Ponedjeljak je jutro, 9 sati. Vozim polako i oprezno dugom i širokom cestom koja ima nekoliko pješačkih prijelaza.
Približavam se zebri na kojoj s obje strane stoji grupica ljudi i nestrpljivo čeka da ih se propusti.
Zaustavim se. Nekolicina je ritmičnim poskakivanjem skoro pretrčala. Druga grupica hodala je užurbano. Treća je prelazila normalnim hodom.
I on.
Jedan šetač.
Laganim, gotovo razvučenim korakom plovio je preko zebre. Djelovao je opasno. Barem se trudio. Bajkerska roba, kaubojske čizme, neobični brkovi. Sunčane naočale i nešto nakita. Pitam se, ima li motor ili ga samo želi imati?
Lupkam prstima po volanu. Žuri mi se.
Što je njemu, zašto ne požuri?!?
Došetavši do pola zebre, taman ispred mog auta, on se okrene i uputi mi prkosan pogled.
„Čekaj!” progovorile su njegove oči.
Toliko živo sam osjetila tu misao da me je prošla jeza. Preplavio me iznenađujući i neobjašnjiv osjećaj srama.
Ovaj čovjek bio je drugačiji od drugih, prvo me živcirao, ali onda me naučio vrijednu lekciju
Druga polovina njegove šetnje protekla je jednako sporo i glatko kao i prva. Baš kad je otišao, sa strana su nahrupile nove grupice ljudi, trčkarajući istim stilovima kao i ovi prije, samo što su ovi bili bez šetača. Sva sreća, jer tko zna koliko bi trajala ova vožnja.
Pitam se, prelazi li preko svake zebre ovako? Ja pretpostavljam da prelazi. Tko bi znao zašto. Nekako je prkosan, ljut. Vozim dalje i razmišljam o njegovim razlozima. Možda je čovjeku dozlogrdilo čekati na zebrama po suncu beskonačno dugo, pa se odlučio boriti i uvesti reda. Tko zna gdje je još sve dugo čekao i bio ignoriran. Pa mu puna kapa svega. Odlučio se suprotstaviti, došao na neko novo ratište, pokazuje svoju snagu koja još uvijek nije za odbaciti i koja je nekada čuvala svima nama glavu…. čekaj, čekaj! Ratište….glavu….. čekaj, ma znam… Kopam po uspavanom sjećanju i odjednom mi postaje jasan moj sram. Prepoznam ga, sjetim se. Znam da je branitelj. Hrvatski vojnik. Prošao sve. Bio svugdje. Vidio sve. Vratio se sa suvenirom F43.1.
I da, ima motor. Nije lažnjak. Sjetim se da sam ga viđala na motoru. Sjetim ga se kad je bio mlad, u uniformi. Prekrasan mladić pun života, pravi roker i pravi bajker. Pomalo umjetnik. Kavalir prije svega. Tada smo živjeli u istom kvartu, ali prošlo je puno godina, ostarili smo, promijenili se… zaboravili…
Komadići sjećanja mi se slažu u glavi, svaki na svoje mjesto, dok lagano krećem dalje. Iz ovih misli otrgne me dolazak na sljedeći pješački prijelaz.
Neki zebrini šetači ne trpe nered, zauzimaju se za sebe i druge
Zaustavljam se. Ponavlja se situacija s prve zebre. Grupa ljudi protrčala je na drugu stranu. I ona. Šetačica. Čvrsto drži svoje dijete za ruku. Dječak ima na leđima ruksak, nezainteresirano poskakuje ne puštajući majčini ruku. Došli su do pola. Majka izgleda kao i sve druge majke, poput lavice. Pogleda me.
Čekaj!
Opet sam se naježila, ovaj put s nekim strahopoštovanjem.
Jasna mi je posebnost ovih ljudi. Oni ne trpe nered. Oni se zauzimaju za sebe. Oni životom brane svoje bližnje. Možda se njihove životne priče neće koristiti za filmski scenarij, ali upravo oni su ti koji uvode red. Oni progovaraju na roditeljskim sastancima. Oni znaju reći: „Ne, ne želim.” Oni će bez razmišljanja otići i darovati krv. Oni su dali svoju krv. Oni će vam posuditi novac. Pričuvati djecu. Sastaviti ormar. Možda su malo nervozni jer ih život ne mazi, ali nema toga što vam neće dati. Nema toga što nam nisu dali. Naši ratnici. Naše majke. Naši štitovi. Naši temelji. Nitko bez njih ne može. Ni jedna država, ni jedna obitelj, ni jedno dijete. Svi ih trebaju.
Svaka cesta bi ih trebala imati. Da ne padnu u zaborav. Da se ne uzoholimo.
Svaka zebra.
Svoje Šetače.
Blaženka Šarlija – Žena vrsna
Foto: Vo Phuong – Unsplash
