Anoreksija. Kako je sve počelo? Dva mjeseca prije nego ću završiti osmi razred, dok smo se zagrijavali prije hokejaškog treninga, načula sam dvije srednjoškolke kako tračaju djevojku iz mog razreda koja je bila malo jače građe nego ja. Zašto tako pričaju o njoj? To je tako opako! Mozak mi je počeo ubrzano raditi, pitam se govore li i o meni tako? Što ako mi se smiju i misle da sam i ja debela? Brzim pogledom prošla sam preko pohabanih oxfordica i uočila svoju suknju koja je tobože bila pet centimetara prekratka da bih ju nosila u školu. Svakoga jutra jedna od učiteljica me podsjećala: Maura, suknja ti je prekratka. Molim te, reci svojoj majci da je odrubi ili ćeš u protivnom morati nabaviti novu.
Lijepe djevojke su mršave, a ti si ružna
Tada sam počela paničariti. Super, sad će ljudi pričati o meni, jer sam debela i jer mi je suknja prekratka. Bila sam nevjerojatno bojažljivo dijete pa ako me netko ispravljao ili mi se obraćao malo oštrije, bila bih slomljena. Po dolasku kući toga dana, rekla sam majci da više nikada neću jesti deserte. Moja majka, izuzetna kuharica, bila je zbunjena izjavom. Naposljetku, koje normalno dijete uopće priča tako? Pa pokazat ću ja njima da se ne šalim. Počet ću više trčati i plivati, a manje jesti. Dokazat ću im.
Bila sam jedna od najtanjih djevojaka u razredu i bavila sam se trčanjem od pete godine pa moja težina nikad nije bila nešto čime bih se morala zamarati na duge staze. Ali te noći buljila sam koncentrirano u ogledalo i odlučila da ako želim da me smatraju lijepom, trebam izgubiti nekoliko kilograma. Sve što sam čula bilo je ogledalo koje mi dobacuje: Lijepe djevojke su mršave, a ti si ružna.
Zašto ne vide kako sam debela?
Mama je inzistirala da svakoga jutra prije odlaska u školu doručkujem pa sam počela namjerno ustajati kasnije kako ne bih imala vremena za doručak. Obećavala sam joj kako ću pojesti vafle na putu do autobusne stanice. Ali lagala sam! Svakoga jutra bacala sam vafle u kanalizacijski otvor u blizini autobusne stanice. Moram tako postupati jer mi nitko ne vjeruje da moram skinuti kilograme. Što si oni umišljaju? Zašto ne vide kako sam debela?
Kako su tjedni prolazili, laži su postale normalni dio mog dana i sve sam se više pretvarala u osobu koja me plašila. O, pa već sam pojela doručak, mama. Da, ručak je bio vrlo ukusan, hvala, mama.
Prigrizla sam nešto na putu do doma. Nisam gladna! Pretrčala sam samo 8 kilometara (dok sam u stvarnosti pretrčala 12). Danas ću čuvati djecu pa ću tamo pojesti nešto. Onda kada sam stigla bila sam toliko gladna, ali sam rekla da sam jela ranije kod kuće. Gle, mama, pojela sam sav ručak i tamo u sudoperu možeš vidjeti tanjur koji će ti to potvrditi. Dok sam zapravo samo uzela jedan od čistih tanjura iz ormarića i stavila ga u sudoper.
Vagala sam se 20 puta dnevno. Dopuštala sam si 100 do 200 kalorija dnevno. Ako sam preživjela dan sa 100 kalorija, smatrala sam to dobrim danom. Ako sam se prejela, što je značilo unos 300 kalorija, morala sam se sljedećeg dana kazniti s trčanjem nekoliko kilometara više ili oskudnijim obrokom. Išla sam u krevet izgladnjela i većinu noći nisam mogla spavati, jer me bol od gladi držala budnom. Cijelo tijelo me boljelo.
Izbjegavala sam svoj odraz, bilo u ogledalu, prozoru, staklenoj ploči, bazenu ili oceanu
Kada sam se vidjela, zatvarala bih se u sebe. Fuj, kako sam ružna. Ne mogu podnijeti svoj izgled. Kako me ljudi uopće mogu gledati?
Imala sam jedan par kaki hlača koje sam isprobavala nekoliko puta dnevno. Te su me hlače određivale. Doslovno su bile moj život. Ako sam imala osjećaj da sam previše pojela ili da sam dobivala na težini, odmah bih isprobala te hlače. Aaaa, preuske su!! Dobro, moram izgubiti još kilograma i više trčati! Ili, Uh, još su labave. Dobro, mogu se opustiti na sat ili dva. Bila sam rob tih hlača godinama.
