Parkirali smo njezina invalidska kolica na rivi na kraju plaže, a ja sam je nosila na leđima do mora. Kad sam došla do mjesta gdje mi je slana voda dodirivala nožne prste, spustila sam je na vlažni pijesak. Odmaknula sam kosu s lica i okrenula se ne bih li ugledala zadovoljstvo koje je bljesnulo na njoj. Ostatku obitelji plaža se sviđa, ali Ella i ja je volimo.
Ovo mi nedostaje
Sjela je u tišini na pijesak prvog dana vikenda. Gradila je dvorce od pijeska i kopala sve do sjajnog crnog pijeska koji se nalazi gotovo jednu stopu ispod površine. Koristila je ruke kako bi se kretala u vodi, puštajući da joj valovi oplakuju stopala. Većinom je samo sjedila i puštala mokri pijesak da joj klizi kroz prste, gradeći dvorce i razmišljajući. Prijašnjih godina provodila bi sve vrijeme ovdje, plešući i skačući među nadolazećim valovima. Ove godine je drugačije.
U nedjelju me pitala da je odvedem u vodu. Sagnula sam se i ona je omotala ruke oko mojeg vrata, a ja sam je podigla na svoja leđa. Kako sam ulazila sve dublje i dublje u valove, naslonila je glavu na stražnju stranu mojeg vrata i uzdahnula: “Ovo mi nedostaje!”
“Što ti nedostaje?” upitala sam.
“Osjećaj skakanja kroz valove. To je osjećaj slobode. Mnoge stvari mi nedostaju, ali skakanje i trčanje najviše. Nedostaje mi i odlazak negdje, a da ne moram razmišljati kako ću tamo doći.”
Kad smo se vratile na pijesak, upitala me, “Mama, hoću li moći ovo raditi kad odrastem? Hoću li moći dolaziti na plažu? Kako ću se spustiti u vodu kad ti budem preteška i ti budeš prestara da me nosiš?”
Tvoji prijatelji će te nositi
Pogledala sam u njezine tužne smeđe oči i rekla, “Tvoji prijatelji će te odvesti. Oni će te podizati na leđa i pomagati ti kao što ti ja danas pomažem.”
Naslonila je svoj suncem obasjan obraz uz moju ruku i zagledala se u prijatelje s kojima smo provodili vikend. “Zar hoće? Jesi li sigurna da će to učiniti?”
Pokazala sam joj na svoju prijateljicu iz djetinjstva koja se veselila sa svojom obitelji u valovima. “Kim bi to učinila. Ona bi me nosila do oceana. Ne bih je trebala ni pitati. Ne mogu ni zamisliti dan kad bi me ostavila na obali, možeš li ti?”
Odmahnula je glavom negirajući.
“Ti možeš hodati. Kad je tebe trebalo nositi?“ konačno je pitala.
“Mnogo puta, a nekad je i Kim i moje druge prijatelje također trebalo nositi. Postoje vremena koja su teška i u kojima i odrasli trebaju pomoć. Tada razgovaramo sa svojim prijateljima o onome što nas muči i naše nam prijateljstvo pomaže nositi tugu, ljutnju ili zabrinutost. Čak i ljudi koji mogu hodati trebaju nekoga tko će ih ponekad nositi.”
Razmišljala je malo duže.
“Hoće li mi ovo što si rekla biti jasnije kad odrastem?”
“Da, ljubavi, hoće.”
“Dakle, i ja ću jednog dana imati prijatelje koji će me nositi?”
“Da, hoćeš. Oni će biti Božji dar za tebe.”
“Budući da ne mogu hodati, On će mi poslati ljude koji me vole i koji su voljni biti moje noge?”
“Neće ih biti mnogo u tvojem životu, ali bit će uz tebe ako im dopustiš, i neće biti samo tvoje noge, već i dio tvojeg srca.”
Rebecca Frech – National Catholic Register
Prevela: Vedrana Čolić
Foto: Žena vrsna
