Posveta Isusu Kristu po Mariji
U svom glavnom djelu Rasprava o pravoj pobožnosti prema Presvetoj Djevici sv. Ljudevit naučava posvetu Isusu Kristu po Mariji ili sveto ropstvo ljubavi. U pisanju Rasprave Montfort sažimlje cijeli svoj život, teološke studije, čitanje svetaca, duhovnih autora, vlastiti put molitve, mistike, svetosti i misionarsku aktivnost. Tako je Rasprava izraz zrelosti duhovnog puta sv. Ljudevita, teološki dobro utemeljena na tipičnim postavkama francuske škole duhovnosti, a iznad svega pisana je proživljenim svetačkim stilom, što joj daje posebnu draž. Cilj pisanja Rasprave je pastoralni i misionarski. Svetac želi iskustveno uvesti čitatelja u školu duhovnosti posvete Isusu Kristu po Mariji.
“Oh, ugodan li je i mio očima Božjim i njegove Presvete Majke takav Marijin štovatelj, koji nimalo ne gleda sebe u njezinoj službi. Ali, i rijedak li je danas! Upravo zato da ne bude tako rijedak, uzeo sam pero u ruke da stavim na papir ono što sam s uspjehom učio, javno i privatno, u svojim misijama kroz dugo godina…
Nakon svega toga ipak, evo, svečano izjavljujem: neka sam pročitao skoro sve knjige koje raspravljaju o pobožnosti prema Presvetoj Djevici, i neka sam razgovarao s najsvetijim i najmudrijim osobama ovih zadnjih vremena, uza sve to nisam mogao upoznati ni naučiti pobožnu vježbu prema Majci Božjoj sličnu ovoj o kojoj ću govoriti, a koja bi od duše zahtijevala više žrtava za Boga, koja bi je više ispraznila od same sebe i od njezina sebeljublja, koja bi je vjernije sačuvala u milosti i milost u njoj, koja bi je savršenije i lakše sjedinila s Isusom i koja bi, napokon, bila slavnija za Boga, posvetnija za dušu i korisnija bližnjemu” (PP 110 i 118).
Sveto ropstvo ljubavi svetaca
Prva svjedočanstva pobožnosti posvete ili svetog ropstva ljubavi, škole duhovnosti koja ima svoje korijene i nadahnuća u Evanđelju i nastoji kodificirati Marijinu majčinsku ulogu u životu vjernika te dovesti osobu do toga da dublje zaživi svoj odnos s Marijom, koju joj Isus dade za Majku, sežu u VII stoljeće. Među velikanima svakako treba spomenuti sv. Sofronija Jeruzalemskog (+ 638.), sv. Germana Carigradskog (+733.), sv. Ivana Damašćanskog (+ 749.), Papu Ivana VII (+ 707), a na poseban način sv. Ildefonsa Toledskog koji o tome i opširno piše. Ipak, u Katoličkoj Crkvi sv. Ljudevit Montfortski više i bolje od drugih sabire evanđeoska nadahnuća, elemente tradicije te vođen genijem svetosti izlaže posvetu kao jednu autentičnu školu duhovnosti.
Povjeravam ti je pomoću Duha Svetoga
“Izabrana dušo, evo tajne koju mi je Svevišnji objavio, a koju nisam mogao naći ni u jednoj knjizi, ni staroj ni novoj. Povjeravam ti je pomoću Duha Svetoga.” (MT 1) Svetac u svojim djelima koristi različite nazive kada govori o duhovnosti Posvete, koju on sam naziva sveto ropstvo ljubavi, posveta Mariji, savršena posveta Isusu Kristu ili posveta Isusu Kristu po Mariji. Sam Montfort je svjestan da upotreba ovog ili onog pojma nije bit duhovnosti koju on naučava, nago pokušaj da se što bolje izrazi jedna evanđeoska stvarnost koja ima svoje korijene u tradiciji Crkve. Montfort je duboko svjestan teološke pozadine svojega nauka; krajnji cilj posvete može biti samo Božanska osoba Isusa Krista.
