Marija i Crkva
Upoznati Mariju znači spoznati i ulogu koju Ona ima u životu Crkve. Živjeti posvetu podrazumijeva svjesno i slobodno sudjelovanje u duhovnoj stvarnosti koju Gospa zauzima u zajednici vjernika. Govoreći o poslanju koje Marija ima u Božjem narodu, Montfort s pravom razabire da je Ona suradnica Božja, znak prave vjere, uzor i pralik Crkve. Ipak, Majka Crkve je naslov koji najbolje izražava poslanje Djevice iz Nazareta u zajednici vjernika. Marija je Majka Crkve jer je kao Majka Boga i Spasitelja s ljubavlju sudjelovala u rađanju udova otajstvenog Tijela Kristova, kojemu je glava sam Isus Krist.
Skupa sa svetačkom tradicijom oslanjajući se na biblijsku sliku Crkve (usp. Ef 4,7-16), sv. Ljudevit tu duhovnu stvarnost slikovito i upečatljivo ovako izražava:
«Bog Sin hoće da sebe oblikuje i, na neki način, neprestano utjelovljuje u svojim udovima po svojoj dragoj Majci, te joj veli: Uđi u baštinu Izraelu (Sir 24,8). Kao da joj time kaže: Bog, moj Otac, dao mi je u baštinu sve narode zemlje, sve ljude, dobre i zle, predodređenike i odbačenike. Jedne ću voditi zlatnom palicom, a druge gvozdenom. Jednima ću biti otac i odvjetnik, drugima pravedan osvetnik, a svima sudac. Ali ti, moja mila Majko, ti ćeš imati za svoje nasljedstvo i posjed samo predodređenike, kojih je praslika Izrael; kao dobra majka ti ćeš ih roditi, hraniti, odgojiti; a kao njihova vladarica ti ćeš ih voditi, njima upravljati i braniti ih.
Čovjek i čovjek rođen je u njoj (Ps 86,5), kaže Duh Sveti. Neki Oci tumače te riječi tako da je prvi čovjek, koji se je rodio od Marije, Čovjek-Bog, Isus Krist; a drugi da je samo čovjek, posinak Božji i Marijin. Ako se je Isus Krist, Glava ljudi, rodio od Marije, tada se i predodređenici, koji su udovi ove Glave, nužno moraju roditi od nje. Nikad jedna te ista majka ne daje na svijet glavu bez udova, niti udove bez glave, jer bi to bila nakaza u prirodi; jednako u redu milosti, Glavu i udove rađa jedna te ista majka. Ako bi se koji od mističnoga tijela Kristova, koji predodređenik, rodio od druge majke, a ne od Marije, koja je rodila Glavu, to on u stvari ne bi bio predodređenik niti od Isusa Krista, nego nakaza u redu milosti» (PP 31-32).
Marijin majčinski odnos prema Crkvi ne može se odvojiti od njenoga sjedinjenja sa Isusom, nego upravo iz njega proistječe. To sjedinjenje Marije sa Sinom u djelu spasenja, po kome je Marija postala Majkom Crkve, očituje se od trenutka djevičanskog začeća, a vidljivo je posebno u času njegove muke i smrti na Križu. Gospa je rasla u vjeri, brižno čuvajući svoje sjedinjenje sa Isusom sve do Križa. Marija je po Božjem planu stajala podno Križa i skupa sa Sinom puno trpjela, a u svome Prečistom majčinskom Srcu pridruživala se njegovoj žrtvi, pristajući s ljubavlju na žrtvovanje svoga Sina za spas svijeta. Sam Isus dok je na križu umirao učeniku kojega je osobito ljubio dao je Mariju za Majku: Ženo evo ti Sina! Zatim reče učeniku: Evo ti Majke. I od toga časa učenik je uze u svoju kuću (Iv 19,26-27).
O tom otajstvu Isusove žrtve i Marijina materinstva svetac piše:
«Bog Sin je htio da i Ona prisustvuje njegovoj smrti, da s njom zajedno prinese jednu te istu žrtvu i da se s njezinom privolom žrtvuje Vječnome Ocu, kao nekoć Izak Abrahamovom privolom Božjoj volji (usp. Post 22,2). Upravo ona ga je dojila, branila, uzdržavala, odgajala i žrtvovala za nas» (PP 18). «Njihova srca, čvrsto povezana unutarnjim vezama prikazuju se zajedno kao dvije žrtve da bi zaustavili kaznu što je zaslužuju naši grijesi» (P 87,6). «Promatrajmo ožalošćenu Mariju podno Spasiteljeva križa. Pogledajmo njenu svetu dušu probodenu oštricom žive boli. Ona cvili i uzdiše, u ljubavi trpi veliku patnju skrivenu našim očima. Umirući Isus je njena muka, ljubav njeno najveće mučeništvo.
Marijino Srce je velika žrtva. O Bože kako je velika njezina patnja. Videći na sramnom drvu križa predmet svih svojih želja Ona trpi u duši više od svih dosadašnjih mučenika. Marija osjeća iste udarce kao i njen predragi umirući Sin. Njeno Srce je jedinstven odjek njegovih vapaja i istinski odraz njegove patnje. Suze teku obilno, Ona drhti, gubi svijest. Tijelo je klonulo, ali ga njena velika ljubav krijepi. Grješnici, mi našim grijesima činimo od Marije i Isusa dvije nevine žrtve. Ah! Ne griješimo nikada više. O naša božanska Učiteljice, suosjećamo s tobom. Svojim srcem, punim nježnosti, moli svog predragog Sina za nas. Probodi naše srce strijelom ljubavi svoga Srca kako bi u njemu načinila ranu, te tako i mi uzeli udjela u tvojoj boli. Učini nas dionicima tvojih patnji, o Majko ljubavi, kako bismo okajali svoje grijehe i dali zadovoljštinu» (P 74).
