Požuda tijela
Crkva uči da ljudska narav, koja se zbog grijeha nalazi u nedostatku izvorne svetosti i pravednosti, nije potpuno pokvarena, nego je izranjena, podvrgnuta neznanju, patnji i vlasti smrti. Čovjek kuša u sebi nutarnju negativnu sklonost prema zlu, požudu. “Zbilja ne razumijem što radim, ne činim ono što bih htio, nego što mrzim to činim” (Rim 7,15). Požuda je jedna od posljedica istočnog grijeha. Budući da se čovjek rađa s grijehom izranjenim stanjem naravi, požuda je u njemu prisutna od samoga rođenja. Kao posljedica i trag grijeha ona ostaje u duši i nakon krštenja. A osobni grijesi još više jačaju snagu požude u nama. Sama po sebi ona je sklonost na grijeh, dakle nije učinjeni grijeh.
Po klasičnoj katoličkoj izreci požuda proizlazi iz grijeha, sama po sebi nije grijeh,a potiče na grijeh. Ona je izraz snage grijeha u nama, posljedica grijeha na izranjenu ljudsku narav koja ostaje u čovjeku, te ga izaziva na duhovnu borbu sa samim sobom. Pa, ipak požuda nema zadnju riječ, nije nepobjediva, čovjek uz suradnju s Božjom milošću je može nadvladati. U biti požuda je nered koji je grijeh unio u sjetilni dio našeg bića, u naša čuvstva koja teže udovoljenju potreba. Ugoda koju ljudi kušaju u zadovoljenju čuvstava je prirodna i prirođena našem biću, i kao takva nije grijeh kad je u s skladu s moralnim zakonom koji je Bog upisao u naša srca. Grijeh počinje kad se traži užitak zbog užitka, suprotno prirodno utvrđenom redu, a čovjek svojevoljno na to pristaje.
A kada se naša volja odupire neurednim požudnim sklonostima ne samo da tu nema grijeha, nego se osoba vježba i raste u kreposti i utvrđuje u dobru. Možda će nam jedan primjer pomoći da na lakši način sve to shvatimo. Osjećaj gladi i potreba za hranom je dobra i neophodna za život svakog čovjeka. I ugoda u okusu hrane je dobra. Grijeh neumjerenosti u jelu i piću počinje kad čovjek teži užitku u hrani zbog samoga užitka, i to u konzumiranju hrane preko potrebne mjere, te tako škodi vlastitom zdravlju. Najbolji i najjednostavniji način prikazivanja prepreka požude koje vjernik mora nadići,kako bi ostao vjeran Isusu Kristu, ostaje opis sv. Ivana Evanđeliste: “Ne ljubite svijeta, ni što je u svijetu. Ako tko ljubi svijet, nema u njemu ljubavi Očeve. Jer što god je svjetovno – požuda tijela, požuda očiju i oholost života – nije od Oca, nego od svijeta. Svijet prolazi, i požuda njegova, a tko čini volju Božju ostaje dovijeka”. (1 Iv 2,15-17).
Požuda tijela o kojoj danas razmišljamo je neuredna ljubav, protivna zahtjevima razuma, prema sjetilnim užicima. Ona se može očitovati u različitim područjima ljudske egzistencije i pod vidikom svih sjetila; vida, sluha, dodira, okusa i mirisa.Po klasičnoj katoličkoj tradiciji požuda tijela se očituje u dvije glavne mane. U neumjerenosti u jelu i piću, te u bludu. Neumjerenost se može odraziti u životu neke osobe na više načina. U jelu kao proždrljivost, izbirljivost, u pohlepnom načinu konzumiranja hrane, u prekomjernom jedenju, u čestom i nepotrebnom hranjenju van uobičajenog redovitog ritma dnevnih obroka. Dok je neumjerenost u piću pijanstvo, ali u jednom blažem vidu i kao često pretjerano pijuckanje. Jedanput učinjeni grijeh ima tendenciju ponavljanja.
