Vrlo često se informacijama o cjepivima u ionako isprepadane ljude dodatno unosi strah, grč i panika bez nade
Zadnjih godina se puno govori o cjepivima i njihovoj povezanosti s teškim ili neizlječivim bolestima. I dobro da je tako, dobro je da se govori o svemu; sačuvaj nas, Bože, tabu tema. Međutim, vrlo često se tim informacijama u ionako isprepadane ljude dodatno unosi strah, grč i panika bez nade, pa sam napisao ovaj kratki tekst o cjepivima iz moje vjerničke perspektive i iz svog svjedočenja o artritisu moje kćeri Mie.
Po pitanju cjepiva smo manje-više svi mogli čuti argumente pro et contra. I svima je jasno da je današnja medicina istovremeno u napretku, ali i u nazadovanju. To se vidi po ogromnom broju nuspojava lijekova, pa se može govoriti i o epidemiji nuspojava.
Gdje je bio Bog kada se dogodilo da ljudi manipuliraju lijekovima i namjerno uništavaju nečije zdravlje?
Međutim, postavlja se pitanje – Ima li zlo zadnju riječ? Zašto toliko zla oko nas? Gdje je bio Bog kada se dogodilo da ljudi manipuliraju lijekovima i namjerno uništavaju nečije zdravlje? Je li Bog za to vrijeme zaspao ili bio zauzet nekim drugim poslom pa Mu je, eto, promaklo da tu neki ljudi čine teško zlo? Naravno da nije – „…onima, koji ljube Boga, sve okreće Bog na dobro…“ (Rim 8,28). Božja volja je sveobuhvatna, pa i najveće zlo koje Bog dopusti na kraju završava Uskrsom. Ništa se ne događa mimo Božjeg plana i sve što Bog dodirne, postaje dobro…
Na zemlji nikada nećemo do kraja shvatiti Božje planove i puteve
U pozadini svega je to da bismo mi htjeli imati kontrolu nad svime pa želimo racionalno, tehničko objašnjenje o povezanosti cjepiva, bolesti, grijeha i Božje volje. Na neki način bismo htjeli u potpunosti predvidjeti Božji put. To je težnja svakog od nas. Međutim, na Zemlji nikada nećemo do kraja shvatiti Božje planove i puteve.
Jesmo li trebali cijepiti ili nismo
Moja kći Mia (uskoro 11 godina) od svoje treće godine boluje od dječjeg artritisa (juvenilni idiopatski artritis) i dermatitisa. Prošli smo puno toga s liječnicima. Sva moguća promišljanja i strahovi motali su se po mojoj glavi. Tisuću pitanja – Zašto Bože, kako se to moglo dogoditi, pa što smo učinili krivo, jesmo li trebali cijepiti ili nismo, koji je moj grijeh bio… Stalno traženje krivca… Sva ta pitanja su bezbroj puta prošla supruzinom i mojom glavom.
Baš preko bolesti Bog je ušao u moj život i u život moje obitelji
Međutim, kada zavrtim film unatrag i kada gledam što je Bog u mom životu učinio – baš preko te bolesti je Bog u potpunosti ušao u moj život i u život moje obitelji. Nikada se ja ne bih okrenuo Bogu da mi je sve išlo onako kako sam ja planirao. Blistava karijera građevinskog inženjera je bila preda mnom i to mi je bilo najvažnije. Odgoj djece i obitelj sam nekako imao u planu prepustiti supruzi.
Preko bolesti moje kćeri je Bog i mene naučio trpjeti, jer ja to nisam znao. Bježao sam od bilo kakvog trpljenja u raznorazne ovisnosti, to je bio moj život. Ali baš zbog tih mnogobrojnih obilazaka liječnika naša kći je provela sa svojim roditeljima jako puno vremena koje ne bismo imali da je bila zdrava. Ona bi bila u vrtiću, a mi na poslu.
Ovako smo se toliko puta smijali u čekaonicama, igrali razne igre, pričali o svemu i svačemu te danas imamo jedan prekrasan, otvoren, iskren odnos s našom kćeri. Možda baš zbog toga vremena koje smo proveli skupa. Također, moje srce je bilo toliko tvrdo, sebično i ovisno o čarima svijeta da se ja takvoga srca nikada ne bih obratio Bogu da me Bog nije smekšao do te mjere 2012. godine kada moja kći skoro nije mogla hodati. Ne mogu opisati osjećaj kada gledaš kako ti dijete postaje invalid pred tobom, a ti se osjećaš bespomoćno, išao si svim liječnicima i prošao terapije svim tzv. prirodnim lijekovima, činio si sve što si čuo ili su ti nudili, a opet ništa….
Znao je da me prvo mora slomiti
Tu sam se ja slomio i prvi put u životu do dna priznao Bogu da bez njega ne mogu niti milimetra. To priznanje je bilo u 4 ujutro, u suzama i u svađi s Bogom, svašta sam rekao tada. Ali sam prvi put priznao da je On moj Tatica i da Ga trebam. I tu je bio početak moga života, tu je početak ozdravljenja mene i moje obitelji. Jer ja sam bio bolesnog duha i svoju obitelj sam u propast vodio. Božja milost mi se smilovala i baš preko te bolesti je Gospodin osvojio moje srce. Jer je znao da ja lako ne puštam, znao je sve o meni, jer me poznaje u dubine, znao je da me prvo mora slomiti, a znao je koliko sam bio slab na svoju djecu, znao je da više neću pobjeći od Njega, jer nemam kome ni kamo više pobjeći…
Je li Mijin artritis povezan s cjepivima – ne znam, no prihvaćamo sve što nam Bog da
Je li Mijin artritis povezan s cjepivima – ne znam. Možda jest, a možda i nije. Nije mi ni bitno više. Bolest je i dalje tu, ali smo je svi prihvatili kao Božji blagoslov. I dalje svakodnevno molimo Boga za potpuno tjelesno ozdravljenje, ali nam to nije najvažnije. Prihvaćamo sve što nam Bog da. Tu bolest je Bog pretvorio u nešto prekrasno, preko te bolesti nas Gospodin priprema za Nebo – pa kako da išta drugo kažemo osim HVALA TI, TATICE!
Nama vjernicima prvenstveno valja razlučiti tko je za nas Bog. Je li bezuvjetno zdravlje naš bog? Ili je naš Bog Svemoćni Gospodin Isus Krist iz čije ruke prihvaćamo sve što nam da? Treba nastojati očuvati zdravlje, ali ne pod svaku cijenu. Jer savršeno tjelesno zdravlje nije jamstvo spasenja i sretnog života. Dapače, poznajem mnoge ljude teško bolesnog duha, a savršenog tjelesnog zdravlja.
.Da sažmem – odluku o cijepljenju bi trebalo donositi u svojoj slobodi, ali nikada ne zaboraviti da bez obzira na put koji odaberemo, Bog je s nama u svemu i iz najvećeg zla i muke može učiniti čudo i donijeti Ljepotu, Mir i Radost.
Ivan Radoš – Žena vrsna
Foto: Pixabay
