Čovjek pozna svoju ženu Evu, a ona zače i rodi Kajina, pa reče: »Muško sam čedo stekla pomoću Jahve!« Poslije rodi Abela, brata Kajinova; Abel postane stočar, a Kajin zemljoradnik. I jednoga dana Kajin prinese Jahvi žrtvu od zemaljskih plodova. A prinese i Abel od prvine svoje stoke, sve po izbor pretilinu. Jahve milostivo pogleda na Abela i njegovu žrtvu, a na Kajina i žrtvu njegovu ni pogleda ne svrati. Stoga se Kajin veoma razljuti i lice mu se namrgodi. I Jahve reče Kajinu: »Zašto si ljut? Zašto ti je lice namrgođeno? Jer ako pravo radiš, vedrinom odsijevaš. A ne radiš li pravo, grijeh ti je kao zvijer na pragu što na te vreba; još mu se možeš oduprijeti.«
Kajin pak reče svome bratu Abelu: »Hajdemo van!« I našavši se na polju, Kajin skoči na brata Abela te ga ubi. Potom Jahve zapita Kajina: »Gdje ti je brat Abel?« »Ne znam«, odgovori. »Zar sam ja čuvar brata svoga?« Jahve nastavi: »Što si učinio? Slušaj! Krv brata tvoga iz zemlje k meni viče. Stoga budi proklet na zemlji koja je rastvorila usta da proguta s ruke tvoje krv brata tvoga! Obrađivat ćeš zemlju, ali ti više neće davati svoga roda. Vječni ćeš skitalica na zemlji biti!« A Kajin reče Jahvi: »Kazna je moja odviše teška da se snosi. Evo me tjeraš danas s plodnoga tla; moram se skrivati od tvoga lica i biti vječni lutalac na zemlji – tko me god nađe, može me ubiti.« A Jahve mu reče: »Ne! Nego tko ubije Kajina, sedmerostruka osveta na njemu će se izvršiti!« I Jahve stavi znak na Kajina, da ga tko, našavši ga, ne ubije. Kajin ode ispred lica Jahvina u zemlju Nod, istočno od Edena, i ondje se nastani.
Post 1,4-16
Prvi dio ovog razmatranja, kojeg možete pronaći na linku, slobodno bismo mogli nazvati udaljavanje čovjeka od Boga i brata svoga. U drugom dijelu razmatranja govorit ću o traženju.
Bog traži grešnika jer ljubi svakog čovjeka
Vidjeli smo da Jahve voli Kajina. Prije nego što je Kajin počinio ubojstvo, Jahve se bori s njime. I Jahve reče Kajinu: »Zašto si ljut? Zašto ti je lice namrgođeno? Jer ako pravo radiš, vedrinom odsijevaš. A ne radiš li pravo, grijeh ti je kao zvijer na pragu što na te vreba; još mu se možeš oduprijeti.« Nekoliko je jako zanimljivih stvari u ovom razgovoru.
Jer ako pravo radiš, vedrinom odsijevaš.
Uvijek kad živimo u skladu s Jahvinom voljom vedri smo i zadovoljni. Posljedica života u Božjoj volji je vedrina. Posljedica života u našim strastima je žalost. Ponekad smo žalosni, a da ne znamo zašto. Rijetko se u takvim trenucima upitamo jesmo li u Božjoj volji ili smo posve izvan Božje volje, nego smo tužni jer nismo uspjeli ostvariti svoje sebične ciljeve, jer je nešto krenulo naopako… Za većinu nas naše se razmišljanje svodi na rješavanje problema koji je izvan nas samih. Tako i naša radost ovisi o vanjskim stvarima. Takva je radost samo trenutna i ne daje vedrinu.
Nezadovoljstvo je uvijek posljedica života izvan Božje volje
Događa se da smo u Božjoj volji samo prividno… Ne ulazimo unutra. Na primjer, majka koja skuha ručak i zatim živi svoj život razmišljajući: „Ja sam svoje obavila…“, muž koji radi na poslu, ali kad je kod kuće živi svoj život ne ulazeći u odnos s djecom, suprugom…, prezbiter koji obavi liturgije, molitve i poslije živi svoj život, itinerant koji održi katehezu i poslije živi po svome… Jedino u mjeri u kojoj svojim životom ulazimo u Božju volju (posljedica nutarnjeg obraćenja, života u Duhu koji je dar), postajemo vedri. To su dobro znala naša starija braća u vjeri, sveci. Nisam još čuo za tužne svece. Ili one koji nisu trpjeli. Trpjeli da, ali vedri kao posljedica života u Bogu, u Njegovoj volji.
A ne radiš li pravo, grijeh ti je kao zvijer na pragu što na te vreba; još mu se možeš oduprijeti.
Jahve pod svaku cijenu želi da Kajin sazrijeva, sazrijeva u pouzdanju u Jahvinu ljubav. Zato mu je pripremio kušnju vjere. Zašto kušnje?
„Makni kušnje i nitko se neće spasiti“
sv. Antun Pustinjak.