Ponavljanjem istih čina rađa se duhovna mana koja uvjetuje duhovni život čovjeka tako da mu zasljepljuje savjest i iskrivljuje konkretne sudove o dobru i zlu. No ipak grijeh ne može do kraja uništiti moralni osjećaj u čovjeku. Duhovne mane se u katoličkoj tradiciji nazivaju i glavni grijesi, jer rađaju druge grijehe i mane. S uobičajenom pronicljivošću i otvorenošću, koja postaje izravni govor i poticaj na samoispitivanje Montfort govoreći o požudi tijela piše:
“Tjelesna je mudrost ljubav prema užicima. Upravo takvu izabiru mudraci ovoga svijeta, tražeći samo sjetilne užitke. Žele samo dobro jesti, a daleko odbijaju sve što može mrtviti njihovo tijelo uzrokujući mu neudobnost, kao što su to post ili koja druga tjelesna strogost. Takvi redovito misle samo na jelo, pilo, zabave, smijeh, razonodu, kako da najugodnije provedu vrijeme, a za to traže mekane krevete, razbibrige, fine gozbe i ugodno društvo. I nakon svih tih užitaka u kojima su bez skrupula sudjelovali ugađajući svijetu i brižljivo čuvajući svoje zdravlje, traže sebi ispovjednika koji će biti “najmanje skrupulozan”. Oni, naime, tako zovu raspuštene ispovjednike koji ne vrše svoju dužnost. Tako žele na jeftin način zadobiti mir za svoj ugodni i lagodni život i oproštenje svih grijeha. Kažem: na jeftin način, jer ti mudraci po tijelu obično žele za pokoru koju molitvicu ili kakvu milostinju mrzeći sve što bi moglo nanijeti bol njihovu tijelu”. (LJVM 81).
Požuda tijela se iznad svega duboko osjeća na području seksualnosti. Treba odmah napomenuti da je seksualnost po sebi dobra i sveta. Ona je u Božjem planu za čovjeka i, kad je u življena u skladu sa moralnim zakonom, vodi osobu k posvećenju i spasenju. Seksualnost se ne svodi samo na jedan dio ljudskoga bića, spolne organe i sjetilnu ugodu, nego je izričaj cjelokupne ljudske osobe u jedinstvu tijela i duše. Odnosi se na afektivnost, sposobnost voljenja, zajedništva s drugim osobama i rađanje djece. Već na prvim stranicama Biblije čitamo da je Bog htio spolnost i da je prvi ljudski par združio u ženidbu, koja podrazumijeva sjedinjenje supruga u ljubavi i njihovu plodnost (usp. Post 1,26-28 i 2,7-24).
Po grijehu ljudska narav gubi prvotnu svetost i pravednost te se javlja u srcima ljudi požuda tijela koja razorno djeluje na području ljudske spolnosti i unosi neuredne napetosti u povezanost muškarca i žene. Isus Krist je otkupio cjelovitog čovjeka, tako da je i seksualnost snagom krsne milosti usmjerena prema spasenju i posvećenju, bilo u braku ili djevičanskom pozivu. Spolni odnos je za katolike zakonit samo u sakramentalnom braku po kojemu se supruzi ukorjenjuju u potpunu vjernost kojim Krist ljubi svoju Crkvu. U tom svijetlu svaki čin autoerotizma i drugi načini traženja seksualne naslade su egoistični čini, dakle grijesi, daleko od zrele sebedarne ljubavi. Grijeh bluda se obično razvija ljenčarenjem, nezdravim prijateljstvima, čitanjem nećudorednih knjiga, gledanjem filmova dvoličnog moralnog sadržaja, praćenjem revija, televizijskih programa i internatskih sadržaja izravno izazovnih na tijelesne grijehe. K tome na grijeh nas još najčešće navode napasti mašte, mode, zlih primjera i izazova iz okoline. Sv. Ljudevit govoreći o požudi tijela koja prerasta u bludni grijeh piše:
“O okrutnog li ropstva u koje blud dovodi čovjeka, taj grijeh mu oduzima svaki odmor i dovodi ga u stanje trajne uznemirenosti jer tijelo koje treba biti podloženo gospodari nad razumom koji treba zapovijedati. Nemir prethodi i uvijek slijedi taj grijeh. Kojeg li gorkog kajanja nakon što se bludno sagriješi! Svega se duša boji od strane Boga i ljudi koji mrze taj grijeh. Činom grijeha požuda raste i gospodari nad čovjekom. Oči su prepune bluda i neprestano griješe. Nečisti grijeh je sramotno ropstvo. Sram je posebna karakteristika ovog grijeha. Blud je jedna vrst opojenosti koja čini da bludnik zaboravi na sve ono što on jest, i svodi ga na nivo životinje. “Hoću li dakle uzeti udove Kristove i učiniti ih udovima bludničinim? Nipošto!” (1 Kor 6,15).