Kada mi je liječnica rekla kako bi me smatrala mršavom da dobijem još 13 kilograma, skoro sam se onesvijestila. Trinaest kilograma?? Jeste li Vi ludi?? Poludjela bih kada bih dobila 4 kilograma! Ne bih mogla proći kroz vrata niti sjediti na normalnom sjedalu u avionu, a kamoli se pogledati, da dobijem 13 kilograma. Fuj….već sam dovoljno ružna. Zašto želi da budem kao kit? Možda zato što je i sama pretila? Da, mora da je to razlog. Ne želi da drugi budu mršavi zato što je ona debela. Ova liječnica je luda!
Trauma i zlostavljanje koje sam doživjela toliko su me mučili da mi je poremećaj u hranjenju bio sve što sam mogla kontrolirati. Svaki put kada bih imala noćnu moru, prestala bih jesti. Od zlostavljanja sam imala tjeskobnu jamu u želucu koja me paralizirala. Biti voljena je bilo sve što sam željela. S vremena na vrijeme sam žudjela za fizičkim dodirom toliko da mi je došlo da se onesvijestim. Žudjela za tim, a s druge strane se bojala svakim djelićem svoga bića. Toliko su me zlostavljali da nisam imala pojma kako dobar fizički dodir uopće treba doživjeti. Kao malenoj djevojčici i tinejdžerici nikada mi nisu govorili da sam lijepa ili dobra takva kakva jesam. Ova neodgovorena pitanja ostavila su moju znatiželju toliko jakom da mi ni srce nije bilo zadovoljno.
Tada sam znala da moram napraviti promjenu, jer ću u protivnome umrijeti
Nisam mislila da sam vrijedna tri obroka na dan. A i preplašila sam se da neću imati samokontrolu da bih se zaustavila ako ponovno počnem jesti. Uvjerila sam samu sebe kako je bolje da ne doručkujem, jer što ako ne budem mogla stati i nastavim s jelom pa povećam kilažu do 130 kilograma preko noći? Bojala sam se da ću se, ako ne budem trčala 80 i više kilometara na tjedan, opustiti.
Nekoliko tjedana kasnije kada sam ležala u krevetu mogla sam doslovno čuti svoje srce kako se bori da bi kucalo. Skamenila sam se. Dodirnula sam si puls i bio mi je u niskim otkucajima. Borila sam se sa suzama, jer me uplašilo da mi srce neće biti sposobno upravljati energijom koju će suze proizvesti. Kosti su mi bile izbočene, smrzavala sam se, kosa mi je otpadala u grumenima, nokti su mi postali ljubičasti, a sitne dlačice počele su mi rasti po cijelome tijelu. Tada sam znala da moram napraviti promjenu, jer ću u protivnome umrijeti. Obećala sam si ako se sljedećeg jutra probudim živa da će mi biti bolje i da ću jednoga dana zalagati se za žene koje se oporavljaju od bolesti.
Propuštala sam mnoge stvari u životu
Nakon te noći shvatila sam da sam propuštala mnoge stvari u životu. Nisam smjela ići na ples, natjecati se u plivačkom timu, trčati ili ići u ljetni kamp. Da, disala sam, ali nisam živjela. Samo sam preživljavala nadajući se da ću sutradan stati u svoje kaki hlače.
Željela sam biti zdrava. Čeznula sam za uživanjem u životu bez brojanja kalorija. Sanjarila sam o tome kako bi bilo da pojedem cijelu zdjelicu sladoleda bez brige o unosu kalorija. Htjela sam u kavu staviti pola vode-pola mlijeka kao normalno ljudsko biće. Želja mi je bila polizati zdjelicu kada pravim brownije bez opterećivanja o udjelu masnoće u čokoladi i maslacu. Željela sam ponovno piti sok od naranče.
Željela sam živjeti
Kada sam se oporavila, maknula sam ručnike koji su pokrivali kupaonska ogledala. Zalila sam lice vodom, počešljala kosu i postupno sam se mogla pogledati u ogledalo bez grča. Po prvi put u nekoliko godina nisam više vidjela ružno ljudsko biće. Naučila sam da me neće zadovoljiti ako vidim idealanbroj na vagi. To je suviše isprazno i zamorno. I vjerujte mi, pokušala sam sve. Moja najniža kilaža iznosila je 15 kilograma manje nego što imam sada i pravo je čudo da sam ostala živa.
Umjesto života s onime što ne volim na svome tijelu, pokušavala sam se koncentrirati na ono što volim. U svom terapijskom dnevniku napisala sam listu koja kaže ovako:
Volim svoju kosu. Volim svoje velike plave oči. Volim svoje duge noge. Sviđaju mi se moji obrazi.
Sviđa mi se to što sam atletičarka i obožavam trčati. Sviđa mi se što svojim rukama mogu stvarati nešto novo. Sviđa mi se što znam plivati u oceanu i mogu jahati na valovima.
