Marija je stajala vani kod groba i plakala. Zaplakana zaviri u grob i ugleda dva anđela u bjelini kako sjede na mjestu gdje je ležalo tijelo Isusovo — jedan kod glave, drugi kod nogu. Kažu joj oni: »Ženo, što plačeš?« Odgovori im: »Uzeše Gospodina mojega i ne znam gdje ga staviše.« Rekavši to, obazre se i ugleda Isusa gdje stoji, ali nije znala da je to Isus.
Kaže joj Isus: »Ženo, što plačeš? Koga tražiš?« Misleći da je to vrtlar, reče mu ona: »Gospodine, ako si ga ti odnio, reci mi gdje si ga ostavio i ja ću ga uzeti.« Kaže joj Isus: »Marijo!« Ona se okrene te će mu hebrejski: »Rabbuni!« — što znači: »Učitelju!« Kaže joj Isus: »Ne zadržavaj se sa mnom jer još ne uziđoh Ocu, nego idi mojoj braći i javi im: Uzlazim Ocu svomu i Ocu vašemu, Bogu svomu i Bogu vašemu.«
Ode dakle Marija Magdalena i navijesti učenicima: »Vidjela sam Gospodina i on mi je to rekao.«
Iv 20, 1-2.11-18
Za nemoguću misiju, Bog odabire ženu
Postoji jedna duhovna priča koja govori o stvaranju žene. U njoj Bog opisuje anđelu kako na kraju stvaranja stavlja na žensko lice suzu – ona je biće paradoksa, krhka i snažna u isto vrijeme. Suza na njezinom licu odraz je njene ljubavi i duboke brige za čovjeka. Tako nam često u situacijama nemoći te male, slane kapljice jurnu niz obraze. Našle su se i u očima Marije Magdalene kada je vidjela otvoren i prazan Isusov grob. Ni prisutnost anđela nije je mogla utješiti. Pokušavam zamisliti sebe na njezinome mjestu. Osjećam svu njenu bol, čuđenje, strah, svu silinu pitanja koja nastanjuju njezino srce i misli. U moru njezinih pitanja, javlja se pitanje anđela: „Ženo, zašto plačeš?“ (Iv 20, 13).
Marija mu odgovara jednostavno – nije joj jasno gdje je nestalo tijelo njenog dragog pokojnika. Preplašena je. U tom trenutku zaboravlja što je Isus govorio. Zaboravlja da je rekao da će uskrsnuti. Nerijetko, kada se slomimo pod svojim brigama i teškim životnim situacijama, i mi zaboravljamo na Uskrsnuće. Zaboravljamo da su sve naše bitke jednom zauvijek pobijeđene. Isusovom mukom, smrću i uskrsnućem darovan nam je novi život, vječni život. Naša je jedina briga kako svojim životom uzvraćati ljubav Gospodinu, kako ga naučiti slaviti već za ovozemaljskog života jer to je ono što se nadamo činiti u vječnosti.
Sve drugo se ne računa. Za sve drugo On brine. I zalud nam je plakati i razbijati svoje glave. Glave kojima je on svaku vlas već prebrojao.
Zašto plačeš, Isus je tu…
Nakon anđela, Mariji isto pitanje: „Zašto plačeš?“ postavlja i Isus, dodajući tome pitanje koga traži. Ona ga sluša, gleda – i ne prepoznaje. Još jedna stvar koja nam se tako često događa. Gospodin stoji nama pred nosom u liku osobe koju nam stavlja na životni put, a mi ga ne prepoznajemo. Ne prepoznajemo ga jer previše razmišljamo. Stvorili smo okvire u koje pokušavamo ugurati Boga. Osmislili smo kako bi On trebao djelovati u našem životu. Umislili smo da znamo bolje od Njega kako bi najbolje trebalo posložiti stvari. I kada nam nudi drugačije odgovore, ne prepoznajemo ih.
I Marija je, kao i drugi, očekivala drugačiju pobjedu Krista. Mislila je da će biti veličanstvenija od onoga što se dogodilo. Veličanstvenija od križa, poniženja.. to je sve djelovalo pomalo razočaravajuće. Razočaravajuće baš zbog toga što je imala određena očekivanja. Zapravo, Isusovo je uskrsnuće nešto najveličanstvenije što se dogodilo u povijesti čovjeka. Samo je toliko ‘van pameti’ da nitko nije mogao niti naslutiti koliko će veliko biti. Baš zbog toga, mnogi nisu prepoznali Isusa. Mnogi nisu shvatili što se dogodilo. Mnogi ne shvaćaju ni danas.
Kad te pozove, puštaš sve
Sve dok Bog ne pozove. Kada On uđe u tvoj život i pozove te da povjeruješ, ne možeš ostati ravnodušan. Kada On zahvati tvoju dušu, ne možeš šutjeti. Ne možeš više držati čvrsto među prstima svoje planove, svoja očekivanja. Moraš pustiti da bi mogao otvoriti svoje dlanove i primiti sve što ti želi dati. Jednostavno moraš prihvatiti svaki dan kao Njegovo iznenađenje. Sve se to događa kada ti se Bog objavi, kao što se objavio i Mariji Magdaleni. Kada ga je prepoznala, rekao joj je da ima još uzići k Ocu. Kada svjedoči drugima, svjedoči ono što joj je Isus rekao. Neka i na tvojim usnama bude sva ona Istina koju nam je Krist objavio, a u tvome srcu gorljiva ljubav za Njim i Njegovim iznenađenjima.
Lea Potočar – Žena Vrsna
Foto: Pixabay