O današnji svijete što si učinio od one stare čednosti kršćana koji su se više bojali tog grijeha nego same smrti. Pokvarenost sadašnjega vijeka je takva da joj se pripisuju grijesi koji su se skoro Sodomi pripisivali. Blud je najopasnije ropstvo za spasenje. Njegova strast blokira sva sredstva povratka Bogu: odvlači od sakramenata, Božje riječi i bogoštovlja, zbog obzira i običaja čini da osoba ide nedostojna na svete pričesti i tako dovrši otvrdnuće u grijehu, potiče da se razmišlja o porocima kršćanstva, da se sumnja o vjerskoj istini postojanja pakla… itd, da se druži sa slobodnjacima. Prigode koje vode do bluda: izbirljivost i pretjeranost u jelu i piću, neumjerenost, luksuz, nečednost, razgovor o skandalima, veselje, komedije, spektakli, loše knjige i romani. A sedam je lijekova protiv bluda: bdjeti nad srcem, odbacivati grešne misli koje su kvasac bluda, pokora, razmišljanje o smrti, razmatrati o paklu, zaposlenost i molitva“ (LDS 228; 231).
U biti požuda tijela, na bilo koji način da se manifestira, čini da osoba zaboravi na svoje dostojanstvo djeteta Božjega i da dopusti da nad njime zavlada sjetilni užitak. Umjesto da surađuje s Božjom milošću i slijedi duboke čežnje svoje duše za oplemenjenjem i posvećenjem upoznajući i ljubeći Boga i ljude, te tako kuša istinske radosti, duša se prepušta ljudskoj bijedi, gubi slobodu i postaje robom sjetilnosti i tjelesnosti. Kršćanin se mora boriti protiv tog ropstva jer ono dovodi u pitanje vječno spasenje. “Dužnici smo dakle, braćo, ali ne tijelu da po tijelu živimo! Jer ako po tijelu živite, umrijeti vam je. Ako li pak Duhom usmrćujete tjelesna djela, živjet ćete” ( Rim 8,12)
Marijina majčinska pomoć u borbi protiv zlih sklonosti
Sv. Ljudevit Montfortski, kada u Raspravi razrađuje duhovnost posvete Isusu Kristu po Mariji, govori i o Marijinoj majčinskoj skrbi i ulozi u klasičnoj temi katoličke duhovnosti – umiranju sebeljublja i egoizma, te čišćenju i oslobađanju od zlih sklonosti kako bi vjernik dublje zaživio u skladu s voljom Božjom. Svetac govoreći o toj temi koristi biblijsku sliku Rebebeke i Jakova: “Marija ih lijepo savjetuje, kao Rebeka Jakova: Sine moj, poslušaj moje savjete (Post 27,8).
Uz ostale savjete, ona ih nadahnjuje da joj donesu naime svoje tijelo i svoju dušu, pa da joj ih posvete kako bi mogla od njih pripremiti hranu Bogu ugodnu, te da vrše sve što je naučavao Isus, riječima i primjerima. Ako im ona sama ne daje tih savjeta, ona to čini po anđelima, koji smatraju svojom najvećom čašću i ugodnošću poslušati je kad im dade naredbu da siđu na zemlju i pomognu njezinim vjernim slugama. Kad joj njezini ljubitelji donesu i posvete svoje tijelo i svoju dušu, sa svim tjelesnim i duševnim dobrima, bez ikakva izuzetka, što onda radi ova dobra Majka? Isto ono što je nekoć Rebeka učinila s dvoje jaradi, koje joj je Jakov bio donio: Ona ih ubije, to jest oduzme im život staroga Adama; zatim ih odere i oguli s njih njihovu kožu, to jest njihovu narav, naravne sklonosti, njihovo sebeljublje, svojevoljnosti i svako prianjanje za stvorenja. Onda ih očisti od njihovih ljaga, mrlja i grijeha; napokon ih pripremi po Božjem ukusu, to jest na njegovu veću slavu. A budući da samo ona savršeno poznaje taj Božji ukus – tu veću Božju slavu, to onda jedino ona može bez pogreške udesiti i pripremiti naše tijelo i našu dušu prema tome neizmjerno savršenom ukusu – na tu neizmjerno tajnovitu slavu” (PP 204 – 205).
Za razmišljanje: Jesam li svjestan izranjenosti požudom svoje duše i duša drugih ljudi? Koliko požuda tijela djeluje na mene i da li zazivam Isusa da me oslobodi? Jesam li spreman, po Marijinim rukama prihvatiti umiranje sebi, Isusu za ljubav, kako bi mogao u životu odgovorno i zrelo ljubiti sebe i bližnjeg, poglavito drugog spola?
Molitva: O dođi Stvorče Duše Svet i Litanije Duhu Svetome
Misionari Monfortanci – Družba Marijina
Foto: Pixabay
