Prenosimo vam razgovor prepun dubokih i snažnih misli. Julian Kwasniewski vodio je ovaj razgovor s fra. Cassianom Folsom, OSB, benediktincem iz Nursije, na Konferenciji o svetoj liturgiji u Salemu, u Oregonu, 27.-30. lipnja 2018. godine.
Sv. Benedikt u svom Svetom pravilu kaže redovnicima da stave liturgiju ispred svega. Prema predaji, sv. Benedikt je umro neposredno nakon što je primio pričest. Kako je euharistija postala, na osobit monaški način, izvor i vrhunac redovničkog života?
Pa, to je komplicirano pitanje jer sv. Benedikt posebno upućuje na molitvu liturgije časova. Tek kasnije je svakodnevno slavljenje mise postalo obilježje samostana. U 6. stoljeću je postojala svakodnevna pričest, ali ne i dnevna misa. Ne znamo mnogo o tome kako je misa, onakva kakva je danas, postala dijelom svakodnevnog molitvenog rasporeda redovnika, postavljena točno na najvažnije mjesto, u 10 sati ujutro, gotovo u središtu dana i liturgije časova.
Ali dopustite mi da sagledam to pitanje i iz drugog kuta. Kad redovnik daje zavjete, oni su uvijek u okviru euharistije i on stavlja svoje zavjete na oltar, za vrijeme prinosa darova. On nudi sebe, sjedinjenog s Kristom, Ocu. Upravo to je euharistijski sadržaj života redovnika, ta žrtva s našim Gospodinom u euharistiji, Ocu. Srž tog poziva obavijena je ljepotom obreda, pjesama i drugih tekstova – ali u središtu svega je žrtva.
Spomenuli ste razne obrede koji okružuju srž poziva. Što mislite kako duhovna i liturgijska tradicija Crkve pojačava jedinstvo redovnika s Kristom?
Te stvari služe kao sredstvo. U pravu ste. Postoji mnogo načina, ali liturgija je primarna za redovnika. Objasnio bih to koristeći analogiju. Netko kaže: „Htio bih naučiti plivati.” A vi kažete: „Dobro, idemo u ocean.” I oni samo žele nakvasiti noge u plićaku a vi kažete: „Pa, to je jako lijepo, malo si se smočio, ali još nisi naučio plivati.” Oni bi mogli reći: „Nema veze, mogu hodati u plićaku.”, i oni hodaju duž plaže, a voda im je došla možda samo do koljena. „Smočio si se malo više”, kažete, „ali još nisi naučio plivati. Dok ne zaroniš i ne budeš okružen vodom, nećeš moći plivati.“
Mislim da je za redovnika liturgijska molitva poput uranjanja u vodu, kad ste potpuno okruženi njome sa svih strana. Radite to iznova i iznova, godinu za godinom i tako postajete, osmozom, gotovo prožeti vodom. Kao kod riba, to je okruženje u kojem živite i bez njega ne možete živjeti, izvan njega ćete umrijeti. Mislim da liturgijska molitva tako djeluje u životu redovnika.
U 32. poglavlju Svetog pravila sveti Benedikt nalaže skromnom opskrbniku da sva oruđa samostana tretira kao svete posude oltara. Kako bi to moglo biti od značaja za naše slavljenje euharistije? Zašto sveti Benedikt prenosi ovu vrlo visoku razinu poštovanja na najskromnije stvari?
Pa, volim taj odlomak jer pokazuje na što se odnosi sakramentalna ekonomija. Materijalni svijet govori nam o nematerijalnom svijetu. Materija na neki način komunicira s duhom. To je ono što sakramenti čine. Sveti Benedikt to govori u ovom upozorenju za opskrbnika.
U liturgiji, osobito u euharistiji, možemo vrlo jasno vidjeti da se materijalni elementi preobražavaju i dovode nas u duhovno područje. „Ali”, kaže sveti Benedikt, „to nije ograničeno samo na liturgiju. To je svaki aspekt našeg života.” I tako, konkretno u ovom slučaju samostanskog oruđa, te stvari, instrumenti, donose nam duhovnu stvarnost.
