Relativistička društva se u ovom trenutku nalaze u velikoj nedoumici: kako zajednica rasuđuje o sukobljenim interesima različitih pojedinaca? U današnjem svijetu mnogo se raspravlja o zaštiti ljudskih prava i slobodi svakog pojedinca, no što ako jedna osoba ili skupina želi učiniti nešto što se izravno protivi tuđim vrijednostima ili interesima? Kako društvo odlučuje čija će „prava“ ili „sloboda izbora“ biti zaštićena?
Jesu li zaštićena baš sva „prava“?
Uzmimo, primjerice, sljedeća suvremena etička pitanja: ima li dijete u utrobi majke pravo na život? Ili je majka ta koja ima pravo pobaciti svoje dijete? Ima li vlasnik tvrtke pravo javno izreći svoje mišljenje da je brak zajednica između jednog muškarca i jedne žene? Ili je homoseksualna osoba ta koja ima pravo biti zaštićena od takvih javnih izjava koje možda smatra „govorom mržnje“? Imaju li žene pravo na uzimanje kontraceptivnih sredstava putem svog zdravstvenog osiguranja, čak i ako rade za Katoličku Crkvu? Ili je Crkva ta koja ima pravo ostati vjerna svom moralnom nauku i ne dozvoliti kontracepciju svojim zaposlenicima?
Kako relativističko društvo određuje čija će sloboda izbora biti zaštićena, a čija ograničena? U kulturi koja se ne osvrće na opće dobro, koja nema zajedničku viziju života koji je dobar za čovjeka, ova se pitanja ne rješavaju na pravedan način. Ona ostaju stalno otvorena za raspravu i potpuno otvorena za interpretaciju. Lobisti taktiziraju u Washingtonu. Razne skupine organiziraju prosvjede. Spletkari pokušavaju pridobiti javnost na svoju stranu. Postižu se kompromisi i neki će morati popustiti više od drugih. Ali u svemu tome jedno je sigurno: nisu svačija „prava“ zaštićena. Ono što u konačnici određuje koja su i čija ljudska prava zaštićena sasvim je proizvoljno.
Apsolutno autonomno „ja“ koje niječe drugo „ja“
Relativistički svjetonazor uzdiže autonomno „ja“ i naglašava slobodu pojedinca da učini sa svojim životom što god poželi. No, kao što sv. Ivan Pavao II. objašnjava, čak i ako se individualnost propagira na apsolutan način, pojedinac će svakako doći u doticaj s drugim pojedincima koji imaju drukčija mišljenja i suprotne interese, a kojima ugrožavaju njegove vlastite ciljeve. A to prisvajanje suprotstavljenih prava ne može se tako lako riješiti uz relativistički pogled na svijet. Umjesto apeliranja na opće dobro i moralno načelo kojemu svi podliježemo, mi se obično izvlačimo iz takvih situacija asertivnošću, manipulacijom i iskazivanjem moći. Umjesto promatranja svoga bližnjeg kao nekoga s kime smo ujedinjeni u težnji prema zajedničkom cilju, mi ga promatramo kao prepreku vlastitim željama i načinu života. Ivan Pavao II. je u svojoj enciklici (hrv. Enciklika o vrijednosti i nepovredivosti ljudskog života) napisao sljedeće:
„Ako se promocija vlastitoga ja shvaća u terminima apsolutne autonomije, neizbježno se dolazi do nijekanja drugoga, kojega se osjeća kao neprijatelja od koga se treba braniti. Tako društvo postaje jedna cjelina pojedinaca postavljenih jedan pokraj drugoga, ali bez međusobnih veza: svatko se želi potvrditi neovisno o drugome, čak želi da njegovi interesi prevladaju.“ (br. 20)
S obzirom na to sukobljavanje interesa, ne može se zaštititi svačija sloboda. Mora se pronaći nekakav kompromis. „Slabi tako svaki oslonac na zajedničke vrijednosti i na apsolutnu slobodu za sve: društveni se život izlaže pogibelji u živom pijesku potpunog relativizma“. Sveti otac nastavlja: „Tada je sve podložno sporazumu, sve je podložno pregovoru: i prvo od osnovnih prava, pravo na život“ (EV br. 20).
Definicija ljudskih prava temelji se na interesima onih koji su na vlasti
Jednom kada su ljudska prava otvorena za pregovaranje, slabiji članovi društva prepušteni su na milost i nemilost onih koji su jači. Ivan Pavao II. ističe da u slučaju kada moderne demokratske vladavine uskraćuju temeljna ljudska prava, primjerice, nerođenom djetetu i starijim osobama, određena skupina političkih čelnika ili čak većina ljudi određuje kome su ljudska prava zajamčena a kome nisu. Tako, definicija ljudskih prava ne temelji se na dobru pojedinih osoba ili na dobru društva, već na interesima onih koji su na vlasti – bilo da je riječ o bogatašima, političkim čelnicima ili pak, onima koji mogu oblikovati javno mnijenje i utjecati na politički proces. „To je žalostan rezultat relativizma koji neosporno vlada: ‘pravo’ prestaje biti takvim, jer više nije čvrsto utemeljeno na nepovredivom dostojanstvu osobe, nego se podvrgava volji jačega. Tako demokracija, na sramotu svojih pravila, korača putem suštinskog totalitarizma.“ (EV br. 20)
Koji svjetonazor nudi bolji razlog zbog kojeg bismo se trebali žrtvovati?