“Živimo u ponosnu vijeku, u kojemu ima velik broj nadutih mudraca, koji imaju vazda nešto prigovoriti najtemeljitijim i najsolidnijim pobožnim vježbama. Da im, dakle, ne dam prigode nepotrebnih kritika, mislim da je bolje reći “sužanjstvo Isusu Kristu u Mariji” i nazvati se radije “sužanj Isusov” nego li “sužanj Marijin”. U tom slučaju nazivamo ovu pobožnost radije prema njezinoj konačnoj svrsi, a to je Isus Krist, nego prema putu i sredstvu po kojima stižemo k toj svrsi, to jest prema Mariji; premda možemo sasvim dobro i mirno upotrebljavati i jedan i drugi naziv, kako i ja radim.” (PP 245)
Posveta Isusu Kristu – savršena obnova krsnih zavjeta
Sv. Ljudevit naziva posvetu savršenom obnovom krsnih zavjeta. Po jednoj dubokoj intuiciji, Montfort, vidi posvetu Isusu Kristu po Mariji usko povezanu s krštenjem. Po krštenju ulazimo u dioništvo života Isusa Krista, postajemo sinovi Očevi, po Sinu u Duhu Svetome, te postajemo članovi Crkve. To je temeljna i bitna posveta kršćanina. Po krštenju imamo oproštenje od istočnog grijeha, darovano nam je posvećenje i novi život u Bogu. Na taj Božji dar je potrebno odgovoriti i slobodno ga prihvatiti da bi duhovni život rastao po mjeri dara Božje milosti i naše suradnje.
«Ljudi se zavjetuju na svetom krštenju – veli Sv. Toma – da se odriču đavla i njegova raskošja. Taj je zavjet najviši i najneophodniji, o kome kaže sv. Augustin: Krštenje je naš najveći zavjet, kojim se zavjetujemo da ćemo ostati u Kristu. To isto tvrde crkveni pravnici: Poglavit je zavjet onaj koji zavjetujemo na krštenju. Međutim, tko vrši taj veliki zavjet? Tko vjerno drži obećanja svetoga krštenja? Ne iznevjeruju li se gotovo svi kršćani obećanju što su ga zadali Isusu na svome krštenju? A odakle može doći ovaj opći nered, ako ne odatle što živimo smetnuvši s pameti obećanja i obveze svetoga krštenja i što gotovo nitko ne potvrđuje sam po sebi savezni ugovor koji smo nekoć sklopili s Bogom preko kuma ili kume?» (PP 127).
Važnost krsnih zavjeta
Ostaje bolna činjenica da većina kršćana nema svijest o važnosti i ljepoti življenja krsnih zavjeta, te ih ne opslužuju. Koliko puta umjesto da naviještamo Evanđelje našim životom i ponašanjem dajemo protu kršćansko svjedočanstvo. A da je tu negdje bit problema potvrđuju nam i citati iz učiteljstva dvaju papa našeg vremena: ”Činjenici da smo primili sveto krštenje treba ponovno dati svu važnost” (Papa Pavao VI. 6.8.1964). ”Ne postoji nego samo jedan problem, taj naše vjernosti savezu sa vječnom Mudrošću, koji je izvor istinske kulture, to jest ljudskog napretka, i onaj vjernosti našem krštenju u ime Oca ,Sina i Duha Svetoga” (Papa Ivan Pavao II. 1.6.1980).
Duboko uvjeren u potrebu osobne obnove krsnih zavjeta, Montfort je u svim svojim pučkim misijama na kraju tražio da svatko ponaosob potpiše savez obnove krsnih zavjeta i da se nakon toga posveti Mariji. Kao što smo vidjeli u trećem dijelu knjige, Marija je po volji Božjoj s Kristom sjedinjena i kao njegova Majka bila pozvana sudjelovati u otkupljenju ljudi. Marija nije odsutna ni u našem krštenju. O njoj koja je sada u slavi Crkva uči: «A rodila je Sina kojega je Bog učinio prvorođencem među mnogom braćom, to jest, među vjernicima za kojih rođenje i odgoj ona surađuje materinskom ljubavlju» (LG 63).
Obnova krsnih zavjeta – put svetosti
Montfort je imao veliku i originalnu intuiciju da poveže posvetu Mariji s krštenjem dokazujući taj odnos. Na ovaj način on ukazuje na put svetosti, obnove krsnih zavjeta po Mariji, koji je prikladan svim kršćanima. Posveta koju Montfort uči je put obnove i sazrijevanja krsnog posvećenja po Mariji. Uistinu i danas možemo naći kršćane svih staleža koji žive posvetu počevši od svetog Oca Pape Ivana Pavla II., koji je prema vlastitom kazivanju uzeo i svoje papinsko geslo “Totus tuus – Sav tvoj” iz Rasprave.
