Bila sam zaprepaštena i uznemirena… Prije otprilike četiri godine, dok sam čitala knjigu I Kissed Dating Goodbye (Oprostio sam se od odlazaka na spojeve), ostala sam zaprepaštena kako postoje parovi koji čekaju prvi poljubac do dana svoga vjenčanja i ostala uznemirena – ako Bog ovo želi, onda sam propustila svoju priliku zbog simpatije s kojom sam bila u vezi u srednjoj školi.
Unatoč tomu, nešto me u mom zaključku mučilo pa sam posjetila svoga pastora.
Sjedili smo u njegovom uredu i pričali otprilike sat vremena o smislu ove knjige i idejama o hodanju za koje se zalagala. Još imam sačuvan e-mail koji je napisao nakon našeg razgovora.
U njemu on piše:
„Isto tako mislim kako trebamo biti mudri u pristupanju hodanju. Otići na večeru ili film kao „par“ je jedna stvar. Otići preko vikenda u kolibu u šumi dovodeći se u situaciju gdje nismo toliko zaštićeni korisnim granicama je druga stvar…“
Korisne granice
Razmislimo malo o njima. Budimo iskreni, Biblija ne daje jasne i precizne granice ili poglavlje nazvano Biti u vezi kakvom ju je Bog zamislio. U Starom zavjetu vidimo Izaka koji se udvara Rebeki koja je Božji odgovor na specifičnu molitvu, a kasnije vidimo Rutu kako leži u podnožju Boazovog kreveta. Ovo nisu baš jasne upute o hodanju.
Kako se nosimo s granicama u hodanju? Mislim da bi prvo trebali odrediti problem koji se pojavi kada se spomenu „granice“:
PROBLEM: Ako ne povežemo korisne granice s istinom evanđelja, tada na njih možemo gledati kao na zakonske odredbe, a pravila su stvorena da se krše jer smo svi mi grešnici.
Drugim riječima, moramo pronaći dublju motivaciju od toga da budemo „moralni ljudi“ tijekom hodanja. Bez te motivacije, temelja na kojem počiva sve naše djelovanje, naš moralni trud biti će besciljan i lako će se srušiti. Uzmimo za primjer utrku. Motivirajuće je trčati na utrci kada znate da je ispred vas cilj i razlog zašto trčite. No sigurno nas ne motivira beskrajno trčanje, bez ikakvog cilja ili svrhe za koju biste trčali.
Vidite, granice imaju smisla – a to je motivacija.
Smisao je slava Božja (u našim životima)!
“Ali kad se Izrael obrati Gospodinu, skinut će se veo. Gospodin je Duh, a gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda. A svi mi, koji otkrivenim licem odrazujemo slavu Gospodnju, po Duhu se Gospodnjem preobražavamo u istu sliku – iz slave u slavu” (2 Kor 3,16-18).
Bog zna što je najbolje za nas. On zna što će nas preobraziti u Njegovu sliku. Njegov je cilj posvetiti nas da izgledamo nalik Kristu. I kada mi nalikujemo Isusu, Bog se proslavlja (u nama).
RJEŠENJE: Kristovo evanđelje nam govori da čak i naše „hodanje“ može biti odgovor na ono što je Isus učinio za nas na križu.
Kako kršćanski identitet počiva na Kristu, mi smo (njime) oslobođeni od robovanja sebičnim ambicijama u hodanju kako bi tragali za granicama koje imaju Božju proslavu kao konačnu motivaciju.
Kako onda izgleda „hodanje po evanđelju“? Nakon nekoliko neproduktivnih veza konačno sam srela svoga muža s kim je slijeđenje granica motiviranih evanđeljem bilo od velike pomoći.
Svetost
„Ne pripadam samom sebi, jer me je Bog otkupio većom cijenom.“ (Usp. 1 Kor 6,19)
Vaše tijelo je hram Duha Svetoga koji živi u vama. Bog vam je darovao ovaj dar svetosti kroz skupocjeno prolijevanje krvi svoga Sina. Shvatiti kako smo vječno obećani Gospodinu daje nam drugačiji pogled na to kako se odnosimo prema svome tijelu na zemlji.