Redovnik mora naučiti čitati materijalne elemente kako bi uvidio duhovnu stvarnost. To se pretvara u stav brižnosti prema stvarima. To bi na primjer trebalo biti jasno vidljivo u načinu na koji postavljate stol, uredno postavljajući pribor, ili u tome da očistite alat nakon što ga koristite – što god to bilo. Stvaranje nam govori o Stvoritelju, a materijalne stvari koje je čovjek stvorio također nam govore o Stvoritelju. To je sakramentalno načelo koje je prilično bitno.
Zašto benediktinci polažu zavjete poslušnosti, postojanosti i redovničke tradicije? Možete li objasniti kako se oni razlikuju, a opet su ujedinjeni u zavjetima čistoće, siromaštva i poslušnosti?
To je kontroverzno pitanje, ali postoji jednostavan odgovor! Ne pokušavam biti duhovit, ali kad redovnik daje zavjete, oni „dolaze u paketu”. Sveti Benedikt nije mislio na tri različita, odvojena dijela naših zavjeta. Ona sva, zajedno, jednostavno rečeno čine redovnički život.
Sveti Benedikt je postao redovnik kad mu je Roman navukao habit. U kasnijoj tradiciji taj redovnički život postao je cilj koji se postiže uz pomoć triju zasebnih zavjeta, ali u samom Pravilu zavjeti su isti, svi govore o istoj stvari. Redovnik živi u samostanu, pod opatom – to je postojanost i poslušnost, a redovnička tradicija samo znači redovnički način života. U pravnom pogledu, kako možete „obećati” način života? Obično je to zavjet određene namjere. Zato ja kažem da to sve „dolazi u paketu”.
U 13. stoljeću dolaskom prosjačkih redova ta trostruka sinteza siromaštva, čistoće i poslušnosti postaje vrlo popularna… to su takozvani “evanđeoski savjeti” jer u evanđeljima Gospodin govori o osobinama onih koji žele biti savršeni. „Ako želite biti savršeni, prodajte sve što imate i slijedite me.” Ali evanđelja nikada ne govore o tim trima stvarima u istom dahu, to je [kasnija] sinteza.
Zato što su ta tri zavjeta postala i kanonski regulirana, čak i u redovničkom zakonu u našim statutima moramo navesti da redovnički zavjeti uključuju ono što Crkva smatra pod siromaštvom, čistoćom i poslušnošću.
Čini se da je jedna od stvari koja karakterizira Crkvu u 21. stoljeću gubitak vjere u moć molitve. Možete li objasniti kako se to posebno odražava u gubitku kontemplativnih zvanja i gubitku razumijevanja njihove vrijednosti, pa čak i svrhe?
Živimo u aktivističkom društvu, ne samo sada, već stoljećima. Crkva često upija vrijednosti svijeta pa tako i Crkva teži biti vrlo aktivistička. Potrebno je učiniti nešto za Boga. I koristeći izraz Majke Tereze, učiniti nešto za Boga je sjajna stvar. Ali… možda bi Bog trebao učiniti nešto lijepo za nas. I to bismo prvo trebali primiti!
Zato mislim da je temeljni nesporazum u onome za što Sveto pismo kaže: „Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas.” Bog preuzima inicijativu, a onda mi odgovaramo. U molitvenom životu, takozvanim “kontemplativnim” zvanjima, primarni je sudionik Bog, a ne mi. Svijet to ne razumije i ne vjeruje u to. Budući da je Crkva često vrlo svjetovna, ni Crkva to ne razumije niti vjeruje! Osnovna postavka je da Bog preuzima inicijativu, a mi je primamo … pa kako možete dati ono što niste ni primili?
Koja bi mogla biti jedna mala stvar koju laik, čitajući ovo, može učiniti da postane manje aktivistički?
Mislim da mnogi ljudi kažu da žele moliti, ali to se obično ne pretvara ni u što konkretno jer si ne napravimo molitveni raspored kojeg ćemo se čvrsto držati. To znači: „Ustat ću u određeno vrijeme ujutro i posvetit ću određeno vrijeme molitvi.” Ukratko rečeno, svima je potreban molitveni raspored. Ne možete to samo prepustiti svojim dobrim namjerama ili tome kako se osjećate taj dan.
Tema Konferencije o svetoj liturgiji je preobraženje u euharistiji. Što biste istaknuli kao najvažnije što se mora preobraziti kada redovnik uđe u samostan?
