Grijeh u srcu čovjeka
Vjera i iskustvo nas uče da, osim istočnoga grijeha, postoji i osobni grijesi koje ljudi čine. Čovjek se pred Bogom treba priznati grešnikom, gajiti duboku svijest o potrebi njegova milosrđa i truditi se oko svoga obraćenja. “Reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama. Ako priznamo svoje grijehe, vjeran je on i pravedan: otpustit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravde” (1 Iv 1,8). Tako da su pred Bogom svi ljudi grešnici ili potencijalno grešnici. Sv. Ljudevit je i osobno bio duboko svjestan te stvarnosti. “Vama grešnici i grešnice jedan koji je griješio više od vas, pruža ovu ružu crvenu od Krvi Kristove, kako biste se njome okitili i spasili” (TK 3). Prepoznati se grešnikom već je Božji dar jednoj osobi.
To je moguće učiniti samo u svijetlu vjere i predstavlja tešku pobjedu nad čisto ljudskom sklonošću samoopravdanja. Svetac se poziva na potrebno djelovanje Duha Svetoga da bi čovjek shvatio tu mučnu, ali bitnu spoznaju:
«Da se ispraznimo od samih sebe, treba nam najprije svjetlom Duha Svetoga dobro upoznati svoje opako dno, svoju nesposobnost za ikakvo dobro potrebno za spasenje, svoju slabost u svim stvarima, svoju trajnu nesposobnost, svoju nedostojnost ijedne milosti i svoju posvemašnju zloću. Grijeh našega prvog oca, kao i naši grijesi, sve nas je gotovo posve pokvario, ukiselio, naduo i zagorčio, kao što kvas ukiseli, nadme i ukvasa sve tijesto u koje se stavi. Naša su tjelesa tako iskvarena, da ih Duh Sveti (usp. Ps 51,7 i Rim 6,6) naziva grešnim tjelesima, podložna su tisućama i tisućama bolesti, svakoga se dana kvare i u njima se zameće samo šuga, crvi i trulež. Naša duša, sjedinjena s tijelom, postala je tako tjelesna da je nazvana tijelom: Svako se tijelo na zemlji izopačilo (Post 6,12)« (PP 79).
Čitajući svečev tekst ne treba se zaustaviti na naglašenim slikama koje on koristi, nego shvatiti bit poruke. Isus nije došao na svijet da nam kaže kako smo sami po sebi dobri, nego da nam ukaže i na krajnje siromaštvo našeg bića i potrebu za spasenjem. Grijeh je uvijek povreda istinske ljubavi prema Bogu i bližnjemu, a istovremeno je i prekršaj protiv zdravog razuma, istine, dobrote i ispravne savjesti. U samoj biti grijeha je neuredna i izopačena privrženost nekim dobrima protivno Božjem zakonu, tako da se čovjek diže protiv Božje ljubavi i udaljava Boga iz svoga srca.
U biti, radi se o neurednoj ljubavi prema sebi, sve do prezira Božje ljubavi i pristajanja uz ono što je protivno Božjem zakonu. Bogu se pretpostavlja i više od njega ljubi vlastiti ego, ugoda, moć, posjedovanje, znanje…Tek u vjeri se vidi sva zloba grijeha, kojim čovjek nezahvalno odbacuje Boga ljubavi i živi bez njega kao da je samodostatan. Pa ipak, posljedice svakog grijeha, osim drugog čovjeka, pogađaju i samoga grešnika. Sv. Ljudevit je duboko svjestan i te stvarnosti. Čovjek, gubeći zajedništvo s Bogom, sam dolazi u stanje proturječja. Njegovo temeljno usmjerenje prema dobru je narušeno, strasti se dižu protiv njega, potamnjuje mu savjest, dolazi do sukoba u suživotu i stanja u društvu koje ga tišti i sprječava njegovo osobno sazrijevanje i rast. Svetac opominje:
“Osobni grijesi koje smo počinili, bili to smrtni ili lagani, ma koliko bili oprošteni, uvećali su našu požudu, našu slaboću, našu nepostojanost i pokvarenost, i ostavili su zle ostatke u našoj duši. Naša je baština samo oholost i zaslijepljenost u duhu, okorjelost u srcu, slaboća i nepostojanost u duši, požuda, pobuna strasti i bolesti u tijelu. Mi smo po naravi oholiji od paunova, prilijepljeni smo uza zemlju više od zapuhača, gadniji smo od jaraca, zavidniji od zmija, proždrljiviji od svinja, ljući od tigrova, lijeniji od kornjača, slabiji od trstika i nestalniji od vjetrokoza. Svoga u sebi nemamo ništa nego ništavilo i grijeh, pa ne zaslužujemo drugo nego Božju srdžbu i vječni pakao (usp. Ef 2,3)” (PP 79).
