On svjedoči: „Odricanjem od tjelesnosti Gospodin nas priprema za ljubav koju je za nas zamislio“

tjelesnosti

U tekstu Ona svjedoči: „Hodanjem bez poljubaca povezale su nam se duše“ možete pročitati prvi dio svjedočanstva o hodanju u čistoći. U nastavku čitajte drugi dio, pisan kroz iskustvo supruga.

Da sam znao koje milosti nam Gospodin priprema…

Često uhvatim sam sebe u trenutcima kad jednostavno gledam svoju ženu i razmišljam: „Bože, pa ti si meni nju poslao, ne znam baš jesam li to zaslužio.  Nježna je prema meni, obazriva, brine se za mene više nego ja sam za sebe. Pa ona mene stvarno jako voli.“ S koje god perspektive pogledam, nikako se ne mogu oteti dojmu da je Gospodin uistinu kroz hodanje bez poljubaca i dodira napravio pravo čudo i pripremio prave temelje – od betona, kamena i željeza za naš brak (tako bi rekao naš pater Frkin).

Vjerujem da nema mladića ili djevojke koji ne razmišljaju kako će im jednog dana izgledati brak. Sigurno imaju lijepu viziju i svoju predodžbu kako dobar brak izgleda, te se nadaju da će im brak upravo takav i biti. Jedan od tih sam bio i ja. O puno toga sam razmišljao: kakvu ženu bih htio, kako ćemo moliti zajedno, koliko djece ćemo imati, kakav će biti naš međusobni odnos… I znate što? Moj brak nije ni približno takav kao što sam ga zamišljao, on je PUNO bolji. Da sam znao koje milosti Gospodin priprema za mene i moju suprugu, puno ranije bih krenuo tim putem koji tek sada vidim kao jedini ispravan put ČISTOĆE.

Pola godine molitve dovelo me do buduće supruge

Kad razmislim, Gospodin je pripremao moj put još od malih nogu i nije odustajao od mene. Oduvijek sam  išao u crkvu i nekako se trudio držati Božjega morala s kojim sam bio upoznat. Ali kao i velika većina mladih nisam baš slijedio onaj pravi put čistoće. Prije veze s mojom Ivanom bio sam u jednoj dugoj i za mene skoro pogubnoj vezi, u kojoj sam bio daleko od „čistog“ hodanja. Međutim, kako sam rastao u vjeri i bivao sve bliže Gospodinu, takva (ne)priprema za brak me počela sve više smetati. Kao što je i za pretpostaviti, prekinuli smo samo mjesec i pol prije svadbe, i to je stvarno bila odluka života. Gospodin je tu stao i iza i ispred mene i dalje me vodio.

Već tijekom te veze počeo sam moliti za ženu, i to ne za bilo kakvu, nego za dobru (ipak moramo biti konkretni sa molitvama). To sam često naglašavao Gospodinu i Mariji, a i nakon prekida sam ustrajao u tome. Odlučan da to bude hodanje u čistoći, krenuo sam dan po dan u nadi da će tako i biti. Nakon svega šest mjeseci susreo sam se s Ivanom. Viđao sam je na misi u katedrali, i onako na prvu mi je bila baš lijepa i simpatična. Tijekom jedne mise (pamtljiva 3. nedjelja došašća, 2015. godine) došla mi je misao: ona bi mogla biti dobra cura za tebe (mi se tada još nismo ni upoznali, a kamoli nešto pričali). Rekoh: ,,Bože, mora da se šališ, pa ne poznajem je!“

Hodanje bez dodira je ipak malo ekstremno… zar ne?

Međutim, „igrom slučaja“ stupili smo u kontakt i počeli odlaziti na kave. Nakon četiri mjeseca odlučili smo službeno stupiti u „vezu“. Moja Ivana kaže da taj period ne priznaje pod hodanje, jer smo kako treba krenuli malo kasnije, i moram se složiti s njom u tome. Nije to još bilo onako kako pater Frkin naučava, držali smo se sa ruke i možda tu i tamo uputili koji blagi poljubac. Ali i to je bilo previše. Čak smo se jednom zajednički složili da je hodanje bez poljubaca i dodira ipak malo ekstremno, da nama to ne treba, i ne znamo kako bi to ikome palo na pamet (smiješno, zar ne?).

