Korijene liturgije časova pronalazimo u Starom zavjetu. Psalmi, 150 molitvi u Starom zavjetu, su temelj liturgije časova. Kroz Stari zavjet vidimo da su Židovi molili psalme i molili su ih redovito.
Isus je znao psalme, citirao je psalme i molio je psalme
Isus ne samo da je molio psalme, On ih je ispunio i otkrio njihovo dublje značenje. Isus, koji je punina Božjeg otkrivenja, također otkriva puninu psalama. Na primjer, riječi „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ (Ps 22,2) bile su molitva osobe čije je srce bilo tjeskobno i koja je vapila Bogu u vremenu očajne potrebe. Te riječi dok ih je Isus molio na križu, dok se uzdižu iz njegova srca k nebeskom Ocu, sada imaju novu vrijednost za nas. Otkrivaju nam Isusovo srce i njegove molitve u trenucima patnje.
Isto vrijedi i za sve druge psalme, svi dobivaju prekrasnu novu vrijednost u Isusu.
Što to Židovi u Starom zavjetu te sam Isus i kršćani u Novom zavjetu pronalaze u psalmima? Zašto vole ove molitve i tako im se često vraćaju?
Mnoge molitve unutar psalama
U psalmima susrećemo mnoge vrste molitvi. Pronalazimo molitve pouzdanja: „Gospodin je pastir moj: ni u čem ja ne oskudijevam… Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer si ti sa mnom. Tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni.“ (Ps 23,1.4)
Također u trenucima tame, borbe, beznađa i očaja ljudsko srce tu pronalazi riječi molitve: „iz dubine, Jahve, vapijem tebi: Gospodine, čuj glas moj!“ (Ps 130,1-2)
Kada srce osjeća duboku čežnju za Bogom, u psalmima su riječi koje treba: „Kao što košuta žudi za izvor-vodom, tako duša moja čezne, Bože, za tobom.“ (Ps 42,2); „O Bože, ti si Bog moj: gorljivo tebe tražim.“ (Ps 63,2)
Ostali psalmi dopuštaju srcu izraziti veliku nadu u Boga: „Jahve mi je svjetlost i spasenje: koga da se bojim?“ (Ps 27,1)
Psalmi nam daju i riječi hvale kada naša srca uživaju u Gospodinu i raduju se dobroti onoga što je učinio u našim životima. Zadnjih pet psalama je takvo, ali su i mnogi drugi. Tako na primjer psalam 146 kaže: „Hvali, dušo moja, Gospodina! Hvalit ću Gospoda sveg života svojeg. Dok me bude, Bogu svom ću pjevati.“ (Ps 146,2)
Crkveni oci i psalmi
Sveti Ambrozije opisuje mnoge načine na koje nas psalmi blagoslivljaju. Psalmi nam daju, tvrdi on, „krik sreće“, riječi kojima možemo izraziti radost u Bogu.
Psalam:
- „smiruje temperament“ – potreban blagoslov u doba pritiska
- „odvraća od brige“ – odmor koji nam srca često traže
- „olakšava teret tuge“ – tako dobrodošlo utočište u vrijeme boli
A psalam je:
- „izvor sigurnosti noću“ – mir kao kad pada tama noći
- „poduka mudrosti po danu“ – bogata duhovna ishrana kako se dan odmiče
- „štit kad se bojimo“ – mjesto hrabrosti kada se bojimo
- „proslava svetosti“ – molitva koja budi čežnju za svetošću
- „vizija spokoja“ – smirivanje naših uznemirenih srca
- „obećanje mira i sklada“ – mjesto gdje se naša srca mogu odmoriti
Kome od nas ne trebaju ova duhovna bogatstva? Što će se dogoditi u našim životima ako, kroz molitvu psalama, ovo bogatstvo uđe u naše svakodnevne molitve?
