U crnoj tavi, na svinjskoj masti prže se ćevapi. Ja dežuram i razmišljam kako je ovo prvi put da sam kupila gotove ćevape. Više od 20 god. izbjegavam prženje hrane, uvijek kupujem sve zdravo i ne daj Bože da ja kupim mljeveno meso, a da nisam vidjela mesara kako prvo reže komad, i tek onda melje.
Kupila sam gotove ćevape
I evo me danas, dežuram uz ćevape koje sam kupila gotove. Ne volim praviti ćevape, a svi u kući ih volimo jesti. Nije baš sretna kombinacija.
Ispričat ću vam brzinski kako sam ih kupila.
U kupovini sam, lagano guram kolica i razgledavam lonce. Iza leđa čujem razgovor mesara za pultom i kupca koji je očito njegov poznanik.
„E Jole moj, znaš li ti koja je najbolja i najvažnija stvar na svitu?!“
„A nogomet!“
„Hahaha, a dobro Jole moj, a koja je druga najvažnija i najbolja stvar na svitu?“
„Hahahaa, a žene moj prika, žene!“
„E vidiš, Jole, nije. Moji ćevapi su ti druga najbolja stvar na svitu!“
(Hm… kakvi su to ćevapi kad je jedan Dalmatinac upravo izjavio da su bolji od žena?)
Napravim krug po dućanu, šta ću sad, ne mogu od srama odmah potrčati po ćevape.
Stanem u red, strpljivo čekam i nadam se da neće nestati.
„Izvoli dušo.“
„Može kila ćevapa, molim vas.“
Ćevapi su bili zaista savršeni, zadovoljili su sve naše kriterije i kupit ću ih opet.
Mislila sam da mogu sve.. a onda sam naučila lekciju
Pitam se jesam li mogla ovako još davno… Koliko sam vremena mogla sebi uštedjeti da sam imala samo malo povjerenja u ljude.
Koliko sam zadataka preuzela na sebe jer sam se bojala da netko drugi to neće napraviti tako pedantno kao ja.
Neka, pusti, to ću ja.
Ljudi naručuju rođendanske torte iz slastičarnica. Druže se u restoranima, u kafićima na kavama. Ne ja. Ja mogu sve sama pripremiti, organizirati, ugostiti. Neka, to ću ja za čas. Sjedi, pusti, ja ću to.
Vidjevši kamo me vodi moja ludost, Bog je odlučio dati mi lekciju. Uvjerena sam da je to bio On.
Prije nekoliko godina sam jednostavno jednog dana doživjela kolaps. Završila na hitnoj. Nakon bezbroj pretraga, na listu papira pisala je jedna riječ. Umor. Nisam znala svoje granice, nisam imala mjeru. Neprekidno sam radila. Čistila, kuhala, održavala vrt, razvozila djecu, pomagala im sa školom i aktivnostima, brala ljekovite trave, nakuhavala zimnice, šivala, volontirala, radila i pazila da budem uzorna u svemu. Da se nikomu ne zamjerim. Da ne pogriješim. Redovito prala prozore, peglala sve redom. Javljala se redovito široj i užoj rodbini. Pažljivo bilježila rođendane i još pažljivije čestitala.
I pravila sama svoje ćevape.
Nakon kolapsa više ništa nije bilo isto. Sve je izgubilo smisao. I pekmezi, i čajevi, izleti, putovanja i kave. Sve. Jer sam ja nestala. Bilo je tužno i teško. Tijelo je krhko. Uz najbolju volju, nije ga tako lako podići.
Živim danas i čuvam svaku minutu
Bogu slava, žilava sam ja, takvu me je stvorio. Oporavila sam se, ojačala, ali izgleda i opametila.
Ne čistim kuću generalno prije dolaska gostiju. Malo pospremim, a kad odu, zaposlim djecu da temeljito sređuju i počiste. Pa uživam u čistom. Ne, ne iskorištavam ih. Poučavam ih.
Nemam savršen vrt. Kad se cvijet osuši, bacim sve. Ne spašavam vaze, iako sam opsjednuta spašavanjem svega i svačega. Ne čuvam haljine za posebne prilike.
Ponekada kupujem gotove kolače. Ponekada kupim i gotov ručak. Ponekada uopće nemamo ručak.
Živim danas. Čuvam svaku minutu kako je ne bih potrošila uzalud. Jer sutra ‘ko zna. I nikad, baš nikad, neću gubiti vrijeme praveći ćevape.
P. S.
Nakon što sam napisala sve ovo, još sam nekoliko puta kupila ćevape na istom mjestu, kod istog mesara. Drugi put mi nisu bili tako fini kao prvi. Treći su put bili još lošiji. I naposljetku, četvrti put ih nismo mogli jesti. Onda sam opet odlučila da za nas više nema gotovih ćevapa. Ali ne, ne mislim se vraćati na staro. Na kraju krajeva, može se živjeti i bez ćevapa.
Blaženka Šarlija – Žena vrsna
Foto: Tina Dawson – Unsplash