Ovi slikoviti simboli koje svetac koristi ne smiju biti povodom za pesimizam. Sv. Ljudevit kao veliki mistik koji je na zemlji doživio najviše mistično sjedinjenje s Isusom Kristom, polazeći od tog iskustva, opisuje svu rugobu grijeha i njegove posljedice koje se najviše očituju i uviđaju u Božjem svijetlu. Što je jedna osoba više sjedinjena s Bogom to više vidi i naslućuje svu udaljenost i oprečnost između Boga i grijeha, te njegove kobne posljedice. Što smo više u skladu s Bogom, to smo osjetljiviji na rušilački nesklad grijeha u čovjeku i društvu, koje danas sve više teži negiranju doli priznanju stvarnosti, stanja i posljedica grijeha. Grijeh ne samo da razarajuće djeluje na čovjeka, nego vrijeđa i Boga i njegovu ljubav koju nam je iskazao po svome Sinu Isusu Kristu, kojega svetac naziva Božjom Mudrošću. I koliko više se spoznaje veličina Božjeg prijateljstva i nježnosti, toliko se više shvaća sva okrutnost kojom grijeh ranjava Božju ljubav.
Montfort tako poticajno piše:
“Ako nas ne takne ova žarka želja kojom nas s toliko ljubavi traži i ako nas ne ganu toliki znakovi prijateljstva ove ljubezne Mudrosti, znajmo da je velika okorjelost našega srca i da smo vrlo nezahvalni. I ako se, umjesto da je slušamo i tražimo, oglušimo na njen poziv i izbjegavamo je, i ako je, umjesto da je častimo i ljubimo, preziremo i vrijeđamo, kakva je naša okrutnost, i kakva nas čeka kazna već na ovom svijetu! I jer nisu slijedili puta mudrosti, izgubili su spoznaju o dobru, i još ostavili svijetu spomenik svoje ludosti, da se ne mogahu sakriti zlodjela njihova (Mudr 10,8). One koji se ne trude da nađu Mudrost već za života stižu tri zla: prvo, upadaju u neznanje i zaslijepljenost, drugo, u ludost i, treće, u sablazan i grijeh” (LJVM 72).
I obrnuto, sv. Ljudevit je duboko svjestan sve veličine i uzvišenosti obraćenja grešnika i kada potiče na posvetu, upravo obraćenje navodi kao razlog za njeno prihvaćanje: “Da shvatimo uzvišenost ovoga poticaja, trebalo bi nam shvatiti koliko je to dobro obratiti grešnika ili osloboditi dušu iz čistilišta: dobro je to neizmjerno, veće negoli stvoriti nebo i zemlju, jer na taj način dovodimo dušu u posjed Boga. Kada bismo ovom vježbom oslobodili kroz sav život i samo jednu dušu iz čistilišta ili obratili i samo jednoga grešnika, zar već i to ne bi bio dovoljan poticaj svakomu, koji iskreno ljubi bližnjega, da je prigrli?“ (PP 172). Bog ljubi grešnike, još i prije nego se oni obrate. I ide u potragu za njima, kao što dobri pastir traži izgubljenu ovcu. Sam po sebi, čovjek se ne bi nikada mogao osloboditi grijeha, slomiti okove egoizma i zla u iskvarenom okruženju koje ga još više potiče na zlo. Ali, Isus Krist ga je otkupio, spasio i posvetio, tako da čovjek u Crkvi, surađujući sa milošću Duha Svetoga, u molitvi sazrijeva na putu vjere, postaje svjestan svojih grijeha, kaje se za njih, odbacuje ih i želi se izmiriti s Bogom. Primanjem sakramenata, pogotovu česte ispovijedi, te sudjelovanjem u redovitoj nedjeljnoj misi, otvara se i raste u povjerenju Božjega djeteta. O tom svetac piše:
“Otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim. Naši grijesi, kažu sv. Augistin i Tertulijan – jesu naši dugovi koje imamo kod Boga, dugovi za koje njegova pravednost zahtijeva da budu isplaćeni do zadnjeg novčića. Svi mi imamo te žalosne dugove. Ali, usprkos našim brojnim grijesima, približimo mu se s povjerenjem i kažimo mu iskrenim kajanjem: Oče naš, koji jesi na nebesima, oprosti grijehe našeg srca i naših usta, grijehe naših djela i propusta, koji nas čine neizmjerno krivima u očima tvoje pravde. Da, oprosti ih zato što i mi, sinovi jednoga tako blagog i milosrdnog Oca, opraštamo iz poslušnosti i ljubavi onima koji su nas uvrijedili” (TK 40).
