Monodrama “ Blažena Ozana ili biti s Bogom, dovoljno je za sreću ”

Recenzija monodrame “Blažena Ozana ili biti s Bogom, dovoljno je za sreću” odigrane na drugom izdanju Festivala kršćanskog kazališta.

553

2. FESTIVAL KRŠĆANSKOG KAZALIŠTA 3.-11. LIPANJ
Hrvatska provincija sv. Jeronima franjevaca konventualaca, Sv.Duh, Zagreb
Selektor programa je  dr. sc. Sanja Nikčević.

Na drugom izdanju ovog za nas dragocjenog Festivala izvedeno je desetak predstava u izboru selektorice dr.sc.Sanje Nikčević, u rasponu od srednjovjekovnih prikazanja i intimnih monodrama do rock mjuzikla u zagrebačkom HNK.

Vraćanje umjetničkog legitimiteta kršćanskom svjetonazoru unutar kazališnog djelokruga hrabra je i neobično važna misija koje su se prihvatili franjevci konventualci predvođeni fra Ivanom Lotarom i selektorica dr.sc.Sanja Nikčević. Oduševljena i brojna publika potvrđuje da je potreba za takvim festivalom i općenito autentičnim kršćanskim umjetničkim izrazom velika i stvarna.

Za Vas izdvajamo osvrt na jednu od predstava koja vjerno i iskreno vodi gledatelja korak bliže Gospodinu. Iz predstave je vidljiva jasna osobna želja da se publici nešto prenese, da se ne zadrži za sebe niti tračak svijetla koji je autorici osvijetlio ljubljenu Istinu.

blažena ozana

Monodrama “Blažena Ozana ili biti s Bogom, dovoljno je za sreću” autorski je projekt s. Barbare Bagudić o životu bl. Ozane Kotorske. Donijela nam je jednostavnost i ljepotu života blažene Ozane, a imali smo čast gledati je tridesetak minuta.  Jednostavna scenografija koja minimalnim scenskim znakovima reda pred nama prostor djetinjstva blažene Ozane u pitoresknoj planini, gradsku kuću i uličice Kotora te na posljetku ćeliju uz Crkvu u kojoj je prema vlastitoj želji provela u posvećenom životu četrdesetak godina ostaje nenametljiva pozadina.

Ono što doista živi pred nama jest lice časne sestre Barbare koje odražava  dramu nastojanja bl.Ozane od ranog djetinjstva da se izbori biti što bliže Bogu i vjerno mu služiti. Kroz tu dramu prosijavaju trenuci iskrene molitve u kojem se lica lika bl.Ozane i autorice preklapaju, a publika ostaje dirnuta autentičnim i jedinstvenim prikazom Božje blizine i prijateljstva.

Habit sestara Dominikanki također nije kazališni kostim, nego pravi habit koji oživljava u smirenom i odmjerenom scenskom pokretu pa čak uz koreografiju na glazbu postaje središtem zbivanja.

U razgovoru sa sestrom Barbarom

Na temu kazališnog kostima podijelila je s nama s.Barbara u razgovoru nakon predstave zgodu koja se dogodila dok je pripremala scenu za predstavu. Jedan svećenik ju je u čuđenju pohvalio da izgleda kao prava časna sestra. „Ja i jesam časna sestra“ odgovorila je s.Barbara i to je prava istina o ovoj predstavi. Doista, malo je toga glumljeno u njoj, a i sam proces nastanka potpuno je drugačiji od uobičajenog profesionalnog pristupa radu na predstavi.

Naime s.Barbara, kako nam je ispričala, od prvih redaka koje je čitala nećacima do prvih scenskih pokušaja koje je izvodila pred svojim sestrama i prijateljima, nije se zatvarala u tišinu dvorane i skrivala svoj rad dok ne bude spreman za publiku kako je uobičajeno u kazalištu već se neprestano izlagala kritici koju je onda promišljala i tako nadograđivala i usavršavala svoj rad. Kakva hrabrost i otvorenost! Svi prisutni zadivljeno su pljeskali s.Barbari, a ona je laganim pokretom ruke pokazala na raspelo na sceni i povukla su stranu izvan svijetla pozornice.

To je pravo kršćansko kazalište.

Tea Agajev / Žena Vrsna

In this article

error: