih često, nažalost, ostaju i maloljetna dječica. Zašto Bog uzima maloj djeci majku/oca? Najviše nas ipak potrese smrt nevine dječice. Jer sve da su odrasli svojim životom i grijesima “zaslužili” svoju sudbinu, što su pak ta dječica kriva?
Kako reagiramo kad ne razumijemo?
Kako je lako u tom trenutku početi osuđivati! Prvenstveno Boga. Jer, ako je On Svemoguć, onda može i spasiti svakog čovjeka i ako je On Tvorac cijeloga svijeta, onda je On direktno odgovoran za svaku smrt, zar ne?
Možda čak ne sudimo i to je već pohvalno. Jer u tom smo slučaju, usudila bih se reći, na višem nivou vjere. Pa ipak, i dalje uopće ne razumijemo zašto je to sve tako kako jest. Kažemo spremno: čudni su putovi Gospodnji i nije na nama da ih razumijemo.
I to jest djelomično istina. Ipak, kako rastemo u vjeri (čitajući Božju riječ iz Svetog pisma, redovito se ispovijedajući, prisustvujući sv. Misi – i to češće nego samo nedjeljom – i njegujući osobni odnos s Gospodinom kroz molitvu), onda nam se otkriva malo više toga i sposobni smo u duhu i razumjeti bolje.
Bog ima fenomenalan plan sa svakim od nas
Svatko od nas ima svoj put i sa svakim ljudskim životom Bog ima svoj fenomenalan plan. Svi smo ljubljena djeca Božja, Bog nas uistinu neizmjerno ljubi i želi da se svi spasimo, da nitko ne propadne. I uvijek nam pruža svoju ruku, bez obzira koliko često i duboko padamo. Pitanje je – jesmo li toga svjesni i želimo li Njegovu ruku spasa?
Nedavno je jedna mlada žena preminula i iza sebe ostavila supruga i čak petero male djece. Svi koji su je poznavali svjedočili su o njezinom besprijekornom vjerničkom životu, dobroti i potpunoj predanosti Bogu. Kažu drugi, bez ustručavanja, da je zaslužila svetost već na ovoj zemlji. Oni koji je nisu poznavali, a u koje se i ja sama ubrajam, osjećaju duboko njezinu protočnost, snagu i pod jakim su dojmom njezine fascinantne duhovnosti. Toliko da i mene osobno to zasigurno mijenja u određenom smislu. Preispitujem sebe, svoju vjeru, želim nasljedovati njezino iskustvo transparentnog vjerničkog života.
O, kad bismo se mogli uzdići iznad svjetovne razine vlastite sebičnosti i navezanosti na tu osobu i sagledati širu sliku! Ona je za svoga života djelovala sigurno snažno i poticajno u svojoj bližoj ili široj okolini. Ali tek je svojom smrću “napravila” potpunu eksploziju svjedočanstva svetačkog života u braku i obitelji. Tek je svojom smrću dotakla milijune poznatih i nepoznatih ljudi. Dogodila su se nebrojena obraćenja i čudesa. Njezina obitelj mora biti ponosna. Ta je mlada žena ispunila svoju životnu misiju koju mnogi nažalost ne postignu, makar živjeli 30 ili 40 godina dulje od nje. A Gospodin će se iz zahvalnosti prema njezinom vjernom služenju Njemu pobrinuti za njezinog supruga i dječicu na najbolji mogući način.
Na sličan način treba shvatiti i smrt nevine djece. Prilika je to za roditelje da se u svojoj bolnoj muci, patnji i prihvaćanju križa suobliče s Kristovim patnjama, obrate i zadobiju potpuno spasenje duše i tijela.
