Osjećala sam se kao produžetak vlastite majke

Kao odrasla osoba bila sam produžetak vlastite majke. No naučila sam da ljudski obziri koji zaboravljaju da Bog vodi glavnu riječ trebaju biti pušteni.

257

Ovo je moje svjedočanstvo o tome kako je bilo živjeti vezan pupčanom vrpcom za roditelja. Drugim riječima, kako je to biti odrasla osoba, a osjećati se samo kao produžetak vlastite majke.

Za svoje bih životne okolnosti rekla da su specifične, ali, ako bolje razmislimo, svaki je život specifičan i drugačiji. Unatoč tome svi imamo puno toga zajedničkog, stoga se nadam da će se u mom svjedočanstvu možda prepoznati i drugi koji su proživjeli slične stvari te da će ih moje iskustvo potaknuti na promjene.

Zamjeranje i gorčina prema roditelju lako se uvuku u srce, ali opraštanje i prihvaćanje su jedini pravi put

Htjela bih naglasiti da, iako se zamjeranje i gorčina prema roditelju vrlo lako uvuku u srce, opraštanje i prihvaćanje predstavljaju jedini pravi put kojim ćemo to teško iskustvo okrenuti na blagoslov. Roditelji koji nas drže vezanima uz sebe i sami su u svom djetinjstvu bili ranjeni. Najčešće nisu svjesni onoga što rade niti posljedica koje takvo ponašanje donosi. Pogreške koje oni čine prema nama netko je radio i prema njima, stoga trebamo naučiti gledati ih sa samilošću i bratskom ljubavlju. To je proces koji traje i tijekom kojega trebamo biti strpljivi sa sobom samima.

Dijete sam rastavljenih roditelja

Dijete sam rastavljenih roditelja i rekla bih da u toj činjenici stoji početak mog problema. Budući da oca u mom životu praktički nije bilo, ostala sam pretjerano vezana uz majku. Moj se život odvijao naizgled normalno: vrtić, odrastanje uz mamu, baku i sestru, škola, fakultet, hobiji… Uvijek sam bila odličan đak, dobivala pohvale, trsila se biti što je moguće bolja. Ostavljala sam dojam osobe koja drži konce života u svojim rukama. Svađe i problematične odnose u obitelji smatrala sam normalnima jer su svi oko mene u vlastitim obiteljima imali različite vrste problema. Ničija obitelj nije bila savršena.

Nakon završenoga fakulteta i neuspješne potrage za poslom u struci u rodnom gradu pružila mi se jako dobra prilika za posao u potpuno novom i nepoznatom gradu. Mnogi su moju odluku za odlaskom smatrali hrabrom, ali ja nisam vidjela alternativu u tome da ostanem i budem nezaposlena, na teret samohranoj majci.

Preseljenjem u 27. godini života u novi grad moji su problemi izbili na površinu

Preseljenjem u 27. godini života u novi grad moji su problemi izbili na površinu. Dotada nisam ni bila svjesna koliko sam nezdravo vezana za majku, koliko su naši životi isprepleteni, i to na način koji nije prirodan za majku i kćer. Dugo nisam mogla definirati što me muči, zašto svaki dan kada dođem s posla, ležim na podu u suzama, s osjećajem da sam sama i ostavljenja, da svi imaju neki život, a da sam ja zapela u stranom gradu bez perspektive i istinskog interesa za ono čime bih se trebala baviti. Koristila sam se svakom prilikom, bilo produženim vikendom ili blagdanom, da idem kući. Time sam se „hranila“, a kada bi morala ići natrag, činilo mi se kao da moj život opet netko stavlja na čekanje.

Počela sam shvaćati da me vlastita majka guši

Tada sam, iako mi je nedostajala, počela shvaćati da me vlastita majka guši. Dotad smo sve radile zajedno. Za sve je imala savjet i sugestiju kako bih nešto trebala napraviti. Pritom se ograđivala naglašavajući da mi ništa ne nameće, ali meni su i same sugestije stvarale pritisak jer su bile učestale i najčešće nije odustajala dok ja ne bih popustila. Govorila bi da mi samo želi najbolje. Nisam u sebi imala inat, bunt ili snagu koja bi me tjerala da napravim po svom, nego sam se najčešće priklanjala njoj. Ona je bila toliko dominantna u svojim objašnjenjima i razmišljanjima da je bilo lakše povući se i zašutjeti nego izboriti se za svoje mišljenje. Istovremeno, nisam vjerovala sebi i vlastitim procjenama (čega nisam bila svjesna).

