Zlo i patnja u svijetu
Čovjek u svom životnom iskustvu na zemlji doživljava lijepa i pozitivna iskustva, kao poštovanje pred istinom i istinoljubivošću, divljenje pred ljepotom, radost prijateljstva i ljubavi, ugode opuštanja i zadovoljstvo zbog uspješna posla.Pa ipak, osjećaj radosti čovjeka i doživljaj lijepoga u životu potamnjen je i duboko označen negativnim i bolnim iskustvima patnje, bijede, siromaštva, nerazumijevanja, mržnje, nepravde, samoće, straha, nasilja…
Ljudi se pitaju, ako je Bog svemogući Otac, zašto postoji zlo? Na to pitanje koje se nameće, zbog iskustva patnje i zla u svijetu, i koje je “neizbježno, koliko bolno i tajnovito, nije dovoljan nikakav brz odgovor. Samo cjelina kršćanske vjere sačinjava odgovor na to pitanje: dobrota stvorenja, drama grijeha, strpljiva Božja ljubav koja dolazi u susret čovjeku svojim savezima, otkupiteljskim Utjelovljenjem Sina Božjega, darom Duha, okupljanjem Crkve, snagom sakramenata, pozivom u blaženi život, na koji su slobodno stvorovi pozvani da ga prihvate, ali koji, po nekoj strašnoj tajni, mogu i otkloniti. Nema nijednoga dijela kršćanske poruke koji nije, pod nekim vidom, odgovor na problem zla” (KKC 309).
U korijenu zla i patnje u svijetu ostaje zloupotreba slobode stvorenja. To je grijeh anđela i ljudi. Bog ne želi, niti može željeti ili učiniti zlo, a pripušta da bude počinjeno jer poštuje slobodu svojih stvorenja. Ali Bog uvijek ostaje Bog ljubavi: “Bog doista pripušta zla da iz njih izvuče veće dobro” (KKC 412). Time što iz zla izvlači dobro, bez da želi zlo i bez da zlo prestane biti zlo, Bog na divan način pokazuje svoju uzvišenost, svemogućnost, ljubav i dobrotu. “Kako li su nedokučivi sudovi i neistraživi putovi njegovi!” (Rim 11, 33).
Trebamo činiti dobro, izbjegavati zlo i grijeh, ne uzrokovati patnju ni sebi ni drugima, pa ipak usprkos toga, ljudi redovito doživljavaju negativna iskustva. Prihvaćanjem trpljenja osoba pokazuje svoju vjeru i povjerenje u Boga, raste u čistoći ljubavi i na otajstven način čini zadovoljštinu za svoje grijehe i grijehe svijeta. Sv. Ljudevit bi nas htio poučiti, uz uvjete koje smo gore naveli,kako se mudrosno duhovno okoristiti takvim mučnim iskustvom:
“Promatrajte ruku ovoga moćnoga Gospodina, koji dopušta svako zlo naravi što nas stiže, od najvećega do najmanjega. Ista ruka, koja je u jednoj jedinoj bitci uništila 100.000 ljudi (usp. 2 Kr 19,35), dopustila je pasti listu sa stabla i vlasi s vaše glave (usp. Lk 21,18). Ruka, koja je teško udarila Joba, nježno vas se dotiče kakovom malom nevoljom, koja vas stiže. Istom rukom stvara dan i noć, dobro i zlo; dopustio je grijehe, što ih počinjamo, koji nas potresaju. Ne želi njihovu zlobu, ali je dopustio da budu učinjeni. Kada biste dakle vidjeli pred sobom jednoga Semeja, koji psuje i vrijeđa vas, ili se nabacuje kamenjem za vama kao za kraljem Davidom (usp. 2 Sam 16,5s), tada pomislite u sebi : “Ne osvećujmo se, pustimo ga, neka čini, jer je Gospodin dopustio da tako radi. Znam da sam zaslužio svakovrsne pogrde, i s pravom me sada Bog kažnjava. Stani ruko moja, i ne udaraj i moj jeziče, ne govori ništa, ušuti. Ovaj čovjek ili ona žena, koji me vrijeđaju riječima ili činima, poslanici su Božji, koji dolaze u ime njegova milosrđa, da se osvete na dobrostiv način.
Ne raspaljujmo njegovu pravednost prisvajajući sebi pravo njegove odmazde. Ne prezirimo njegovo milosrđe, opirući se njegovim upravo blagim i ljubaznim udarcima, iz straha dane odgodi odmazdu svoje stroge i čiste pravednosti za vječnost”. Gledajte, kako vas neizmjerno mudri i svemoćni Bog podržava jednom rukom, i ako vas bije drugom; jednom ubija, drugom oživljava; on ponizuje i uzvisuje, a objema rukama seže blago i moćno od početka do kraja vašega života. Blago, jer ne dozvoljava da ste napastovani i mučeni, preko vaših sila; moćno, jer vas pomaže svojom milošću koja je dovoljna da podnesete napast i tegobu, bila ona kako mu drago jaka i trajna. Podupire vas moćno, jer je Bog, kako Duh Sveti na usta Crkve govori, “vaša potpora na rubu ponora kraj kojega stojite; jer vas prati na putu, kojim ste lutali; jer je on vaša sjena u vrućini, što vas peče; vaše odijelo na kiši, koja vas moči i u zimi, za leda na kojem se smrzavate; vaša kola u kojima se odmarate, kada vas je već shrvao umor; vaša pomoć u nevoljama, koje vas stižu; vaš je štap, o koji se upirete na skliskim putovima, i vaša luka usred oluje, što vam prijeti brodolomom i propašću” (PPK 56).
