Brak sklopljen za vrijeme studija – svjedočanstvo

studija

Danas živimo u kulturi u kojoj se smatra da brak isisava život iz čovjeka. Kad stupite pred oltar i izgovorite svoje „uzimam“, tu za vas život prestaje. Zato izmišljaju sve moguće razloge samo da vas odgovore od toga: ,,Morate biti dovoljno zreli, morate imati stabilna financijska primanja, morate imati dobro obrazovanje, morate imati mjesto stanovanja, morate prvo hodati 28 godina… ” Sve to samo zato da biste mogli izdržati sve to što će brak iz vas „isisati“, ali to nije istina! Bog je stvorio brak kao zajednicu koja daje život. Čak i statistički podaci pokazuju da su oženjeni ljudi zdraviji od samaca, žive duže od samaca i bolje zarađuju od samaca. Ako se živi kako Bog zapovijeda, brak može biti nešto najbliže raju na zemlji. Ali ako se ne živi tako… Sami pogodite.

Jedna od posljedica takvog načina razmišljanja je sve kasnija odluka parova za vjenčanje. Nemaju nikakvih problema kad se treba odlučiti na zajednički život prije braka ili na vezu u trajanju od 15 godina, ali za brak: „Polako, ima vremena, nikud nam se ne žuri.“ Ponekad me takvi primjeri stvarno ražaloste pa sam odlučio napisati ovo kratko svjedočanstvo kao poticaj onima koji se možda ne usude učiniti taj korak.

Srednja škola

Moja supruga i ja upoznali smo se u 2. razredu srednje škole na jednom molitvenom susretu zajednice mladih Totus Tuus, a prohodali smo mjesec dana kasnije. Kako smo oboje molili za osobu s kojom želimo provesti život, a ne samo nekoliko mjeseci hodanja, odlučili smo živjeti u čistoći, iako tada još nismo znali što to sve podrazumijeva. Naše susrete provodili smo u razgovorima, molitvi, ali i u maženju i poljupcima koji su počeli uzimati sve veći udio u tim susretima. Netko će možda reći: „Pa što je tu loše?“ Nekome možda tu nema ništa loše, ali mi smo osjećali da to nije u redu. Tako smo neprestano pokušavali „pomicati granicu“, ali nije nam uspijevalo.

Nakon 3 godine, dospjela nam je u ruke knjižica fra Vatroslava Frkina,  „Hodanje mladića i djevojke“, koja je promijenila našu vezu. Pomoću nje smo uvidjeli da su te tjelesne nježnosti namijenjene za brak, kao uvertira u bračno darivanje. Zato smo se i osjećali tako loše. Odlučili smo se na predbračnu čistoću, a dopuštali smo si nešto što vodi k bračnom darivanju. To je kao da ti netko stavi kockicu najfinije čokolade u usta i taman kad se spremaš progutati, natjera te da je ispljuneš. Od tog dana, odlučili smo do kraja veze živjeti bez poljupca.

Na početku je bilo teško i neobično, ali vremenom su i drugi (čak i oni koji nisu vjerovali u trajnost te naše veze) počeli primjećivati koliko se više volimo. Tek tad smo počeli istinski upoznavati jedno drugo. To zapravo i jest cilj hodanja: upoznati osobu i vidjeti je li to netko s kim želim provesti ostatak života ili nije, a to najbistrije možemo vidjeti ako izbacimo tjelesne nježnosti iz igre.

Poticaj na brak

Nakon 2 godine takve veze, jednog dana uhvatio me jaki poticaj da stupimo u brak. Ne kad diplomiramo, nađemo stan i posao, nego sad! Doslovno sam se svaki dan budio i lijegao s tom misli na pameti. Tada smo oboje bili na 3. godini fakulteta. Naravno, kad sam tu ideju podijelio s njom, počela me uvjeravati kako je to trenutno nemoguće i da je to samo faza koja će me uskoro proći, ali naprotiv, svakog dana sam sve više razmišljao o tome. Kad je to već počelo prelaziti granice zdravog razuma, u molitvi sam rekao Bogu da makne tu misao od mene ako to nije od Njega, ali ako jest, neka On to vodi. Naravno, nije me popuštalo.

Kroz razgovor i molitvu te mnoge potvrde da je to Božja volja, odlučili smo se na taj korak. Isplanirali smo sezonski rad kako bismo zaradili za odijelo, vjenčanicu, predujme i sve te troškove prije vjenčanja, a za ostatak troškova smo se uzdali u Providnost. Predočili smo tu vijest roditeljima na zajedničkoj kavi i rekli da od njih ne očekujemo ni kune u financiranju svadbe, već samo njihovu potporu. Tako je i bilo. Dobili smo njihov blagoslov i s Bogom krenuli u avanturu.

