Nakon rođenja četvrtog djeteta, uhvatila me teška postporođajna depresija. Život je izgubio sve svoje boje i sve ono što sam oduvijek voljela, poput čitanja, odjednom je izgubilo svoj smisao. Kada nisam plakala, sjedila bih na kauču i satima buljila kroz prozor bez da sam u nešto određeno gledala.
Suprug je promijenio taktiku
Jednog dana moj suprug je odlučio probati novu taktiku. Natjerao me da se odjenem i da s njim i djecom odem u park. Zatim je djeci objavio da se želim igrati s njima.
Nisam se htjela igrati. Nisam ni znala kakva je ta igra koju su predlagali i nije me ni bilo briga. No, njihova su se lica ozarila, počeli su slaviti i navijati, jer je prošlo mnogo vremena otkad sam se igrala s njima. Znala sam kako ih ne smijem razočarati i stoga sam suprugu uputila pakostan pogled prije nego što sam rezignirano poslušala pravila igre.
Igra je bila komplicirana baš poput svake druge igre koju su izmislili i uključivala je mnogo skakanja po spravama na igralištu da bismo izbjegavali nakupine „lave“, – a ponekad bi ono na čemu stojiš počelo tonuti i morali bi se popeti, zanjihati ili visjeti.
Činilo mi se čudnim i nepoznatim smijati se
Umrla sam na nekoliko vatrenih načina prije nego što sam ušla u štos igre. Toliko sam se oznojila jer sam bila izvan forme i nisam se mogla ni za što dugo držati. Ali, kada sam skočila s debla koji tone i uspjela se uhvatiti za penjalice te visjela na njima, šokirao me zanos te sam se nasmijala – bio je to stvaran, iskren osmijeh. Činilo mi se čudnim i nepoznatim smijati se. Činilo se čudnim i nepoznatim osjećati i točka.
Igra nije samo namijenjena djeci i može dolaziti u različitim oblicima
Tog sam dana saznala da su istraživači ovo znali godinama; igra je neophodna za odrasle kao što je to i za djecu. Postoji i National institut for Play (Nacionalni institut za igru) u Kaliforniji koji je osnovao psihijatar Stuart Brown. Nedavno je o važnosti igre za odrasle objasnio u Washington Postu:
„Igra je osnovna ljudska potrebna neophodna za našu dobrobit kao što je to i spavanje. Stoga, kada se premalo igramo, naš i umovi i tijela to primijete.“ Brown kaže da se s vremenom manjak igre može očitovati u obliku određenim načina ponašanja: možemo se osjećati čangrizavi, ukočeni, kao da smo zaglavili ili osjećati ugroženima od života.
Ne moraš se igrati samo na igralištu. Baš kao i za djecu, igra za odrasle može biti u različitim oblicima. Dr. Brown predlaže da se sjetiš svoga djetinjstva i igri koje si tada voljela i da sada pronađeš slične igre.
Nije svaka igra jednaka – moj suprug je volio Lego kockice kao dijete i sada ih voli raširiti po podu i provesti čitavo popodne slažući ih s djecom. Ja ih nisam voljela, niti ikakve druge igračke za sastavljanje, i dobila bih kožni osip kada bi djeca htjela da im pomognem graditi Lego projekt. Stoga su druga djeca naučila da me to ne pitaju jer bih ja uvijek na kraju završila u plaču i morala otići van na ljuljačku da se smirim.
Kao dijete, voljela sam biti vani i provesti sate i sate na trampolinu. Kada bih se umorila od skakanja, rastezala bih se na podlozi i čitala ili drijemala.
Par dana bez sunca i vježbanja bilo bi dovoljno da se osjetim turobno i tužno
Kao odrasla, znala sam da se moja razina stresa odmah spušta čim bi izašla van na sunce. Zapravo, ako je prošlo više od jednog dana bez sunca i vježbanja, to bi bilo dovoljno da se osjetim turobno i tužno. Tjedan bez toga, i ja bih naginjala ozbiljnoj depresiji.
Prema dr. Brownu sve što sva igra ima zajedničko je „da nudi osjećaj angažiranja i užitka, osobi koja se igra oduzima osjećaj za vrijeme i mjesto i takvo iskustvo je mnogo važnije od samog rezultata.“
Bez obzira radi li se o slikanju, trčanju ili igranju igara, moraš odvojiti vrijeme za igru. Nije to dokolica ili ljenčarenje, već je važan dio tvog zdravlja i dobrobiti. Sve drugo što radiš, od posla do spavanja, popravit će se dodaš li svome danu malo igre.
Aleteia
Prevela: Nives Horvat
Foto: Pixabay