Sve je to na van izgledalo dobro, ali mi se nismo micali s mjesta, zavaravali smo sami sebe da je to tako kako treba biti. Moja Ivana je bila dosta emocionalno zatvorena, nesigurna, bez nekog povjerenja u mene (prošlost je učinila svoje, dečki koji su joj se bili sviđali nisu se pokazali kao dobar izbor). Ja sam, s druge strane, isto tako poučen teškim iskustvom i ranama iz prošlosti bio potpuna suprotnost; htio sam sve odmah, ili ide ili ne, potpuno emocionalno otvoren. Znao sam da se hoću ženiti i ako u tom smjeru ne ide od samog početka, idemo dalje. Već u prvim danima hodanja htio sam da jedno drugome otkrijemo najosobnije stvari i pričati o planovima za budućnost. A zapravo nisam shvaćao da moramo najprije graditi našu ljubav i osobnost, zacjeljivati rane koje su nam teret, i to zajedno s Gospodinom, da bi uopće mogli doći do braka.

Ekstreman prijedlog

Jednog dana kada smo se našli na parkiralištu da odemo na kavu, dva mjeseca nakon početka „hodanja“, Ivana mi je, sva ushićena i istovremeno preplašena, predložila ono hodanje za koje smo se oboje složili da je ekstremno. Bila je ranije s prijateljicom na kavi i ona joj je posvjedočila o tom hodanju. Ja sam je, na prvu, onako iznenađeno sa široko otvorenim očima pogledao, šutio sekundu, dvije, a zatim i pristao. U glavi su mi letjele misli: „Pa ja sam o tome već čitao, to sam ja trebao njoj predložiti. Premda, malo mi je to previše, ali možda je to ono što nam treba. Ajde, pokušat ćemo, kad je već tako ushićena svjedočanstvom prijateljice, onda valjda ima nešto u tome. Sva sreća što sam je uspio na kratko poljubiti prije nego što mi je to rekla, tko zna kada ćemo se oženiti, do onda neću imati priliku…“

Rad na dvije od tri točke

I tu je krenula prava avantura. Dogovorili smo prvi sastanak s paterom Frkinom na kojem nam je sve rastumačio i vodio nas dalje kroz vezu. Bez dodira i poljubaca,  počeli smo „raditi“ na dvije od tri točke koje pater svima ponavlja: zajednička molitva i dugi nježni razgovori prije braka, na koje se, nakon sklapanja sakramenta ženidbe, nadovezuje treća točka, bračna ljubav (darivanje). Znate što, potpisujem ih, zajedno s odricanjem od dodira i poljubaca, jer je to jedini put. Neki se tu žestoko opiru (to je zapravo dobra stvar, unutarnja pobuna, savjest ih opominje i zato se bore, pa i ja sam bio takav), ali vjerujte mi, otkad sam stupio u brak, sve o čemu je pater Frkin govorio, potvrdilo se. S početkom hodanja bez tjelesnosti prestala je briga i trošenje vremena na one nebitne stvari (Smijem li je sad poljubiti? Zašto ona sama jednom ne inicira? Zar joj nisam drag? Kako ćemo se mi zbližiti bez toga?). Tjelesnost nam je u početku jednostavno oduzimala previše energije i vremena, a fokus na pravu dubinu je bio izgubljen.

U ovom načinu hodanja ljubav polako raste i nikad ne staje

Moram priznati da sam pravo značenje čistoće spoznao tek tada. Rekao bih da je to jedina prava „čistoća hodanja“, sve ostalo su kompromisi na vlastitu štetu. Ovo što smo Ivana i ja prošli, a vjerujem i svi oni koji su hodali na taj način,  zapravo je bilo „pročišćavanje“ nas samih od strane našega Gospodina, da nas pripremi za brak po svojem naumu. To je nosilo sa sobom puno toga, sve što je drugima bilo „normalno“, nama više nije bilo. Kad se sve zbroji i oduzme, ostali su nam samo molitva, razgovori i naša kreativnost jer smo morali na razne načine improvizirati i smišljati naše susrete. Zajednički odlazak na more nije bila opcija, višednevni izleti i slične stvari također. To su samo mogle biti neprilike koje dovode u napast, izazivaju  frustracije i navlače sablazan okoline, a naš pater nam je to sve posebno naglašavao.