Sv. Ljudevit još na jedan slikovit način koji je prisutan u otačkoj tradiciji prvih vremena Crkve govori o Marijinom sudjelovanju u rađanju na nadnaravni život vjernika. Uspoređujući u antitezi Mariju i Evu svetac naglašava razliku između Eve, prve žene, koja je pala u grijeh, neposluh i pobunu protiv Boga, te je tako s Adamom bila uzrokom grijeha za sve ljude, i Marije, koja je svojom vjernom, poslušnom i djevičanskom ljubavlju uzrokom Božjeg blagoslova za svu svoju djecu.
«Što je Lucifer izgubio ohološću, to je Marija dobila poniznošću. Što je Eva upropastila i izgubila neposluhom, to je Marija spasila posluhom Eva, slušajući zmiju, upropastila je sa sobom svu svoju djecu i podvrgla ih pod zmijinu vlast, a Marija, pokazavši se savršeno vjerna Bogu, spasila je sa sobom svu svoju djecu i sluge i posvetila ih Božjem Veličanstvu» (PP 53)
Marija, dakle, svojim majčinskim utjecajem djeluje na pojedince u njihovoj neponovljivoj osobnoj povijesti. Svatko od nas zauzima posebno mjesto u njenom Srcu i predmet je njezine majčinske skrbi, tako da osim Oca nebeskoga, koji nas u ljubavi zove po imenu, imamo i Majku koja nas u Crkvi, zajednici Kristovih vjernika, po imenu poznaje.
Marijina majčinska uloga u odnosu na Kristove vjernike postaje posredništvom koje neprekidno traje.Crkva uči: «I to Marijino materinstvo neprekidno traje, od časa pristanka koji je vjerno dala kod navještenja i koji je nepokolebivo držala pod križem, sve do trajnog proslavljenja svih odabranih. Jer nakon uznesenja na nebo nije napustila tu spasonosnu ulogu, nego nam svojim mnogostrukim zagovorom i dalje pribavlja milosti vječnog spasenja. Materinskom ljubavlju brine se za braću svoga Sina koji još putuju i nalaze se u pogiblima i tjeskobama, dok ne budu dovedeni u sretnu domovinu.
Zato se Blažena Djevica u Crkvi zaziva Odvjetnica, Pomoćnica, Pomagačica, Posrednica. Ipak se to tako shvaća, da ništa ne oduzima niti dodaje dostojanstvu i moći Krista jedinog Posrednika…. Tu podređenu ulogu Marije Crkva bez kolebanja priznaje, neprestano je doživljava i preporuča srcu vjernika, da se poduprti tom materinskom pomoći jače sjedine s Posrednikom i Spasiteljem» (LG 62). Marija je i čista slika, pralik i uzor Crkve.Njen Sin Isus Krist, Sin Božjije Spasitelj svijeta, a Gospa savršeni uzor spašenog ljudskog bića. U Mariji se sažimlju Božji darovi, prisutnost Duha Svetoga, nutarnja ljepota svetosti, djevičanska vjera, majčinska ljubav, zaručnički savez, nebeska slava i sudjelovanje u spasenjskom Kristovom poslanju. U Mariji se otajstvo Crkve zrcaliu čistom svjetlu. Ona je član Crkve, ali i Majka neusporedivo najbliža Kristu i vjernicima. O Mariji, uzoru Crkve,
Montfort piše:
«Treba sve raditi s Marijom, to jest trebamo u svim našim djelima gledati na Mariju kao na savršeni uzor svake kreposti i svetosti, što ga je Duh Sveti naumice proizveo u netaknutom stvoru, da se ugledamo na nj prema svojim slabim silama. Valja nam, dakle, pri svakom činu promatrati kako ga je vršila Marija, ili kako bi ga učinila, da je na našemu mjestu. S tom svrhom trebamo proučavati i promišljati velike kreposti što ih je ona vršila tokom svoga života, a osobito:
1. Njezinu živu vjeru, kojom je povjerovala bez kolebanja anđeoskoj riječi; ona je vjerovala vjerno i postojano sve do podno križa na Kalvariji;
2. Njezinu duboku poniznost, iza koje se je skrivala, šutjela, u svemu se podlagala i odabirala najzadnje mjesto;
3. Njezinu potpunu božansku čistoću, kojoj nikada pod nebom nije bilo ravne niti će ikada biti, i uopće sve ostale njezine kreposti.
Spomenimo se, drugi put to kažem, da je Marija velika i jedina Božja uzor-forma, vrijedna da proizvede žive slike Božje, s malim troškom i u malo vremena; pa koja duša ovu formu nađe i u njoj se izgubi, ona se sasvim brzo promijeni u Isusa Krista, kojega ova forma prirodno prikazuje» (PP 260).
Za razmišljanje: Jesam li svjestan da je Marija Majka Crkve, te sudjeluje u rađanju vjernika na novi život u Kristu? Je li to i moje osobno iskustvo? Ljubim li i častim Mariju kao moju Majku? Preporučam li Crkvu Marijinom majčinskom zagovoru i zaštiti?
Molitva: O dođi Stvorče Duše Sveti, Litanije Duhu Svetome, Zdravo Zvijezdo mora, Lauretanske litanije i uz to jedan ružarij svakoga dana ili barem jednu krunicu
Misionari Monfortanci – Družba Marijina
Foto: Pixabay