“Sva naša savršenost stoji u ovome: upriličiti se Isusu Kristu, s njim se sjediniti i njemu se posvetiti. Zato je, bez sumnje, najsavršenija od svih pobožnosti ona koja nas najsavršenije Isusu upriličuje, s njim nas sjedinjuje i njemu posvećuje.
A pošto je Marija od svih stvorova najviše upriličena Isusu, dosljedno i pobožnost prema blaženoj Djevici, svetoj Majci našega Gospodina, više od ijedne druge pobožnosti posvećuje i upriličuje dušu Isusu, pa što je neka duša više posvećena Mariji, to će biti više posvećena i Isusu Kristu. Eto, zato savršena posveta Isusu nije ništa drugo nego savršena i potpuna posveta sama sebe Presvetoj Djevici; a baš tu pobožnost ja naučavam; ili, drugim riječima, ta je posveta savršena obnova zavjeta i obećanja učinjenih na krštenju. Ova, dakle, pobožnost sastoji se u tome da se potpuno predamo Presvetoj Djevici, da tako budemo po njoj potpuno Isusovi.
Posveta Isusu po Mariji
Imamo njoj pokloniti: 1. Svoje tijelo, sa svim njegovim osjetilima i udovima; 2. Svoju dušu, sa svim njezinim moćima; 3. Sva izvanjska dobra, takozvana dobra sreće, sadašnja i buduća; 4. Svoja unutarnja i duhovna dobra, a ta su naše zasluge, kreposti i naša dobra djela, prošla, sadašnja i buduća; u jednu riječ, sve što imamo u redu naravi i u redu milosti, i što bismo mogli u buduće imati u redu naravi, milosti i slave, i to bez ikakva ograničenja, ne izuzevši ni jedne banice, ni dlake, ni najmanjega dobra djela, i to za svu vječnost.
Pače, ne smijemo tražiti nikakve druge nagrade za taj naš dar i službu, niti joj se nadati, do jedine časti što pripadamo Isusu po Mariji i u Mariji, sve kad ova ljubezna Gospodarica ne bi bila, kao što jest vazda, najvelikodušnija i najzahvalnija od svih stvorova”. (PP 120-121)
Dakle, bitni elementi posvete koju naučava sv. Ljudevit su: svjesna obnova krsnih zavjeta s ispovijedanjem vjere i temeljnim opredjeljenjem za Isusa Krista, te predanje Mariji. Marija, koja je uvijek ostala vjerna Bogu, onima koji se njoj posvećuju, svojom majčinskom ljubavlju pomaže na putu prema Bogu. Kako nas i papa uči: “Kako bismo mogli živjeti naše krštenje a da ne kontempliramo Mariju, blagoslovljenu među svim ženama, koja je do te mjere prihvatila dar Božji? Krist nam je nju dao za Majku. Dao ju je za Majku cijeloj Crkvi.
Ona nam pokazuje život. Još više ona nas zagovara. Svaki katolik njoj spontano povjerava svoje molitve i njoj se posvećuje da bi se bolje posvetio Bogu”(Ivan Pavao II. 1.6.1980.).
Mariji posvećujemo sve što imamo i što jesmo
Sv. Ljudevit, nabrajajući sve ono što posvećujemo, želi naglasiti potpunost predanja Isusu Kristu po Mariji. Danas bismo rekli, posvećujemo sve ono što imamo i što jesmo. Mi po posveti stavljamo cijelo naše biće, u svim svojim dimenzijama, na raspolaganje i službu Bogu. Nemojmo zaboraviti da svetac preporuča predati Mariji, Majci milosti, cijeli naš duhovni put sazrijevanja u vjeri i sve milosti koje dobivamo od Boga. Posveta koju vjernik učini nije samo čin, nego treba postati duhovnost koja se svakodnevno živi i produbljuje.
Sv. Ljudevit u Raspravi razrađuje posvetu kao jednu autentičnu školu duhovnosti sve do praktičnih savjeta kako je iskustveno zaživjeti. Prije svega on vodi čitatelja putem kontemplacije povijesti spasenja i Marijine uloge u njoj. Iznosi temeljne teološke istine i postavke posvete, razborito razlučuje između krivih i prave pobožnosti prema Mariji, potiče na posvetu ukazujući na njene prednosti, govori o učincima i plodovima koje ona donosi u duhovnom životu, o načinu kako se pripraviti za posvetu, te kako svakodnevno živjeti posvetu u vanjskim i nutranjim pobožnim vježbama. Krajnji cilj posvete Isusu Kristu po Mariji je svetost, to jest biti preobraženi na sliku Isusa Krista.