Posljedice istočnoga grijeha i osobnih grijeha svih ljudi stvaraju grešno stanje u svijetu. Stvara se jedna negativna solidarnost koja potiče daljnje gomilanje grijeha, uzrokuje mnoga trpljenja kojih smo svjedoci u svijetu, te priječi cjelovit razvoj i sazrijevanje pojedinca, obitelji i naroda. Ta otajstvena solidarnost u negativnome ljude, sklone zlu, još više potiče na grijeh, a time se povećava i patnja u svijetu. Povećanju poteškoća pridonosi i određeni utjecaj đavla na pojedince i cijeli svijet. “Praroditeljskim grijehom đavao je zadobio neku vlast nad čovjekom, iako čovjek ostaje slobodan” (KKC 407).
Iako nas je Isus otkupio od grijeha i utjecaja đavla, to dramatično stanje svijeta čini da ljudski život bude jedan trajna i naporna borba. I koliko je više grijeha, toliko je više zla i patnje u svijetu. Crkva majčinski uči i opominje: “Svu ljudsku povijest prožimlje teška borba protiv moći mraka. Ta je borba započela od početka svijeta, a trajati će po riječi Gospodnjoj sve do posljednjeg dana. Ubačen u tu borbu, čovjek mora neprestano prianjati uz dobro. I jedino uz velike napore i pomoću Božje milosti može postići svoje nutarnje jedinstvo” (GS 37).
Marija nas majčinski čuva od duha svijeta i olakšava nam nositi križ
Marija je naša majka, te nam pomaže u tim, za svakog čovjeka, mučnim iskustvima u životu. Koliko mi Gospi po svojevoljnoj posveti damo više prostora, toliko Ona nailazi na manje prepreka i slobodnije djeluje u obavljanju svoje majčinske uloge. Sv. Ljudevit, potaknut vlastitim iskustvom, kao veliki zaljubljenik u Majku Božju piše:
“Teško je ustrajati u stanju milosti zbog čudne pokvarenosti svijeta. Svijet je današnji tako pokvaren, da ista redovnička srca nužno mrlja, ako ne njegovo blato, a to barem njegova prašina; tako da je neka vrst čuda ako netko ostaje postojan posred ove silne bujice, a da ga ona ne zanese; posred ovoga burnoga mora, a da ga ne potope valovi ili ne orobe gusari i razbojnici; pored ovoga okuženoga zraka, a da se ne zarazi. Djevica, koja je jedina vjerna i kojoj zmija nikada nije mogla ništa, samo ona čini to čudo svima onima koji joj služe koliko bolje mogu” (PP 89). Marija je prva s ljubavlju sudjelovala i u tajni Kalvarije i u plodovima otkupljenja, te svojom majčinskom ljubavlju može učiniti podnošljivije i na otajstven način plodnije naše patnje sjedinjujući ih s Kristovim Križem. To je duhovnost potpunog predanja koje postaje plodno po ljubavi, a koje je još sveti Pavao izrekao: “A i svi koji hoće pobožno živjeti u Kristu Isusu bit će progonjeni” (2 Tim 3,12) i “Dječice moja koju ponovo u bolovima rađam dok se Krist ne oblikuje u vama” (Gal 4,19). “Jest, sasvim je istinito da najvjernije sluge Presvete Djevice, jer su najveći njezini miljenici, dobivaju od nje najviše milosti i nebeskih darova, a to su križevi; ali tvrdim i to, da upravo Marijine sluge nose te križeve s većom lakoćom, zaslugom i slavom. Što bi nekoga drugoga zaustavilo tisuću puta ili ga oborilo na zemlju, to njih ne zaustavlja niti jedanput, nego im pomaže ići naprijed, jer ova dobra Majka, prepuna milosti i pomazanja Duha Svetoga, sama usiječe njihove križeve, te ih osladi u sladoru svoje majčinske slasti i u pomazanju čiste ljubavi. Stoga oni te križeve gutaju veselo, kao kakve oslađene orahe, ma ne znam koliko bili pregorki po sebi.
Držim i ovo: koja osoba hoće da biti pobožna i živjeti pobožno u Isusu Kristu, te dosljedno trpjeti progonstvo i nositi svoj križ svakoga dana, ona ne će nikada moći nositi velikih križeva, ili ih ne će moći nositi veselo i do konca, ako nije nježno pobožna Presvetoj Djevici, koja zaslađuje svaki križ; kao što nitko ne može jesti zelenih oraha nego na veliku silu, koja opet ne će dugo potrajati, ako se ti orasi ne zaslade” (PP 154).
Za razmišljanje: Vjerujem li usprkos zla u svijetu u Boga, dobroga Oca? Vjerujem li da Bog i može i hoće iz zala koja me zadese izvući dobro? Imam li samilosti prema osobama koje trpe? Zazivam li Majku Mariju u svojim križevima?
Molitva: O dođi Stvorče Duše Svet i Litanije Duhu Svetome
Misionari Monfortanci – Družba Marijina
Foto: Pixabay