Sv. Augustin opisuje što se dogodilo kada je on bio u crkvi u trenutku kada su se pjevali psalmi:
„Kako sam plakao kad sam čuo vaše himne i hvalospjeve, kako sam duboko dirnut slatkim pjevanjem vaše Crkve. Ti su se glasovi slijevali u moje uši, istina je prodirala u moje srce, a iz srca su mi odjekivali valovi pobožnosti. Suze su tekle, plakao sam od radosti.“
Tko od nas ne bi poželio ovaj blagoslov?
Prvi kršćani i psalmi
Daleko podrijetlo liturgije časova nalazi se u starozavjetnoj praksi moljenja psalma koju su kršćani nastavili u prvoj Crkvi. Konstantinovim mirom u četvrtom stoljeću kršćani su mogli prvi put graditi crkve i okupljati se javno kako bi molili u njima. Ubrzo je nastala tradicija okupljanja u crkvi u vrijeme kada dan započinje i ponovno navečer na ono što se nazivalo Jutarnji i večernji himni – to jest molitva psalma.
Suvremeni dokumenti svjedoče o toj praksi u ranoj Crkvi – u Palestini, Antiohiji, Carigradu i Africi. Potvrđuje se i na biskupskim saborima u Španjolskoj i drugdje.
Ujutro i navečer kršćani bi se okupili na molitvu u crkvi. Ako je bio prisutan biskup, on bi je vodio; ako nije, onda bi svećenik vodio. Narod bi pjevao psalme predviđene za jutro ili večer. Budući da se nisu mijenjali, narod ih je mogao naučiti napamet i pjevati ih melodiozno.
Dodane su i druge molitve iz drugih dijelova Biblije. Na nekim mjestima održana je kratka homilija. Služba je bila zaključena zagovorima za potrebe Crkve i završnom molitvom. Porijeklo liturgije časova, koja slijedi sličan oblik, lako je vidljivo u ovoj praksi.
U isto vrijeme razvijao se redovnički život i redovnici su te pobožnosti donosili u svoje samostane. Tako su se razvila dva smjera molitve: crkveni (ili katedralni) časoslov i monaški časoslov. Kako je vrijeme prolazilo, a navike su se mijenjale, službe ljudi su se smanjivale, a liturgija časova odvijala se gotovo isključivo – iako nikad u potpunosti – u samostanima i tako se uglavnom poistovjećivala s molitvom redovnika.
Ostaci liturgije časova poznatiji kao nedjeljne večernje
Ostaci ranijeg crkvenog časoslova zadržali su se, međutim, u praksi nedjeljnih večernjih u župama. Ta tradicija nikada nije izgubljena.
Hodočasnik koji je sredinom devetnaestog stoljeća otišao u župu Curé d’Ars (župu sv. Ivana Vianneyja) kada je slava sveca bila na vrhuncu, ostavio je zapis o tipičnoj nedjelji u župi. Ljudi su ujutro prisustvovali misi u prepunoj crkvi. U 13 sati zazvonila bi zvona, a ljudi bi se vratili u crkvu na katehezu i moliti večernju iz liturgije časoslova. Navečer su se po treći put vraćali za povečernje molitve i za jednostavne razgovore iz srca sveca koje su počeli voljeti.
U toj praksi možemo vidjeti nastavak crkvenog časoslova: laici okupljeni u crkvi kako bi molili dio liturgije časova.
Iako je praksa nedjeljnih večernjih u župama smanjena posljednjih desetljeća, Drugi vatikanski sabor toplo ju je preporučio, a brojne župe su je i nastavile. Bez obzira na to sve, crkveni je časoslov velikim dijelom propadao tijekom stoljeća.
Kako se liturgija časova razvijala u samostanima, pored dva ključna trenutka, jutarnje i večernje molitve, redovnici su se počeli buditi i usred noći kako bi molili te su također molili i u zoru, u podne i navečer. Postupno se razvila ritmička molitva psalama tijekom čitavog dana. To je nazvano Officium Divinum – božanski časoslov, tj. „sveti zadatak“ ili „sveta dužnost“ svakodnevne liturgijske molitve.