Starog Adama. “Stari čovjek” mora umrijeti. A to je vrlo, vrlo teško. Jedna od molitvi koje sam spomenuo u svom današnjem govoru koristi izraz “de die in diem” – iz dana u dan. Ovo umiranje sebi odvija se iz dana u dan, to nije jednom zauvijek. Kada govorimo o „obraćenju“ – da je cilj redovničkog života obratiti se – to znači obući novog čovjeka, Krista, i pustiti da stari čovjek umre. To je jezik krštenja, znate, ništa novo. No zbog izvornog grijeha i stvarnog grijeha, stari čovjek se opire, udara i vrišti. I tako to postaje životni projekt.
Mislite li da je pjevanje Suscipe (Primi, Gospodine) molba Bogu da pomogne redovniku da izađe iz sebe samog? To nije moja vlastita misao, ali može li to biti kao što je sv. Tereza rekla: „Nisam dovoljno jaka da se popnem uz ljestve, pa će Isus biti moje dizalo.”
To je jako lijepo! To je lijepa misao. Suscipe… to je molba da Bog prihvati dar koji nudimo, dar sebe. I to je odgovor na Božju inicijativu, zar ne? Proces čišćenja o kojem sam govorio, i u tome možemo također biti aktivisti! Ne, Bog će to učiniti za vas, a vi morate surađivati s Njim. Dakle, misao je dobra: Bog nas pročišćava, a mi Mu se predajemo.
Kako su potresi, izgradnja novog samostana, izdržavanje teških uvjeta u planinama pomogli redovnicima ući u redovnički duh? Nekoliko puta sam čuo od zajednice da je život na planini pomogao.
Da… Bog je koristio potrese kako bi doveo naše redovništvo na novu razinu, najočitije tako što nam je dao drugačiji fizički okoliš. Biti izvan bučnog grada u tihom nacionalnom parku na planinskoj strani mnogo je korisnije za redovnički život: tišina, samoća, zemlja, više mogućnosti fizičkog rada, mogućnost organiziranja života bez ograničenja grada.
Dakle, to nije smetnja životu kontemplacije, nego nešto što ga čini bogatijim?
Oh, svakako! Mi smo u potpunosti oduševljeni time! Na primjer, zato što nismo ograničeni rasporedom misa u gradu, imamo puno veću fleksibilnost. Evo konkretnog primjera: bdijenje svetih Petra i Pavla je dan posta u samostanu. No dan posta prilikom bdijenja znači da je misa u tri popodne jer kad primite pričest, prekidate time svoj post.
Dakle, mi nemamo misu ujutro na taj dan posta, nego euharistijom poslijepodne prekidamo post. To se nalazi i u starom misalu, ako pažljivo čitate. U gradu to nismo mogli učiniti jer smo morali imati nešto u redovito vrijeme čemu su ljudi mogli prisustvovati. Dakle, imamo povećanu fleksibilnost koja nam omogućava intenzivniji redovnički život.
Većina benediktinske karizme je poslušnost i ljepota poslušnosti… čak i on [Benedikt] raspravlja o slučaju kada je bratu zapovjeđeno da učini nešto „nemoguće”. Može li sv. Benedikt pomoći katolicima koji iako ispovijedaju odanost Rimu i njihovim biskupima, ponekad osjećaju da moraju reći da „ne mogu učiniti ono što se od njih traži jer se to suprostavlja vjeri“? Što duh ovog Pravila govori o tome na koji način to treba učiniti?
Pravilo jasno govori da je ono razrada, tumačenje temeljeno na Evanđelju. Poslušnost je, prije svega, Kristu kao što se očituje u evanđelju, a zatim, na neposredniji način, nadređenima [zajednice]. Ali nadređeni ne mogu zapovijedati nešto suprotno Kristu ili proturječiti Evanđelju.
Za vjernike općenito, naša poslušnost je prema Svetom pismu, tradiciji i autentičnom Učiteljstvu. Imamo sve što nam treba da budemo poslušni Kristu u Evanđelju, a to se očituje u ljudskim bićima, u strukturi stvari. Ali, za razliku od Učiteljeva Pravila koje opata stavlja na prijestolje, sv. Benedikt uvijek upozorava opata da „živi ono što propovijeda” i upozorava da „ne može zapovijedati protiv propisa iz Evanđelja”.
