Jednom sam prilikom čula da je svećenik u propovijedi rekao: „Zašto je Gospa velika? Zato što je velika u jednostavnosti.“ Toliko mi je drugih odgovora u tom trenutku palo napamet. Toliko ih je izašlo u tom trenutku šutnje prije njegova odgovora. Recimo: Gospa je velika jer je rodila Sina Božjega ili Gospa je velika jer je gledala svog Sina na križu razapeta.
Djeca nas uče kako biti jednostavan
Gospa je velika jer je bila velika u jednostavnosti. Istina.
Kako je lako biti jednostavan, a u isto vrijeme teško jer si toliko toga iskusio u životu i toliko toga je ostavilo tragove na tebi, tragove koji nisu zahtijevali jednostavnost. Toliko te puta opekla jednostavnost. Toliko te puta jednostavnost razočarala i zalijepila ti masku. Toliko puta je jednostavnost iznevjerila tebe jednostavnog.
Pogledaj malo dijete koje si jednoga dana bio i ti. Djeca su tako jednostavna i čine nas odrasle da se prisjetimo kako je biti jednostavan. Ona će ti iskreno pričati o onome što ih zanima. Ona će te pitati mogu li ići s tobom ako žele ići s tobom, ona će ti reći da ostaneš ako žele da ostaneš. Kod djece nema puno razmišljanja. Djeca nemaju tragove koji ih priječe da pođu putem jednostavnosti. Ne kažem da treba pred svakoga izlijevati svoju dušu – to bi bilo nerazborito – ali koliko bi život bio lakši i koliko bi mi bili ljepši da ne kompliciramo.
Dok se preopterećujemo glupostima Bog nas čeka da činimo velika djela
Jednostavnost, otvorenost, iskrenost su tako neprimjetno prešle u kompliciranje. Zakomplicirali smo odnose. Preopteretili smo glavu pretpostavkama. Mučimo svoje misli glupostima dok nas Bog čeka da činimo velika djela na koja nas je pozvao, dok nas Bog čeka da ljubimo. Koliko si puta nekome tko ti nedostaje htio poslati poruku, ali si zablokirao uslijed rečenica: „Možda dosađujem, možda sad nije trenutak“ i onda taj trenutak ne dočekao? Koliko si puta htjela brzo odgovoriti na poruku kojoj se tako raduješ, pa si se opteretila mislima: „Pričekat ću malo. Praviti se nedostupna.“ Koliko ste puta dobili poziv na druženje pa se zapitali: „Zašto me zovu? Je li zato što sam ja njih nedavno zvao?“. Ne kompliciraj. Zovu te. Otiđi ako želiš, ako ne, ostani.
Puno je situacija koje kompliciramo. Koliko si puta htio zagrliti nekoga, prošetati s nekim, popiti kavu, reći pohvalu. Koliko si puta htio učiniti dobro djelo i odgovoriti na poticaj iznutra pa si zastao. A Sotona se smijala jer te spriječila. Jer je u tvoje srce unijela sumnju, a u tvoj mozak milijun misli. Koliko puta ti je tako dobro u društvu neke osobe, a onda sam sebi stvoriš blokade. I misli se samo nagomilavaju.
Ne kompliciraj, samo kreni!
Kreni. Zakorači. Pođi. Ako vidiš da si pogriješio, vrati se. Budi jednostavan. Ne kompliciraj stojeći u mjestu. Pročistit će se motivacije, izbistriti situacije, samo kreni. Prepuno je situacija bespotrebno kompliciranih. Što bi bilo da je Marija na Gabrijelov upit razmišljala 5 godina i vagala sve što joj je tada bilo nejasno. Umjesto toga, odgovorila je na poticaj, pa kako bude. Život u jednostavnosti – kako je prelijep!
Nemoj sebe činiti žrtvom kompliciranja. Diši. Smij se. Plači. Zahvaljuj. Daji komplimente. Šuti. Raduj se drugome. Gledaj pozitivno. Moli. Pjevaj. Budi strpljiv. Budi spreman ispraviti svoje greške. Vjeruj Bogu i imaj povjerenja u druge. Jednostavan i svoj.
Monika Kajinić – Žena vrsna
Foto: NordWood Themes – Unsplash
