U sebi sam se počela bojati gubitka slobodnog vremena
Dok još nisam imala djece, mojoj prijateljici je sin polazio u vrtić i s njim je prolazila čuveno početno stjecanje imuniteta. Tek se zaposlila. Muž joj je također radio i oni su svaki vikend, koji je trebao biti vrijeme predaha od posla, doslovno provodili s temperaturom, kod kuće. Promatrajući sa strane, izgledao mi je to kao tako težak način života i u sebi sam se počela bojati gubitka slobodnog vremena; jednako kao i iscrpljenosti i zatvorenosti u kući kada budem imala vlastitu djecu. Pitala sam se kako ona sve stigne spremiti, kada odlazi u kupovinu, kako se u svemu tome stigne uopće počešljati…?
Bilo je dana kada sam se opirala, no i trenutaka u kojima sam razumjela…
Zatim sam i sama dobila djecu. Djecu koja su već prije vrtićke dobi bila sklona astmatičnom bronhitisu te je i kod nas brujao inhalator dan i noć. Česte injekcije, temperature, neprospavane noći, nemogućnost izlaska vani navečer, po vjetru ili po vlažnom vremenu. Jednom riječju: zatvorenost u kući u punom jeku. I plivala sam. Bilo je dana kada sam se opirala, ali i trenutaka u kojima sam razumjela da mogu slaviti Boga služeći njima i biti tako najradosnija na svijetu. Gubeći navezanost na vlastite komode, zapravo su sve više moje želje bile usmjerene na druge i ispunjavalo me predavati svoje tijelo da sažeže u ljubavi prema bližnjemu.
„Strah od“
Danas ljudi često dugo odgađaju vjenčanje. Ili trudnoću. Ne želim ulaziti u osobne razloge te odluke. Niti želim ulaziti u sreću u ljubavi, tj. pronalazak prave osobe u neko društveno i biološki poželjno vrijeme. Zapravo ono što bih podvukla je da imam dojam kako se u pozadini tog fenomena obično nalazi strah.
No, kada se usudimo zakoračiti, iza straha se krije beskrajna sreća. Ako pogazimo taj strah pa se odlučimo na brak ili još jedno dijete, kušat ćemo pravu pobjedu.
Kad se dajemo, mi smo upravo potpuni
Brak je služenje, rezanje sebe za drugog. Brak je razgovor u kojem se ne slažeš uvijek, ali i pronalazak sebe u ispunjenju. U zadovoljstvu. Jer kad se dajemo, samo tada smo upravo potpuni. Kad ljubimo, naša duša diše. Mi „skačemo u Boga“. Kad smo nesebični, kada se bližnjemu dajemo bez vlastitog interesa, mi tada suprotno prvotnom strahu i očekivanju da ćemo sebe izgubiti, zapravo otkrivamo pravu dubinu. Otkrivamo tek tada blago pohranjeno u nama samima.
Zaronimo i pobjeđujmo
I možda baš u trenutku kada nas zaokuplja najveći strah, prislanjajući se na njega, ostajemo u stanju monotonog, nesvjesno gubeći šansu koja leži iza zavjese stvarnosti koje se bojimo. Od koje bježimo. Jer ono što očima vidimo, često je tek sedmi dio ledenjaka koji viri iznad površine. A čitava istina nalazi se u dubini mora. U nutrini ljudske osobe. Zaronimo i pobjeđujmo jer čovjek je jače biće nego što to sam sluti.
Marija Grgić – Žena vrsna
Foto: Pixabay