U našoj obitelji nije bilo normalnih rasprava i razmjene mišljenja

Oduvijek sam za sebe smatrala da nisam konfliktna osoba, ali sada vidim da sam zapravo bježala od konflikta. Naime, u našoj obitelji nije bilo normalnih rasprava i razmjene mišljenja, bile su to ili svađe ili povlačenja i potiskivanja onog što zaista misliš. Zbog toga sam naučila radije odustati od suočavanja, nego izraziti svoje mišljenje. To sam primjenjivala i na ostale segmente života te još uvijek često tako radim jer je duboko ukorijenjeno u meni. Nisam se mogla izboriti za sebe. Od mame bih dobivala odgovore da nemam dovoljno životnog iskustva, da se meni samo tako čini, da mislim da sam pametnija jer sam završila fakultet.

Išla je i u drugu krajnost pa bi mi nekad znala reći da se čudi kako, nakon završenog fakulteta i toliko pročitanih knjiga, razmišljam na taj način. S vremenom sam razvila obrambeni mehanizam: mama bi počela s monologom, a ja bih šutjela i slušala. To je bilo zaista naporno jer su ti razgovori, tj. monolozi, znali trajati doslovno satima. Na kraju bih napravila po njezinom.

Jedan od načina kojim me držala uza se bio je osjećaj krivice

Jedan od načina kojim me držala uza se bio je osjećaj krivice. Npr. osjećala bih se krivom što se navečer povlačim u svoju sobu i zatvaram vrata. Iako ona ne bi ništa direktno rekla, mogla sam osjetiti da se čudi i pogađa je moja potreba za mirom i samoćom. Jednom prilikom sam, s novcima koje sam naporno zaradila, htjela otići na putovanje. Kad sam joj to rekla, uslijedio je razgovor od doslovno dva sata. Uvjeravala me da mi kao obitelj trebamo zajednički planirati te da se njena financijska operećenja tiču i mene itd. Bila je izrazito protiv toga da idem, te me optužila da mislim samo na sebe, umjesto na obitelj i na budućnost. To nije moglo biti dalje od istine, budući da sam većinu zarade od dodatnog posla u sezoni dala njoj za razne dugove, hobije i kućne popravke.

Nisam se usudila donositi odluke bez nje

Svojim pristupom nije me puštala da budem ono što jesam. Time me dovela do toga da se nisam usudila donositi odluke dok se i ona ne bi složila s njima. Ako se nije slagala s onim što planiram, imala bih osjećaj da radim nešto krivo. Evo jednog primjera, iz vremena kada sam imala 25 godina: obilazeći trgovine po gradu, naišla sam na cipele, baš onakve kakve su mi trebale. Iako su mi po svemu odgovarale, a uz to sam imala i vlastite novce da ih kupim jer sam radila, nazvala sam mamu da mi da savjet. Podsvjesno sam trebala njenu potvrdu. U svom stilu, predlagala je da ih sutradan odemo zajedno pogledati, kako ja možda ne bih krivo procijenila.

Nije mi ništa direktno zabranila, no izrazila je zabrinutost za to da takvu kupovinu obavim sama. Na taj me način, nesvjesna onoga što čini, tretirala kao osobu koja nije sposobna samostalno donositi odluke i voditi svoj život. Nije mi usadila osjećaj sigurnosti u vlastite procjene i stavove. Svojim ponašanjem me tretirala kao da sam i dalje malo dijete. Takvih primjera ima mnogo, od miješanja u to kako i gdje ću parkirati auto, do toga kako ću složiti suđe u svom podstanarskom stanu.

Nju bi interesiralo i veselilo ono što se događa, no ja sam imala osjećaj da nemam pravo na privatnost

Taj način funkcioniranja odražavao se u svim segmentima mog života. Čak i privatni život nisam mogla zadržavati za sebe jer bi ona uvijek prepoznala da se nešto događa te počela s ispitivanjima (tobože kroz šalu), dok ne bi saznala s kim i gdje izlazim. Nju bi interesiralo i veselilo ono što se događa, no ja sam imala osjećaj da nemam pravo na privatnost.