Kršćanski etičar Stanely Hauerwas ističe važno pitanje vezano za ovu temu. Ljudi su danas skloni mišljenju da mogu raditi sa svojim životima što god požele te da su moralno dobre osobe dokle god ne nanose štetu drugim ljudima i ne ograničavaju njihove izbore. Međutim, Hauerwas napominje kako je to velika iluzija ukorijenjena u individualizmu našega doba – individualizmu koji zaboravlja koliko su zapravo naši životi isprepleteni. Budući da su ljudi ujedinjeni u solidarnosti, svi oblici morala traže od nas da se žrtvujemo za druge na ovaj ili onaj način. Hauerwas tumači: „Ako smo ljudi kojima je stalo do ičega, nužno narušavamo ‘slobodu’ drugih. Ali djelujemo kao da to nije tako krijući, dakle, od sebe i drugih istinu da smo neizbježno povezani jedni s drugima na način koji uzajamno ograničava naše živote“. Zatim nastavlja:
„No zapravo ne postoji moral koji ne traži od drugih da trpe zbog naših opredjeljenja. Ali nema ničeg lošeg u tome tražiti druge da dijele s nama i žrtvuju se za ono što držimo vrijednim. Trebamo se radije pitati je li ono za što se zauzimamo vrijedno ili nije“. (Miroljubivo kraljevstvo, 9. str., isticanje dodano)
To je ključno pitanje. Nema ničeg lošeg u tome da tražimo druge ljude da se žrtvuju za vrijedan cilj. Ali koji svjetonazor nudi bolji razlog zašto bi netko trebao trpjeti radi drugih – kršćanski ili relativistički?
Ograničavanje vaše slobode nije povezano s vašim boljitkom
Gledajući iz obje perspektive, pojedinci neće uvijek moći činiti što god požele u životu. U oba će svjetonazora ljudi dolaziti u doticaj s drugima koji će ograničavati njihovu slobodu. Pitanje je koji svjetonazor nudi bolji razlog zbog kojeg bismo se trebali žrtvovati za druge?
Prema relativističkom svjetonazoru, ograničavanje nečije slobode ne temelji se na onome što je dobro za društvo, što je dobro za druge ili pak što je dobro za samoga pojedinca. Od vas se traži ograničenje vlastite slobode samo zato što vam je netko drugi nametnuo svoju volju – bilo da je riječ o tvrdoglavijem članu obitelji, većoj tvrtki, skupini političkih čelnika ili pak većem dijelu vašega društva koji je glasovao protivno vašim vrijednostima i interesima. Ograničavanje vaše slobode nije povezano s vašim boljitkom ili onim što je najbolje za vašu zajednicu, već se ono temelji na tuđim sebičnim interesima. A to nije uvjerljiv razlog zbog kojeg bi se trebala ograničavati vaša sloboda!
Ispunjenje u sebedarju
Katolička perspudske osobe. Bog nas jno ograničavanje slobode pojedinca. Odričemo se sami sebe da bismo služili dobru drugoga. Ali ne gledamo na to ograničenje kao na nešto negativno. Kada se stavimo u službu drugih, pronalazimo dublje ispunjenje u životu jer živimo onako kako je Bog zamislio. Kada, primjerice, čovjek velikodušno daje siromasima, on pronalazi dublje ispunjenje u životu, rastući u požrtvovnoj darežljivosti. Žrtva ne predstavlja dobro samo za siromahe kojima taj čovjek služi, već i za njega samoga.
Isto tako, kada žena služi svom novorođenom djetetu i osjeća kroničan nedostatak sna tijekom nekoliko mjeseci, ona također otkriva dublje ispunjenje u svome životu jer živi svoj poziv kao majka, rastući u sebedarnoj ljubavi. Njeno umiranje sebi nije blagoslov samo za novorođenče, već i za nju samu. Prema katoličkom svjetonazoru, žrtvovanje nije puko ograničavanje. Ono obogaćuje čovjekov život i suobličuje nas sve više Kristu. Kao što je Drugi vatikanski sabor istaknuo: „Čovjek pronalazi samoga sebe kada učini svoj život iskrenim darom za druge“.
Catholic Education Resource Centre
Prevela: Maja Dukmenić
Foto: Sasan Rashtipour – Unsplash