Liturgija časova nam omogućava molitvu bez prestanka
Ova ritmička molitva psalma doživljavala se kao ispunjenje biblijske naredbe da se neprestano moli. Isus je naučio svoje učenike kako valja „svagda moliti i nikad ne sustati” (Lk 18,1), a Pavao je pozvao kršćane da se „mole bez prestanka” (1 Sol 5,17). Kada čujemo ovaj poziv, često se pitamo: „Je li to zaista moguće?“ Liturgija časova, ovaj povremeni povratak molitvi psalma s dodatnim himnima, čitanjima i molitvama tijekom dana, najvažniji je odgovor drevne crkvene tradicije.
Pobožna osoba može imati jutarnju molitvu – možda misu, molitvu sa Svetim pismom, krunicu, lectio divina ili slično – a možda i drugi čas molitve u večernjim satima. Ovo je lijepa molitva, izvor velikog bogatstva i velikih plodova.
Što ako se tome, pak, doda daljnje bogatstvo kratkih povrataka Bogu tijekom dana? Tada bi ideal neprestanog moljenja pronašao konkretnu spoznaju i postao nešto moguće u našem životu. Takvo je viđenje Crkve o liturgiji časova – molitva Crkve koja je dostupna u svako doba.
Obnova liturgije na Drugom vatikanskom saboru dotakla se i liturgije časova. Izraz božanski časoslov nastavio se upotrebljavati, ali naslov koji smo koristili, liturgija časova, zamijenio ga je kao preferirani termin. Obje riječi, liturgija i časovi, značajne su.
Liturgija:
Liturgija časova, s psalmima i pripadajućim himnima, čitanjima i molitvama, službena je javna molitva Crkve, poput mise i sakramenata. Mi prisustvujemo krštenju i službeni je obred molitve koji priprema Crkva isti za svako krštenje bilo gdje u svijetu. Prisutni smo ređenju, vjenčanju ili pomazanju bolesnika; opet, slijedi službeni ritual koji je pripremila Crkva i koji se koristi tamo gdje se ti sakramenti dijele. U liturgijskoj molitvi Crkva uspostavlja format i daje nam ga.
Časovi:
Ovo je jedinstvena kvaliteta liturgije časova u suprotnosti sa svim drugim liturgijskim molitvama – to je liturgija tijekom dana. Na primjer, misa, krštenje ili vjenčanje odvijaju se u jednom trenutku dana; liturgija časova proteže liturgijsku molitvu kroz cijeli dan.
Iako se, stoga, može koristiti termin božanski časoslov, liturgija časova je preferirani naslov jer on najtočnije opisuje prirodu ove molitve.
Brevijar:
Ponekad se koristi treći izraz: brevijar, koji se odnosi na knjigu koja se koristila za moljenje psalama. Riječ potječe od latinske riječi brevis – kratko. Ovaj je izraz nastao nakon Tridentskog sabora koji se poput Drugog vatikanskog osvrnuo na liturgiju časova i prilagodio je. Vijeće Tridenta ga je skratilo uklanjajući dodatke koji su ga činili nezgodnim i teškim za održavanje kao svakodnevne molitve. Kako je molitva bila skraćena, odgovarajuća knjiga postala je poznata kao brevijar.
Kao i kod božanskog časoslova, iako se može upotrijebiti brevijar, preferira se liturgija časova.
Liturgija časova danas
Tako je nastala liturgija časova kakvu imamo danas. Sastoji se od pet molitvi:
- molitva na početku dana (jutarnja molitva),
- srednji časovi dana (dnevne molitve),
- večer (večernja molitva),
- jedna za kraj dana (povečerje)
- meditativno vrijeme (služba čitanja) koje se može moliti u bilo koje doba dana.
Tih pet trenutaka molitve nazvano je časovi¸ ne zato što svaki zahtijeva sat vremena molitve, već zato što oni uvode molitvu u kozmičke sate dana koji se odvija. Najkraći od tih časova može se izmoliti za pet do deset minuta, a najduži za petnaest do dvadeset minuta.
Fr. Timothy M. Gallagher, O.M.V. – Catholic Exchange
Prevela: Katarina Zarinkijević
Foto: Žena vrsna