Marija je savršeni otisak Isusa Krista
Da bi to izrazio sv. Ljudevit koristi usporedbu iz kiparstva, pravljenje kipa klesanjem i odljevom u otisku. Marija je jedina, računajući i svece, koja je savršeni otisak Isusa Krista. Put svetosti jest put preobraženja u Isusa Krista po Duhu Svetome, to jest put oblikovanja Isusa u duši.
«Ako Mariju, to stablo života, dobro uzgajamo u svojoj duši vjerno vršeći vježbe ove pobožnosti, ona će donijeti svoj plod u svoje vrijeme, a taj plod jest sam Isus Krist. Vidim da mnoge pobožne osobe traže Isusa, jedne jednim putem i jednom vježbom, druge drugom; a često puta, pošto su se obnoć mnogo trudile, mogu reći: Svu noć smo se trudili, a nismo ništa uhvatili (Lk 5,5).
I slobodno im se može odvratiti: Radili ste mnogo, a postigli malo (usp. Hag 1,6). Isus Krist je još preslab u vama. Ali tko hoda neokaljanim Marijinim putem i vrši ovu divnu vježbu, koju naučavam, taj radi samo obdan, radi na svetu mjestu i radi malo. U Mariji nema noći, jer u njoj nije nikad bilo grijeha, pače ni najmanje sjene grijeha. Marija je sveto mjesto, dapače svetište nad svetištima, gdje se oblikuju i odlijevaju sveti. Pazite, molim lijepo. Ja velim da se sveti oblikuju prema Mariji. Velika je razlika: izraditi lik u reljefu udarcima čekića i dlijeta, ili izraditi taj lik lijevanjem u formi. Vajari i kipari s velikim trudom izrađuju likove na prvi način, i treba im puno vremena; dok radeći na drugi način trude se malo i upotrijebe sasvim malo vremena.
Djevica Marija – Božja forma
Sv. Augustin naziva Presvetu Djevicu Božjom formom: “Dostojna si da te nazovem Božjom formom” formom za lijevanje, kadrom proizvesti i izrađivati bogolike ljude. Tko je bačen u tu božansku formu, taj je brzo oblikovan i izrađen u Isusu Kristu, a Krist u njemu. S malim troškom i u kratko vrijeme on postaje sličan Bogu, jer je ubačen u istu formu, u kojoj je dobio ljudski lik i Sin Božji.
Čini mi se da s pravom mogu one duhovne vođe i pobožne osobe, koje hoće da oblikuju u sebi ili u drugima Isusa Krista drugim pobožnostima, a ne ovom, mogu usporediti s kiparima koji, uzdajući se u svoju sposobnost, vještinu i umijeće, udaraju bezbroj puta čekićem ili dlijetom u tvrd kamen ili u komad neotesana drveta, da izrade lik Isusa Krista. Taj im lik kadšto ne iziđe naravan, bilo što ne poznaju osobe Isusa Krista, niti ga mogu poznati, bilo što im se omakne koji neoprezan udarac koji im pokvari djelo.
Dok, nasuprot, oni koji prigrle ovu tajnu milosti, koju im prikazujem, s pravom mogu biti uspoređeni s taliocima i ljevačima koji, našavši lijepu uzor-formu, Mariju, u kojoj je Krist bio oblikovan naravno i na božanski način, bacaju se u Mariju i u njoj se gube, da izađu odatle kao vjeran otisak Isusa Krista. O, lijepe li i istinite poredbe! Ali tko će je razumjeti? Želim, dragi moj brate, da ti budeš taj. Ali, spomeni se da se u uzor-formu baca samo ono što je rastaljeno i tekuće: to jest, treba da smrviš i rastališ u sebi staroga Adama, da postaneš novi u Mariji» (PP 218-221).
Za razmišljanje:
Jesam li učinio svjesno opredjeljenje za Isusa Krista i obnovio krsne zavjete? Predajem li i posvećujem samoga sebe Isusu Kristu po Mariji? Koliko se to odražava u mom životu? Ljubim li Isusa i Mariju?
Molitve:
Molitvu Isusu Kristu od sv. Augutina, više puta tijekom dana ponavljati kratke zazive “Gospodine Isuse da upoznam tebe. Gospodine Isuse da progledam”, Litanije Duhu Svetome, Zdravo Zvijezdo mora i Litanije Imena Isusova
Misionari Monfortanci – Družba Marijina
Foto: Pixabay