Božja providnost mi je dala posao u drugom gradu jer se ja sama nikad ne bih odlučila odseliti od nje. Vrlo rijetko bih uopće pomislila na to, a u bilo kakvom ozbiljnijem razmišljanju kočila me pomisao na njenu povrijeđenost i tugu što je napuštam, pomisao na to da sam je ostavila samu u životu.

Nakon što sam se odselila, naše su svađe postale učestalije. Povodi su obično bile banalnosti i sitnice, no iza toga se krila njena povrijeđenost i dojam da je ne poštujem dovoljno, da joj ne dajem dovoljno podrške, da se oslanjala na mene, a ja je ne razumijem… U zavrzlamama koje joj je život donosio uvijek je očekivala da budem uz nju. Nitko me nije pitao želim li to, jesam li tome dorasla i je li to uopće moja uloga. Pružala sam joj podršku, slušala sam, išla s njom kada je trebala rješavati nešto – bila sam joj partner, a ne kćer. Na mene je stavila teret odgovornosti za svoje raspoloženje, osjećaje i sreću u životu. Taj teret nikada nije direktno izgovarala, no ponašala se povrijeđeno ako joj ne bih pružila ono što je očekivala. Time mi je nametala osjećaj krivice zato što sam imala potrebe koje su bile drugačije od njenih.

Uspjela me pridobiti da dignem kredit za njezino ulaganje

U jednom je trenutku naišla na priliku za neko ulaganje. Njena procjena nije bila razumna s obzirom na prilike u kojima se nalazila, no tako je naumila, a bilo kakav moj pokušaj odgovaranja završio bi njenom uvrijeđenošću i zaključkom da od nikog, pa ni od mene, nema podršku. Govorila bi da ćemo, ako se tako nastavim ponašati, morati prekinuti odnos kakav imamo i svaka voditi svoj život. Mene bi te riječi, ta emocionalna ucjena, paralizirala.

Bilo je dovoljno da mi to kaže i ja bih „shvatila“ da nisam dovoljno pažljiva, osjećajna, da joj ne pružam dovoljno podrške i vremena. Na taj me način uspjela pridobiti da dignem kredit za njezino ulaganje, iako sam bila podstanar, bez prijevoza i bez pomoći u drugom gradu. Takve je stvari obično tumačila kao ulaganje u budućnost, koje ionako ostaje u obitelji. Ja nisam vidjela da takav odnos nije normalan i da imam pravo sama upravljati svojim životom, financijama i vremenom.

Odgoj me doveo do toga da smatram sebičnim to što želim zadovoljiti vlastite potrebe

Moje preseljenje u drugi grad omogućilo mi je da naš odnos počnem gledati drugim očima. Shvatila sam da me guši ta nametnuta odgovornost za njezin život. Gušio me osjećaj krivnje zbog toga što sam se odselila i što je ona sada sama. Prešutno ili kroz šalu nametnuta obveza da svoj godišnji odmor organiziram prema njoj i njenim potrebama. Takav odgoj doveo me do toga da smatram sebičnim to što želim zadovoljiti vlastite potrebe. Njene potrebe, prvenstveno emocionalne, bile su ispred mojih. S osjećam krivnje se borim i danas, te se znam osjećati sebično ako sebe nisam podredila drugome (čak i kada to nitko ne traži od mene).

Ona je osjetila da se udaljavam i pokušavala me zadržati raznim emocionalnim ucjenama. Relativno neuspješno sam se odupirala jer joj je moja isprogramirana psiha zaista vjerovala. Optuživala me da sam se promijenila i da više nisam ono milo dijete s kojim se cijeli život prekrasno slagala.

