Skuhala sam si kavu, sjela na svoje omiljeno mjesto i zvrrrrr, zvono na vratima. Tko je sada? Nikoga ne očekujem. Otvaram, a pred vratima – Pavo.
Neočekivani prijatelj
– O! – čudim se veselo – Pa kad si se vratio?
Pavo je znanstvenik, već neko vrijeme u Americi.
– Pa, eto, jesam… – smješi se on. – Došao sam vas vidjeti, a i djeci sam donio neke knjige.
Ulazimo u kuću. Prolazeći pored radne sobe mojih studenata Pavo zastaje kraj otvorenih vrata.
– Gle, pa tu je još ona Ristina stara crtaća daska!
– Nemoj gledati, sve je puno knjiga koje baš nisu složene.
– Pa zato sam i zavirio, da osjetim malo taj duh – odgovara Pavo.
A knjige stvarno posvuda: otvorene, zatvorene, stare, glanc nove, na stolu, na stolicama, podu, naslonjaču, čak na prozorskoj dasci. Ulazimo u drugu sobu, nudim ga kavom, znam da je nikada ne pije.
Dobri stari dani
– Znaš – nastavlja Pavo – morao sam zaviriti u onu radnu sobu. To me uvijek podsjeti na onu vašu studentsku sobu. U njoj su ravnopravno bili dječji krevetić, ova Ristina crtaća daska, veliki stol prepun knjiga s jedne strane, a s druge strane nauci se ravnopravno suprostavljala flašica s dudom ili zdjelica s voćnom kašicom, šnita kruha namazanog pekmezom i, jasno, ona tvoja plava šalica u kojoj je uvijek bio bar gutljaj kave. Vaša me soba uvijek fascinirala i tako sam volio doći u nju.
– Ma daj, sad me je malo sram. Kod tebe je sve uvijek bilo ko po špagi, a kod nas i onda i sada živi rusvaj.
– Lako je kod mene sve po špagi… – kaže i uzdahne. – Ali kod vas je život i onda i sada. Čuj, a kakva je to tišina, ma nije moguće da nema nikoga od djece?
Objašnjavam gdje je tko: neki u školi, neki na faksu, neki još spavaju. Ponovno ga nudim kavom.
– Daj samo malo na dnu, tebi za društvo.
Pavo uzme šalicu i – srk! Gotovo! Ustaje i odlazi, svratit će na povratku kada ćemo svi biti doma.
Sjedim zamišljena uz kavu i sjećam se Pave kao mladog nadobudnog studenta, diplomirao je prije roka, dobio krasno radno mjesto, puno učio i napredovao stepenicu po stepenicu, magisterij, doktorat. Kao mladi inženjer često je dolazio k nama u našu studentsku sobu, sada tek vidim koliko je to volio. Kao trudnicu često me častio sladoledom, vodio nas na ražnjiće ili ribe, nedjeljom poslije studentske mise obavezno na sok ili kavu s mlijekom. Kasnije su mu zbog obaveza dolasci bili sve rijeđi, ali znao bi nas nakon nekog vremena ugodno iznenaditi, kao danas. Vežu nas toliko godine prijateljstva, a tek sada sam otkrila da Pavo voli našu sobu zbog knjiga i onog duha što vlada u njoj. Ispijam do kraja kavu i veselim se njegovu ponovnom dolasku. A kako će se tek razveseliti Rista i djeca…
Dorica Barbić – Žena vrsna
Foto: Pexels
Preuzeto iz knjige Kava s Doricom uz dozvolu autorice i izdavača. Dozvola vrijedi samo za Ženu vrsnu.