I tako moramo razlikovati duh. Ako nadređeni kaže: „Molim vas, otrujte tog čovjeka tamo jer ga više ne želim u blizini”, pa, morat ćete „ne poslušati”. Tako, u teškim vremenima poput naših mora nam biti vrlo jasno da je poslušnost Kristu prije svega, kao što se očituje u evanđelju, kao što se živjelo u Crkvenoj tradiciji koju je odredilo Učiteljstvo. Sve što je odstupanje od toga je… odstupanje! Dakle, poslušnost ne znači slijepu poslušnost, to znači imati otvorene oči i upotrebljavati Bogom danu inteligenciju da prosuđujemo stvari.
U Svetom pravilu sv. Benedikt spominje čistoću samo jednom. On samo kaže da braća trebaju „voljeti čistoću”. Kako to mladi mogu uzeti za primjer pristupanja čistoći, čak i ako nisu pozvani na posvećenu čistoću?
To je divno pitanje i vrlo je aktualno u naše vrijeme. Taj određeni izraz može se najbolje shvatiti upućivanjem na jedan od Benediktovih izvora, to jest na Sv. Ivana Kasijana koji ima tri rasprave o čistoći. Kasijan razlikuje suzdržavanje i čistoću. Dopustite mi da o tome prvo kažem za one u celibatu, a onda i za ostale.
Za celibat suzdržavanje označava samodisciplinu obuzdavanja vaših prirodnih impulsa. Mi ne volimo suzdržavanje jer ono označava borbu, bitku. Čednost, u Kasijanovom rječniku, je mir koji dolazi kao rezultat borbe, to je nagrada. To je spokoj tijela i duha koji dolazi na kraju borbe. Tako da to sigurno možemo voljeti i žarko željeti.
Prvo sam spomenuo one u celibatu, ali to isto vrijedi i za svakog kršćanina. U spolno zasićenoj kulturi kao što je naša, s ogromnom pomutnjom u seksualnom području, pojam suzdržavanja čini se „neumjesnim” za naše vrijeme ili nešto… kao da imate tri glave! Ali rekao bih da je nesputana seksualna sloboda razorna za ljudsku osobu i vodi samo do nesreće. Ljudi to ne mogu vidjeti jer seksualni užitak djeluje kao droga. I zato, naučiti se suzdržavati je divna kvaliteta koja bi trebala biti dio svakog ljudskog života, uključujući i bračni život. Biti u braku ne znači da možete voditi ljubav kad god to poželite! To je jedna od najapsurdnijih ideja koju imaju mnogi ljudi. To ne funkcionira na taj način.
Dakle, u našoj kulturi i u našoj Crkvi postoji mnogo pomutnje na ovom području. Sv. Benedikt govori da je ljubiti čistoću težnja prikladna za svakoga, čistoću u smislu pravilnog korištenja seksualne sposobnosti prema vašem stanju u životu. Za oženjenog muškarca, to znači nerijetko i samoodricati se ili apstinirati. Isto vrijedi i za ženu. To je vrlo privlačna vrlina koju trebamo njegovati.
Povezana je s postom. Nije borba [ono što želimo], već mir koji dolazi na kraju posta, baš kao što volimo čistoću kao neku vrstu fizičke i duhovne čestitosti i mir koji dolazi od suzdržavanja. Ta dva pojma su povezana. To vidimo u pustinjskim ocima. Kažu: “Ako želite seksualnu čistoću, postite.” Zato što oboje kontrolira tjelesne želje.
Post nije svrha sam po sebi, to je oruđe koje razvija našu volju tako da kad smo naviknuti uskraćivati sebi u malim stvarima, također možemo uskratiti sebi velike stvari kada potreba za to dođe.
Točno. Taj osjećaj je nestao, potpuno nestao. Ali može se vratiti!
Jedan obrok dnevno, to može biti nerealno za mnoge laike, ali što je s postom od interneta?
Svakako! Ali čak i u smislu posta, naši [istočni] pravoslavni prijatelji gledaju na nas s prezirom jer njihovi laici poste prije određenih blagdana! Dva tjedna posta ljeti, prije Uznesenja, pa mi smo samo slabići! A to je zato što u našem društvu prevladava stav: „Ispuni svoje želje, što god želiš, samo to učini.” To je prisutno posebno u reklamama, iznova i iznova. To je laž. I mi smo u neredu! Ali biskup Schneider je govorio: “Čini se kao da živimo u razdoblju zime, ali pojavljuje se cvijeće koje se probija kroz snijeg.”
Julian Kwasniewksi – One Peter Five
Foto: TeiTo