Zanimljivo je što na desnoj strani lica imam jamicu. Pitam se zašto ih nemam na obje strane lica? Kako god, nekada sam mrzila tu jamicu, ali mi je onda jedan dečko rekao da je slatka. Raste na meni. Još je ne volim, ali idem u tom smjeru.
Volim svoj vedar stav
Promišljala sam koliko je fizičkog napora bilo potrebno za vježbanje bez ikakvog „goriva“ u tijelu. Ili, koliko sam sati provela planirajući svoje obroke koji su više bili mali zalogajčići. Skupa s danima koje sam potratila na opsesivno brojanje kalorija, čuvanje tajne o poremećaju u prehrani i odnosima koje je taj poremećaj uznemirio.
Mislila sam: Što će se dogoditi ako svu energiju koju sam nekad usmjeravala prema održavanju poremećaja u prehrani preusmjerim prema oporavku? Zapravo, fućkaš to, što će se dogoditi ako dijelić te energije usmjerim prema ozdravljenju? Sigurna sam u to da ću biti nova osoba. S druge strane pak, ne mogu tako živjeti zauvijek.
Budimo realni, jadna sam. Razaram odnose i veze te se polako ubijam. Okej, ajmo već jednom napraviti tu stvar. Ajmo se oporaviti! Želim ponovno živjeti!
Pokušavala sam se sjetiti da samo zato što sam imala trenutak borbe, poraza ili lošeg dana na putu oporavka, to ne znači da nisam napravila pomak prema slobodi. Aktivno sam radila na tome da budem strpljiva sa sobom i da idem korak po korak. Nastojala sam prigrliti promjenu. A kada bih pala, što se znalo dogoditi, nisam ostala ležati nego sam otresla prašinu i pokušala svaku priliku koju mi je život dao iskoristiti za traženje ljepote. Svakoga dana počinjala bih ispočetka i koliko god puta zabrljala nikad nisam odustajala.
Danas, bez premišljanja, mogu jesti
Naučila sam da oporavak od poremećaja u prehrani nije u tome da budem savršena. Nego u tome da svakoga dana napravim mudar odabir iako mi možda i nije do toga. Ti su mi odabiri naposljetku pomogli da oblikujem nove navike koje su utjecale na promjenu mojeg životnog stila.
Staviti žlicu ili vilicu hrane u usta za mene je bio snažan izazov. Osjećala sam se kao da guram hranu niz jednjak. Pa bih tako u početku stavila na tanjur porciju cjelovitih žitarica s nešto narezanih jagoda. Bez obzira koliko bolno to bilo, nisam ustajala od stola dok ne bih dovršila porciju. Istu stvar napravila sam i s tjesteninom. Zagrijala bih umak od rajčice i prstima umakala tjesteninu u umak. Morala sam najprije jesti prstima, a onda sam vremenom počela ponovno koristiti pribor za jelo.
Vidjela sam koliki sam napredak s godinama postigla kada sam radila kao slastičar prije tri godine. Očaravajuća je činjenica da sam mogla raditi kao slastičarka i po cijele dane biti u blizini hrane. U godinama kada sam tamo radila niti jednom se nisam „poskliznula“.
Danas, bez premišljanja, mogu jesti sladoled u jedan sat u noći. Pijem i sok od naranče baš kao što sam nekada očajnički čeznula za njim. Mogu izaći u restoran na večeru i ne brinuti o tome koliko je kalorija u kojem obroku. A kada se najedem, ostatak zatražim da mi spreme za doma bez razmišljanja o tome što će ljudi reći. Umjereno vježbam četiri dana u tjednu. Nikad ne pretrčim više od 6 kilometara i mislim da ni u budućnosti neću. Mogu otići u najdraže kafiće i popiti moka kavu ili kapučino bez opsesije o kaloričnosti sadržaja. Iako su prošle godine, lako se zasitim pa sam naučila da je najbolje jesti manje obroke više puta na dan.
Prekrasna sam. Dragocjena sam. Ovakva kakva jesam.
Prošlo je više od 15 godina od osmoga razreda i osvrćući se na svoje putovanje, naučila sam da vrijednost ljepote i smisao prihvaćanja nisu u širini struka ili BMI-u (indeksu tjelesne mase). Nikada neću moći suzbiti do kraja čežnju da budem voljena zbog broja koji pokazuje vaga. Ipak moja vrijednost dolazi iz unutarnjeg dostojanstva mene, kao ljudskoga bića.
Danas se mogu pogledati u ogledalo i reći: Prekrasna sam. Dragocjena sam. Ovakva kakva jesam.
Maura Byrne – Made in His Image
Prevela: AMS
Foto: Unsplash