Bilo je potrebno dati sve od sebe da izbjegnemo grešne prilike, a to je dovelo do toga da smo se bolje upoznali kroz naše razgovore, kave, odlaske u kina, na hodočašća… Naše duše su se počele spajati, povjerenje i sigurnost su polako dolazili, postali smo jedno drugome najbitniji, ispred svih. Ljubav je u nama rasla, a da nismo toga bili svjesni. Sjećam se kako nam je prilikom jednog susreta pater Frkin rekao: „U ovom načinu hodanja ljubav polako raste i nikad ne staje, uvijek ima uzlaznu putanju, dok kod veza u kojima postoji tjelesnost ta ljubav na početku naglo naraste i onda u jednom trenutku počinje padati.“ To je zato jer kroz tjelesnost ne raste ona ljubav koju je Gospodin za nas zamislio, gdje duše postaju jedno, nego je to čista fizička privlačnost koja nema podlogu u Bogu, a ona se kad-tad počinje raspadati, jer se dođe do točke u kojoj obje strane shvate da su zapravo promašile smisao svega i da ne vide budućnost jedno s drugim. A upravo to mogu i sam mogu posvjedočiti, jer sam probao oba puta.

Put težak, ali blagoslovljen

Naravno da je to težak, jako težak put, ali milosti i blagoslovi koje sad imamo u braku ne možemo izbrojiti, a svakodnevno se množe. I sam sam mnogo puta, za vrijeme našeg hodanja, pogledao prema gore i zavapio Gospodinu: „Zar to mora biti tako teško?“ Međutim, vjerovao sam da je to pravi put. Jednom sam Mu rekao: „Znaš, vjerujem da je to po Tvojoj volji, makar ima puno toga za riješiti između mene i nje, predajem nas oboje i učini od nas što treba.“ Tako je i bilo, nakon šest mjeseci hodanja smo se zaručili. Nije bilo „filmske“ prošnje, bio je to zajednički „da“ na 3. vikend došašća 2016. (godinu dana nakon što smo se upoznali) u zaručničkom obredu na Opatovini u maloj franjevačkoj kapelici. Bili smo sami nas četvero: Gospodin, ona, ja i pater Frkin i to su trenutci koje ću uvijek nositi sa sobom.

Pet mjeseci kasnije stupili smo u brak. Taj dan nisam skidao osmijeh s lica, „sunčao sam zube“ bez prekida, a nakon vjenčanja je nisam više puštao od sebe. Kao da je Gospodin pritisnuo neki „prekidač“ i u trenu sve posložio onako kako treba biti. Sve, ali baš sve je postalo prirodno, sve stvari kojih smo se prije braka odricali, sada kada smo ih po prvi put doživjeli, bile su nekako posebne, a i počeli smo cijeniti svaku malu sitnicu koju nismo do tad imali. Sve trnje kroz koje smo prošli se isplatilo i volim svoju Ivanu svakim danom sve više. Zajedno s Gospodinom prolazimo kroz svaku kušnju i brigu, a On, naš vjeran Bog daje nam milost da sve prolazimo u miru i bez svađa (da, nismo se nijednom posvađali u godinu i pol braka, i još toliko poznanstva prije braka). To je samo jedan od brojnih blagoslova i milosti koju nam daje zauzvrat, jer smo odlučili krenuti „uskim“ putem i dati se Njemu u ruke. Darovao nam je i sina, a nadamo se da će takvih blagoslova biti i više.

Gospodin daje recept za brak utemeljen na stijeni

Usudio bih se reći da živimo onakav brak kakav sv. Pavao opisuje u svojim poslanicama, Ljubav je stvarno ona koja se ne hvasta, nego daje žrtvu za drugoga, muž je uistinu glava ženi (dok je istovremeno žena ostatak tijela, koje muža drži svim svojim bićem), muž stvarno treba ljubiti svoju ženu kao što Krist ljubi svoju Crkvu. Sve je Gospodin to tako lijepo zamislio i dao nam recept kojim se zidaju temelji braka na stijeni (na Njemu).

Znam da je sve te stvari koje ovo hodanje nosi sa sobom teško prihvatiti i živjeti na način kao što smo živjeli žena i ja prije braka, ali ne mislite li da se isplati? Ja mislim da se isplati, a to ću svakim danom svjedočiti svojim životom.


Tomislav Vrabec – Žena vrsna
Foto: TeiTo

Avatar
Žena Vrsna

Žena vrsna vrijedi više nego biserje. Srce njena muža bez straha se može u nju pouzdati, ona mu uvijek čini dobro. Vješto i neumorno radi na njivi Gospodnjoj, tražeći i vršeći volju Božju. U njoj nema straha, osim straha Božjega pa se smije svakom novom danu uživajući u plodovima svojih djela.