Marijina majčinska pomoć na putu ustrajnosti
Problem ustrajnost u izlasku iz grijeha, obraćenju i dobru, jako je naglašen kod većine svetaca. Na putu vjere ne koristi jedno prolazno oduševljenje i trenutno obraćenje, ako poslije ne slijedi kontinuitet i ustrajnost na tom putu. Najbolji se plodovi u duhovnom životu dobivaju po ustrajnosti, dan za danom i godina za godinom. Sjeme koje padne na zemlju mora umrijeti, polagano i neprimjetno rasti, te u vrijeme zrelosti donijeti plod. Marija, koja je uvijek ostala vjerna i ustrajna, pomaže osobama koje se njoj posvete da dobiju tu milost od Boga, te da vjerno ustraju dok ne donesu plod. Sveti Ljudevit bi nas htio voditi putem tog iskustva:
“Napokon ima još jedan poticaj na ovu pobožnost prema Presvetoj Djevici: ona nam je divno sredstvo da ustrajemo u kreposti i ostanemo vjerni. Jer zbilja, zašto većinom grješnička obraćenja nisu trajna? Zašto se tako lako ponovno pada u grijeh? Zašto većina pravednika, umjesto da napreduju iz kreposti u krepost i stječu nove milosti, gube često i ono malo kreposti i milosti što su ih imali? Kazao sam prije da je ta nesreća stoga što se čovjek, iako je tako pokvaren, tako slab i tako nepostojan, ipak uzda u sebe, oslanja se na svoje sile i smatra se kadrim sačuvati blago svojih milosti, svojih kreposti i zasluga. A u ovoj pobožnosti povjeravamo Presvetoj Djevici, Djevici vjernoj, sve što imamo i postavljamo je za opću blagajnicu svih naših dobara, i naravnih i milosnih.
Njezinoj se vjernosti povjeravamo, na njezinu se moć oslanjamo, na njezino se milosrđe i ljubav upiremo, da ona sačuva i poveća naše kreposti i zasluge, usprkos đavlu, svijetu i tijelu, koji se naprežu da nam ih odnesu. Kažimo joj kao dobro dijete svojoj majci i vjeran sluga svojoj Gospodarici: “Čuvaj povjereno blago!” (1 Tim 6,20). Moja dobra Majko i Gospodarice, priznajem da sam do sada primio tvojim zagovorom od Boga više milosti nego li sam ih zaslužio, i moje me kobno iskustvo uči da nosim to blago u posudi odveć krhkoj te da sam jako slab i jako bijedan, pa ga neću moći sačuvati u sebi, jer sam nejak i prezren (Ps 119, 141); zato primi, molim, na pohranu sve što posjedujem, i sve mi to sačuvaj svojom vjernošću i svojom moću. Što ti čuvaš, ništa ne ću izgubiti; ako me ti držiš, neću pasti; ako me ti štitiš, bit ću zaklonjen od svojih neprijatelja” (PP 173).
Za razmišljanje: Jesam li svjestan posljedica koje grijeh čini u meni i izvan mene? Vidim li u Isusu dobroga pastira koji traži one koji su zalutali u životu? Činim li zadovoljštinu za svoje i tuđe grijehe? Što mi znači Marija na putu ustrajnosti u milosti?
Molitva: O dođi Stvorče Duše Svet i Litanije Duhu Svetome…
Misionari Monfortanci – Družba Marijina
Foto: Pixabay