Stvari su se istinski počele mijenjati tek kada sam upoznala svog sadašnjeg supruga

Stvari su se istinski počele mijenjati tek kada sam upoznala svog sadašnjeg supruga. Iako smo iz istog kraja, doselio se u grad u kojem sam tada živjela kako bismo mogli biti zajedno. Uz njega sam polako počela uviđati što to znači sloboda odnosa. Poštivanje tuđih osjećaja i mišljenja. Uvažavanje druge osobe u cijelosti. Prihvaćanje razlika. On me je svojim predivnim i strpljivim karakterom učio svemu onome što nisam znala. Pokazao mi je kako normalni međuljudski odnosi mogu i moraju izgledati. Uz njega sam u potpunosti shvatila koliko sam navezana na svoju majku. Iako je on to vidio odmah na početku naše veze, bio je dovoljno mudar da me pusti da sama spoznam. U suprotnom bih ja to protumačila kao da me želi okrenuti protiv nje. 

Otišla je toliko daleko da je rekla kako je najbolje da mi uopće ne dođe na vjenčanje

Naša je veza od samog početka bila vrlo ozbiljna, relativno brzo smo se zaručili i počeli planirati vjenčanje. I tu se moja mama pokušala uplesti, inzistirajući na svojoj predodžbi o tome kako slavlje treba izgledati. Bila je duboko razočarana i povrijeđena time što smo mi imali svoje zamisli i što sam joj rekla da, budući da si sve sami plaćamo, možemo tako i napraviti.

Otišla je toliko daleko da je rekla kako je onda najbolje da mi uopće ne dođe na vjenčanje, što mi je do danas jedna od većih trauma u životu. Teško je opisati izbezumljenost i rastrganost između ljubavi prema budućem mužu i onoga što mi razum govori te s druge strane osjećaja krivnje i odgovornosti prema majci na koju sam patološki vezana.

Govorila bi mi što bih trebala mijenjati na svome mužu

Iako sam se udala i počela novi život vrativši se u svoj kraj, problemi su se nastavili. Dapače, intenzivirali su se jer je ona očekivala da ćemo se sad opet više povezati, budući da živimo relativno blizu. Bez da sam je išta pitala ili joj se žalila, kroz šalu ili pod parolom brige za mene, govorila bi mi što bih trebala mijenjati na svome mužu. Miješala se u preuređenje našeg doma, neumorno gurajući svoje prijedloge i izigravajući žrtvu što ih ne prihvaćamo, nego želimo po svom. Zbog toga sam opet imala osjećaj da ne radimo dobro, iako bih iz poštovanja i ljubavi prema mužu ipak napravila onako kako smo dogovorili. Kada sam imala zdravstvene probleme, ona se osjećala najmjerodavnijom i uvrijedila bi se ako ne slušam njene savjete, iako su protiv mojih uvjerenja. Govorila mi je da su mi u crkvi isprali mozak.

Naši problemi su kulminirali kada se, po ne znam koji put, naljutila na mene, opet zbog vlastitog dojma o nedovoljnoj pažnji i poštivanju s moje strane. Na djetinjasti način nije htjela razgovarati, čuti racionalna objašnjenja, povlačila se, da bi me kasnije optuživala kako sam ja ta koja ne želi razgovarati i riješiti problem. Njezina je manipulacija, nažalost, otišla toliko daleko da više nije vidjela istinu, nego je na potpuno izmišljen način gledala stvari, kako bi izbjegla vlastitu odgovornost i krivicu. Višetjedna šutnja i okretanje glave od mene pri našem susretu, kao i uostalom 34 godine života u gore opisanim uvjetima rezultirali su kod mene napadajima panike, tjeskobom, strahovima, osjećajem krivice te drugim zdravstvenim problemima. Također se to odrazilo i na moje normalno funkcioniranje spolnosti. Kao i u drugim segmentima mog života, i tu sam se osjećala nesigurno, nedoraslo i nedovoljno vrijedno.

Muževa podrška i beskrajna strpljivost nisu mogli izbrisati ono što mi je ponašanje majke (i oca) prema meni cijeli život govorilo o mojoj vrijednosti i identitetu

Muževa podrška i beskrajna strpljivost nisu mogli izbrisati ono što mi je ponašanje majke (i oca) prema meni cijeli život govorilo o mojoj vrijednosti i identitetu. Ono što nam roditelji usade svojim autoritetom koji prirodno proizlazi iz njihove uloge, ne mogu izliječiti nikakvi ljubavni odnosi, društvo, poslovni uspjesi niti materijalne stvari.