Roditeljski blagoslov

Ovdje bih se htio samo nakratko zaustaviti na tom roditeljskom blagoslovu. Nevjerojatno koliko je danas uništenih brakova zbog roditeljske posesivne „ljubavi“ prema svojoj djeci. Daju si za pravo miješati se u veze svoje djece čak i u njihovim tridesetim godinama te još uvijek diktirati s kim bi se trebali ili ne bi trebali vjenčati. Na kraju izbije svađa između parova radi roditelja i njihovih sebičnih želja i ciljeva te cijela stvar puca prije nego je i počela. Ovime pozivam  roditelje da mole za svoju djecu i daju im slobodu da Bog može voditi njihov život. Mi smo, hvala Bogu, imali roditelje koji su nam dali tu slobodu čak i pod cijenu pogreške i na tome im neizmjerno hvala!

Tako smo započeli detaljno planiranje svake minute vjenčanja i svadbenog slavlja, izradu pozivnica i revera (cvjetova za vjenčanje kojima se kiti uzvanike), potražnju vjenčanice, odijela i svega što već ide uz to. Kako smo i planirali, bacili smo se na posao i za vrijeme sezone zaradili za sve troškove koje smo morali pokriti prije vjenčanja.

Dan vjenčanja

U srpnju 2013., nakon riješenih ispita na 4. godini faksa te nakon dugih 6 godina veze, stigao je i dan vjenčanja. Ravno 100 uzvanika, 6 svećenika na misi, animiranje pjevanja u kombinaciji 20-ak mladih, neopisiva radost na našim licima… Ušli smo kao dvoje, izašli kao jedno i okrenuli novu stranicu naših života. Ljudi na vjenčanju nisu primijetili ni ukrase, ni vjenčanicu, ni boju salveta i cvijeća, već su svi komentirali samo jednu stvar: radost na našim licima koju nismo mogli sakriti. Nakon vjenčanja kad smo u miru zbrojili i oduzeli sve troškove, u suzama smo Bogu zahvaljivali jer nismo samo pokrili sve preostale troškove, već smo bili i u plusu. To je samo jedan od brojnih primjera u kojima nam je Bog pokazao svoju vjernost kad se pouzdamo u Njega.

Smještaj u studentskom domu

Na medenom mjesecu smo zaprimili vijest da smo oboje dobili pravo na smještaj u studentskom domu. Bog nam je sve posložio da se od početka braka možemo maknuti iz svojih obiteljskih domova i zajedno započeti samostalan bračni život. Nakon medenog mjeseca i još jedne radne sezone na moru, uspjeli smo dogovoriti s upravom doma da budemo zajedno u studenskoj sobi te napravili svoje „malo gnijezdo“ od 13 kvadrata u kojem smo proveli zadnju godinu fakulteta u studentskom domu Cvijetno naselje. Spojili smo krevete i stolove, obojili zidove… To je zaista bilo pravo svjedočanstvo drugima.  Oboje smo uspjeli diplomirati u roku i zaposliti se. Ohrabreni našim primjerom, nekoliko nama bliskih parova također se odlučilo na vjenčanje za vrijeme studija. Bogu hvala na tome!

Nemojte dugo čekati

Danas, nakon 5 godina braka, imamo dvoje krasne dječice i treće na putu. Život nas ne mazi, ali Bog nam po svim tim križevima daje obilne milosti po kojima postajemo Njemu slični. Nikad neću zaboraviti što nam je svećenik rekao prije vjenčanja: „Neće vas sad Bog odmah obdariti kućama, autima, vikendicama i jahtama, ali zapamtite da je uvijek s vama i da će vam u svakom trenutku dati ono što će vam tada biti potrebno.“ Tako je i bilo. Počeli smo u studentskoj sobi pa se preselili u jedan mali stan. Kad je beba bila na putu, odselili smo u veći stan s dvorištem za djecu, Bog nam je providio i poslove i auto i sve što nam je u tom trenutku bilo potrebno. Zaista bih mogao napisati knjigu o svemu što je Bog napravio u našem životu kad smo stavili svoje povjerenje u Njega.

Zato svim mladim parovima želim poručiti da Bogu za brak nije bitna ni diploma, ni stan, ni auto, ni bilo što ovozemaljsko. Sve će to providjeti kad za to dođe vrijeme. Ako ste se stvarno odlučili za brak i vidjeli da je to vaš poziv, nemojte dugo čekati. Kako sv. Pavao kaže: „Bolje je ženiti se, nego izgarati.“ Papa Franjo kaže da su supružnici koji žive u jedinstvu i vjernosti tiha propovijed za sve. Budite i vi ta tiha propovijed, budite sveti! Bog vas blagoslovio!


David Cindrić – Žena vrsna
Foto: David Cindrić

Avatar
Žena Vrsna

Žena vrsna vrijedi više nego biserje. Srce njena muža bez straha se može u nju pouzdati, ona mu uvijek čini dobro. Vješto i neumorno radi na njivi Gospodnjoj, tražeći i vršeći volju Božju. U njoj nema straha, osim straha Božjega pa se smije svakom novom danu uživajući u plodovima svojih djela.