Korisne granice onda postaju ohrabrenje u potrazi za svetošću svake osobe, štiteći tijelo i hram Duha Svetoga koji je otkupljen krvlju. U nama nikad ne bi trebao postojati pritisak oko prelaženja granica, niti bismo trebali postavljati pitanje: „Koliko više je previše“? Ovo pitanje pokazuje kako nas je naša evanđeljem nadahnuta ambicija polagano napustila u korist sebičnim željama.
Teško je odrediti što najviše pomaže svakoj osobi jer neki ljudi imaju slabiju savjest od drugih, no ostvarenje Božje slave kroz naša fizička tijela treba biti naša motivacija i svrha. Krist je umro kako bismo mi mogli postati sveti.
Poštovanje
Volite jedno drugo iskrenom naklonošću i pronađite zadovoljstvo u ukazivanju međusobnog poštovanja. (Usp. Rim 12,10)
Što se dogodi ako se mišljenje dvoje ljudi razlikuje oko toga što je čisto i što pomaže u vezi? Može se raditi o fizičkim granicama (op.a. koliko je fizički dopušteno ići), različitim teološkim vjerovanjima ili drugim životno važnim temama. Važno je zapitati se: „Kako želim da se odnosi prema meni“? Kristova nas ljubav prisiljava da ne živimo više samom sebi, već za Njega koji je umro za nas. Način na koji poštovanje iskazujemo ljudima oko nas, posebno u vezi, pokazat će odgovaramo li na Isusovu ljubav onako kako je prikazano u evanđelju milosti.
Kako možemo iskazivati poštovanje osobi s kojom hodamo? Poštovati njezino vrijeme, obveze, njezine talente, mišljenja, razine ugode kao i prošle veze i odnos s Bogom. Poštovanje prema osobi iziskuje traženje načina kako bismo im služili. Ono također nalaže iskrenost kroz govorenje istine u ljubavi, posebno kada se radi o fizičkim i emocionalnim granicama.
Trebamo stvarno poštovati svaku osobu, ne samo onu s kojom hodamo. Svatko, samac ili netko tko je u vezi, može početi s vježbanjem iskrene privrženosti i obiteljske ljubavi od ovog trenutka.
Poniznost
“Ne budite sebični; ne nastojte impresionirat druge. Budite ponizni, misleći na druge više nego na samog sebe. Ne tragajte samo za onim što vas zanima, već pokažite interes za želje drugih.” (Fil 2,3-4)
Uzvratiti na Kristovu ljubav znači položiti svoje ciljeve i želje kako bismo odgovorili na Njegov poziv u svojim životima. Kao što je Krist preuzeo lik poniznog sluge i mi smo pozvani na skroman život kao Njegovi ljudi i misliti na druge prije nego na sebe.
Poniznost u hodanju može se pokazati na više načina, no dva velika primjera su samokontrola i odgođeno zadovoljstvo. Kada na stranu stavimo naše trenutne želje kako bi se Bog proslavio i iskažemo poštovanje drugoj osobi, mi se vježbamo u poniznosti i vjeri. Kada primijenimo samokontrolu riječima, mislima i djelima, Kristova nas poniznost transformira.
Ako želimo proslaviti Boga kroz našu vezu – postavljanje korisnih granica vodi nas do veće slobode. Naša veza tada postaje dio našeg identiteta kao Božjih ljudi, umjesto da predstavlja bitku u neprestanom traženju onoga što mi želimo kao pojedinci.
Završimo s istinom koju je Pavao u svojoj poslanici zapisao:
Ti kažeš “Dopušteno mi je činiti sve” – ali nije sve dobro za tebe. Ti kažeš “Dopušteno mi je činiti sve” – no nije sve blagotvorno za tebe. Ne budite zabrinuti za svoja dobra, već za dobro drugih” (1 Kor 10,23-24)
The Praying Woman
Preveo: Nenad Palac
Foto: Unsplash