U kušnji se izraste od djeteta koje nije ničega svjesno (osobito zla koje ga okružuje) u odraslog čovjeka koji razlikuje zlo od dobra i svjesno nauči odbacivati zlo te birati dobro. „Đavao ide kao ričući lav gledajući koga da proždre“, kaže apostol Pavao. Jahve jedini unaprijed poznaje katastrofu i posljedice grijeha. „Kajine, želim da ostaneš u raju. Sa mnom. I svojim bratom. Nemoj me napuštati. Izvan mene je smrt. Ne želim da umreš. Želim da odrasteš! Kajine, molim te, uđi u borbu za povjerenje! Uđi u borbu prihvaćanja trpljenja koje ova kušnja donosi!”
Djetinja se vjera odriče kušnje, a Bog njome želi oblikovati srce grešnika
Za dijete Isusa se govorilo da je odrastao u milosti i mudrosti Božjoj. Koliko smo puta u životu krivo protumačili kušnje koje su nam bile poslane od Gospodina. Protestirali u svom djetinjastom otporu držeći se maminog krila, osjećaja nježnosti te očevog ekonomskog pokrivanja ne riskirajući ulazak u odrastanje. Prva poteškoća i plač, ljutnja, pitanje gdje je Bog… Kao Izraelski narod koji ne želi hodati pustinjom… ako trpim, onda to nije dobro za mene. Ja ne smijem trpjeti. Trpljenje nije od Boga. To su više-manje naši egzistencijalni zaključci naše djetinjaste vjere. I rješavamo se kušnje. Kao Kajin. Onako, brzinski, konkretno, ali plitko. Preplitko.
Kajin pak reče svome bratu Abelu: »Hajdemo van!« I našavši se na polju, Kajin skoči na brata Abela te ga ubi.
Imao je Kajin puno vremena. Da se zaustavi. Da ne krene. Nije to bila navala trenutačnog bijesa, nego dobro promišljena odluka. Grijeh se dogodio izvan kuće. Bez prisustva ukućana. Bez svjedoka. Ali ipak u kući Kajinovog srca. Kajin skoči. Efekt iznenađenja. Sigurno je sigurno. Sad sam konačno na svome. Nema vise prijetnje mojoj sreći. Sam i konačno sretan. Bez borbi. Sam, da. Jako sam. Sretan nimalo. Nipošto. Prazan. Bez Boga i bez brata. I bez sjećanja. Ovaj dio povijesti za mene ne postoji.Odsadaje moja povijest, povijest rupe. Bezdana. Nema drugih ljudi. Ne želim da Boga uopće ima u mojoj povijesti. Hoću biti sam. Sam svoj Bog. I Kajin postane sam, sam s vlastitim ja, ne sjećajući se vlastite povijesti (jer mu smeta) i bez Boga (jer djeluje u povijesti, a to ga ubija).
Bog preko braće obraća grešnika
Potom Jahve zapita Kajina: »Gdje ti je brat Abel?« »Ne znam«, odgovori. »Zar sam ja čuvar brata svoga?« »Zar sam ja čuvar brata svoga?«
Jahve i dalje obožava Kajina. Zato ga i traži. Kako ga traži? Preko povijesti. Kada Jahve traži Adama poslije grijeha, upita ga izravno: „Gdje si?“ Adam još prepoznaje svoju krivicu izravno u razgovoru s Gospodinom. Iako je prebacuje na Evu. Kod Kajina je stvar puno teža. Kajin je u srcu izbrisao vlastitu povijest. Ne želi više misliti o njoj. Povijest mu govori o njegovom grijehu. Povijest ga podsjeća da nije bog vlastite savjesti. Zato ga Jahve potraži preko brata. Konkretnog brata, kojega sad više nema. S kojim je živio. Kada se Krist uskrsli ukazao Savlu, rekao mu je: „Ja sam Krist koga ti progoniš.“ Isus se identificira s braćom kršćanima. Pavao je progonio kršćane –braću Židove koji su se obratili u Kristu, među njima i Stjepana. Jahve traži čovjeka i danas. Ne preko filozofije, poezije, kulture, nego preko brata.
Gdje ti je brat tvoj? (A imam li brata, nisam ni znao…) Ne znam. Grijeh današnjice. Indiferentnost. Indiferentnost ima korijene. Nije nastala tek tako. Kamen temeljac joj je strah od drugoga. Strah od smrti koju mi drugi može nanijeti. Indiferentnost je vrsta odgovora. Da bih postao indiferentan, trebam sve koji mi smetaju ubiti. Moram ih puno poubijati da bi mi prestali smetati. Kažu da su oni koji ubiju prvi put u šoku. Drugi put, kažu, već je lakše. Poslije se navikneš. Na sve se čovjek može naviknuti. Na abortuse, na stradanje od gladi, na umiranje zbog bolesti… Bez suosjećanja. Kajin je ubio brata, ali ubio je i Ljubav u sebi. Indiferentnost je ubila Ljubav u povijesti čovječanstva.
don Luka – Žena vrsna
Foto: Wikimedia Commons
Ovaj članak je dio niza razmatranja o Kajinu i Abelu.
