Kada bih nekako mogla nasloviti današnji dan u Međugorju, nazvala bih ga „obitelj“. Jednom je jedan dragi mi svećenik rekao da velike obitelji ne trebaju ni riječi izreći jer prisutnost muža i žene s djecom navještaj je sam po sebi.
Približavajući se crkvi, susrećemo grupe hodočasnika uz cestu. Policija na pojedinim raskrižjima regulira promet. Uskoro će ovdje proći i Hod mira kojim hodočasnici hodočaste od 6 sati ujutro iz crkve svetog Ante u Međugorje.
…da obitelj bude što sličnija Nazaretskoj
Dok pripremamo vojnu opremu za danas, hrpu boca s vodom, prilazi nam žena koja na talijansko-hrvatskom govori o Međugorju s oduševljenjem. Ovdje se preselila i kaže da moli svaki dan za obitelji da budu što sličnije Nazaretskoj obitelji.
Ispred crkve susrećemo naše drage prijatelje Majcu i Gogija, roditelje troje dječice, koji su noćas pješačili 32 km iz Širokog kako bi zahvalili Kraljici mira. Kažu da ne mogu od umora ruke držati podignute, no unatoč tome osmjeh im ne silazi s lica.
Jutros smo planirali otići na ispovijed u „ispovjedaonicu svijeta“. U redu susrećemo nekoliko ljudi koji nam rado prilaze i započinju razgovor gledajući razigranu dječicu jedno drugom do uha. Svi kao u refrenu ponavljaju da su djeca sve što nam treba, pravi blagoslov, najveće blago života… Jednoj su ženi suze u očima dok to izgovara. Druga nas prepoznaje iz „Božanstvene komedije“, kaže da smo poznati od negdje.
„Majčino selo“ – produžene Gospine ruke u Međugorju
Prilazi nam jedan barba, Korčulanin iz Zagreba. Povratnik. Govori kako je jedan od sedmero djece svojih roditelja i kako ima brata svećenika. Kaže nam da je u životu bio gladan, ali i tada zadovoljniji od današnje djece. Potiče nas da budemo uporni i strpljivi u opominjanju djece. Red za ispovijed traje već predugo za našu razigranu ekipu, stoga odlučujemo otići iz reda i posjetiti „Majčino selo“ da razbijemo dječji umor.
U Međugorju je sve puno leptira. Nikada ih nisam više vidjela i naša Sanjica često otrči za nekim od njih. Hvata ih i jako im se raduje. Kako bi nas na svoj način primila velikodušno, Gospa je mislila čak i na igračke za najmanje.
„Majčino selo“ jedan je od konkretnih plodova Međugorja. Uz sklopljene ruke, ovo su ruke koje pružaju pomoć, ljubav poput Gospe. Fra Slavko Barbarić osnovao je „Majčino selo“ za djecu, siročad rata, a danas nezbrinutoj djeci pruža ugodnije djetinjstvo u obiteljskim kućama.
Priključujemo se grupi Slovenaca. Gospođa Paola, volonterka, govori o vrijednosti dosade za djecu i kako ona rađa kreativnost. Poziva na obiteljsku molitvu krunice. Često se osvrće na našu obitelj i kako su naša djeca zadivljujuće mirna (začudo, taj trenutak). Moj muž objašnjava da se radi o antibioticima pa nastane smijeh. U daljini se čuje dolazak grupe veselih Španjolaca. „Danas je gužva“, primjećuje volonterka koja nas vodi. I u pasjoj vrućini, ne posustaje vreva ni ovdje.
U Međugorje pristižu rijeke ljudi
U Međugorje zaista pristižu rijeke ljudi i sve je teže pronaći parking. No sveti Josip ne da se nadmašiti u domišljatosti u svojoj Godini, tako da i za naš kombi pronalazi odlično mjesto unatoč zatvorenom i prenapučenom parkingu iza crkve.
Ne može se opisati riječima ono što se događa u Međugorju ovih dana. Silan svijet slio se u dolinu. Svaka klupa, zidić, stablo, ograda, sve je puno. Na livadi iza vanjskog oltara kleče obitelji na prostirkama. Silan svijet, a kao jedan, tih je pred Presvetim. Kao jedan kleči pred živim Bogom, kao jedan su, sveta hodajuća Crkva u pričesti. Toliko ljudi, djece, a čulo se samo jednom neko maleno djetešce koje se u jednom trenutku rasplakalo. Znači da je bio muk kad smo to primijetili.
Na trenutke djeluje nestvarno koliko je nabijeno silom Božje ljubavi. Svi pjevaju uglas Ave Maria, a zvona međugorske župne crkve prenose taj glas do neba, do Boga. Kad tisuće ljudi istovremeno klekne i moli Očenaš, Zdravomarijo, Vjerovanje i ne mari je li tu beton, kamenje ili trava, nego prigiba svoj duh pred Svesilnim, onda je to za mene pravo čudo ovih četrdeset godina s Gospom i vrijedno ga je spomenuti.
Vrijedno je ići i reći cijelom svijetu da slijepi i danas gledaju, da hromi hode, da nijemi govore. Jer Gospodin Bog iz ovog hercegovačkog krša i danas podiže vojsku Bezgrešne. I danas može podignuti heroje ovog vremena koji će pod znakom potpunih slugu Bezgrešne Djevice Marije biti spremni dati i posljednji komadić svoga srca da im Majka trijumfira. Koji će pod cijenu vlastita života biti spremni nositi evanđelje mira. Baš kao Toma – povjerovati. Baš kao Jakov – prepustiti sve svoje mreže Kristu. Baš kao sveti Ivan, zaštitnik župe međugorske, – ostaviti glavu na pladnju za istinu vjere.
Danas je svećenik u propovijedi spomenuo kako je tlo međugorsko natopljeno krvlju jednog svećenika, a potom molitvom i postom brojnih duša već četrdeset godina. Natopimo i mi naša tla, gdje god da jesmo, ne bojeći se nositi Gospine poruke u naše stvarnosti, kuda god prolazili, s Njom u srcu. Sve po Mariji, za Mariju, s Marijom, i u Mariji. I s Njom prema Isusu! Sve na veću slavu Božju!
Marija Grgić – Žena vrsna
Foto: Marija Grgić
Razmišljanja 1. dana i 2. dana.