Moje iskustvo prihvaćanja Božje volje u teškoj bolesti
Ova tema mi je posebno bliska s obzirom da sam, kao majka četvero male djece, i sama suočena s teškom, tzv. smrtonosnom bolešću metastatskog karcinoma. Ako meni Gospodin podari ozdravljenje, to ću doživjeti ne kao farizej pa da se busam u prsa jer sam to zaslužila više nego netko drugi. Baš suprotno. Bit ću zahvalna jer mi Gospodin pruža novu šansu, novu priliku da preispitam svoj život, da se promijenim i krenem pravim putem s kojeg sam skrenula. Daje mi priliku da se i ja spasim i da se preko mojeg iskrenog obraćenja i ozdravljenja obrate i spase drugi ljudi, pogotovo moji najbliži. Shvaćam da nisam sveta poput te spomenute mlade žene i ostalih mladih ljudi koje je dragi Bog već uzeo k sebi i da moja misija još traje. I zato sam zahvalna na novoj prilici i sretna što sam se otvorila i prihvatila hitnu Božju intervenciju u mom grešničkom životu.
Pročitala sam da je ta mlada pokojnica nedugo prije pojava prvih simptoma svoje bolesti za vrijeme jednog križnog puta zavapila Bogu da želi da se svi ljudi spase. Zanimljiva je plemenita čežnja njezina srca, a još je zanimljiviji Božji odgovor na njezin iskreni vapaj srca. I događa se upravo baš to – ljudi se po njezinom životu i križu doista obraćaju, zahvaća ih i na daljinu Božje milosrđe.
Gospodin sve daje u svoje vrijeme
Podsjetilo me to na moje brojne bračne krize. Svaki put bih sva očajna i uplakana padala na koljena moleći Boga da me mimoiđe ova čaša, neka makne mog supruga od mene. Neke su situacije bile preteške, previše su ranjavale i boljele. Međutim, svaki put bih molitvu završavala zahvaljujući dragom Bogu za svoga muža i za dar našega braka. Tada sam, puna Božje milosti, iskreno vapila Bogu da iskoristi mene, čitavo moje biće, tijelo i sve što jesam kako bi se po meni moj suprug obratio i spasio. Iskreno sam zahvaljivala na milosti da upoznam i svjedočim Božjoj neizmjernoj ljubavi. Govorila sam tada: “Isuse, ja znam da si Ti živ! Upoznala sam Tvoju beskrajnu ljubav i ne trebam više dokaza Tvoje prisutnosti. Hvala što sam Te imala priliku susresti i što si mi se otkrio u svoj svojoj punini. Moj život već time ima potpuni smisao. I zato Te molim da upotrijebiš mene, moje djelovanje i sve što ja jesam kako bi obratio moga muža. Spasi ga po mojoj vjeri i apsolutnom predanju Tebi.”
Tada sam bila spremna na neki način žrtvovati svoj život za spasenje onog koji Ga još nije upoznao. Smatrala sam to plemenitijim ciljem od ičega. No moj Bog me tad podigao, utješio i šapnuo mi da nije još vrijeme.
Vjerujući Mu, nosim svoj križ zahvalna i radosna
I onda, nekoliko godina kasnije, s novom bračnom krizom, ja više nisam imala snage ni volje za predanje svoje situacije Gospodinu.
I tada sam dobila svoju bolest. Tešku, čak liječnici kažu – neizlječivu. Gospodin me u noći potpunog predanja, suočena sa svojom dijagnozom, upitao: “Vjeruješ li mi i dalje? Imaš li i dalje potpuno povjerenje u mene?”
Svim srcem sam viknula: “Vjerujem Ti! Potpuno Ti predajem svoj život!”
Kasnije sam se sjetila što sam Mu davno prije, tijekom jedne od bračnih kriza obećala, i shvatila da Bog sada iskušava moju vjernost. Sad mi je prilika da se dokažem. Da nisam brbljala bezveze.
I zato, tako zahvalna što sam i u najtežoj bitci za život svome Bogu opet rekla “Da”, prihvaćam svoj križ radosno i nastavljam Ga slijediti…
Tea Perović – Žena vrsna
Foto: TeiTo