Konačno sam shvatila da to više ne mogu i nisam dužna trpjeti te sam uz muževu podršku odlučila da za vlastito dobro prekinem kontakt s majkom. Donošenju te odluke pridonio je izuzetno loš zdravstveni nalaz koji je, prema mišljenju doktora, bio posljedica stresa. U pismu sam joj pokušala objasniti da mi treba mir i odmor od našeg odnosa te da, iako je volim i poštujem, trenutno ne mogu biti s njom u kontaktu. Naravno, ona se nije slagala s mojim objašnjenjem, nego sam kroz nekoliko razmijenjenih mailova mogla čuti samo nerazumijevanje i opsežne optužbe na račun svog ponašanja.

Shvatila sam da ne znam biti odrasla, samostalna osoba

Takva situacija traje posljednjih godinu i pol. Potražila sam pomoć psihologa kod kojeg jednom mjesečno idem na razgovor, čitam literaturu koju mi daje, vodim bilješke, upoznajem sebe, ponajprije ono što sam potisnula. Taj je proces jako težak i bolan. Dane i dane sam provela plačući, vrišteći od boli koja se cijeli život nakupljala, a sada se konačno oslobodila. Shvatila sam da ne znam biti odrasla, samostalna osoba.

Bez mamine podrške, ja ne znam biti ja. Sumnjam u vlastite odluke. Moje ponašanje i postupci podsvjesno teže odobravanju s druge strane. Tek sada učim da smijem biti ono što jesam, što nije lako jer sam odgojena tako da udovoljavam tuđim emocionalnim i ostalim potrebama. Osjećam odgovornost ako se netko ljuti ili ako se nekome nešto ne sviđa, iako to nema veze sa mnom. Čini mi se da sam ja ta koja to mora ispraviti, na način da potisnem vlastite potrebe.

Naučila sam da ne moram biti savršena i da je u redu ako pogriješim

Iako je napredak spor i teško ga je vidjeti iz dana u dan, osjećam se bolje. Pomalo dišem slobodnije. Naučila sam da ne moram biti savršena i da je u redu ako pogriješim. Učim prihvaćati samu sebe, bez potrebe da budem nepogrešiva kako bi me okolina prihvatila i kako bih zadobila ljubav i potvrdu. To što sam prošla dovelo me i do toga da imam potpuno krivu sliku o Bogu. I Njemu sam podsjesno udovoljavala, ne shvaćajući da me voli upravo takvu kakva jesam. Stvorio me baš takvu, a ne da glumim nekog drugog, „boljeg“. Ovakva kakva jesam sam Mu dobra, najbolja.

Kroz psiho- i duhovnu terapiju pomalo spoznajem vrijednost vlastitog bića i na ograničen, ljudski način, veličinu Božje ljubavi prema meni. Kroz svoj život vidim Njegovu milost na djelu jer me proveo kroz tu muku, okrećući sve na dobro. Iskoristio je moju nevolju da bi mi pokazao kakav je On. Nekad mi se mamina prijetnja da svaka vodi svoj život činila kao smrtna osuda, no sada vidim da mi je to dalo slobodu i priliku da konačno upoznam samu sebe i budem ono što jesam. Da se nisam osjećala bezvrijedno, krivo i tjeskobno, Bog me svojom ljubavlju ne bi mogao izliječiti. Tako se trebalo dogoditi da bi svog Stvoritelja mogla upoznati na pravi način.

Ljudski obziri koji zaboravljaju da Bog vodi glavnu riječ trebaju biti pušteni

Nadam se da će moje iskustvo nekome pomoći, dati hrabrosti i potaknuti na promjenu, bez obzira na to u kojoj se ulozi nalazio/la. Svi strahovi koji nas drže u grču, ljudski obziri koji zaboravljaju da Bog vodi glavnu riječ trebaju biti pušteni. Samo tako se možemo Gospodinu predati u ruke da poruši ono što je napravljeno na krivim temeljima i obnovi nas iznutra. Slava Isusu!


Danijela – Žena Vrsna
Foto: Christian LangballeUnsplash

Print Friendly, PDF & Email
In this article