Osim kava koje čujete postoje i one druge, napisane, a nikada izrečene u eter. Te su kave ili žalosne ili pikave, još osobnije od ovih koje vi čujete. Neki dan čita ih moj najbolji prijatelj baš stoga da kao neutralan odabere one koje mogu ići u eter. Čita tako i počinje se od srca smijati: “Ovu, ovu pidžamastu kavu odmah ćeš sutra pročitati“, viče on mašući papirom. Odgovaram: “Ma daj se uozbilji, kako mogu pričati o tome?“ On ne odustaje: “Pa to je život!“
I eto, pred vama je pidžamasta kava. Nadam se da neću nikoga sablazniti.
Pidžama
Oduvijek sam, još kao malena djevojčica, voljela dio jutra provesti u pidžami. Bilo je neke mirne ljepote u tom dijelu jutra proživljenog u pidžami. Uvijek sam imala posebne pidžame. Baka i majka dobivale su restle, ostatke materijala baš za pidžame, a naša krojačica, gospa Hegedićka, znala je iz tih ostataka napraviti prave male kreacije. Ponekad mi se činilo da i njoj samoj bolje idu i da više voli šivati pidžame nego svečane haljine.
Zimi bih sjela kraj prozora i gledala kako pada snijeg, a ovako ljeti otapkala bih preko dvorišta u vrt pa se vratila na doručak, isto tako u pidžami. Odrastajući dobila sam pravo uživati u pola šalice prve jutarnje kave s mlijekom koja je valjda i bila tako fina stoga što sam je pila u pidžami. Voljela sam jako ta pidžamasta jutra i to su znali svi koji su me voljeli.
Gospođa Tonka sašila mi je kao djevojci jednu doista originalnu pidžamu, a kada sam je pitala koliko moram platiti, odgovorila mi je: “Doći ću k vama jedno jutro baš na tu pidžamastu kavu i to će biti naplata.“ Čak i kasnije, kada sam već radila i imala djecu, uživala sam u toj pidžamastoj kavi. Prva sam i rano odlazila iz kuće i čim bih se ustala pristavila bih kavu. U pidžami sam djeci slagala doručak, odlazila u kupaonicu, ali bar bih pola šalice kave popila, makar i na stojećke, u pidžami. Osobito su bile lijepe subote kada bismo svi zajedno imali pidžamasti doručak. Godinama su me djeca molila i za rođendan u pidžamama, godinama sam i njima i sebi to obećavala. Sada su već godine prošle, a mi to nikada nismo ostvarili…
Neka posebna jutra
I danas volim zastati pred nekim izlogom i diviti se originalnoj i lijepoj pidžami. Ili, kad ugledam neki materijal zgodnog uzorka, pomislim: “Kakva bi se posebna pidžama iz ovog mogla sašiti.“ Tijekom života otkrila sam da ima još ljudi koji vole ta pidžamasta jutra, a osobito pidžamaste kave. Ne šetati se cijeli dan u pidžami, znamo da je to odjevni predmet isključivo namijenjen spavanju, već samo jedan kratki dio jutra. Sada već godinama tako živim da nema više pidžamastih jutra, ni pidžamaste kave. Moglo bi se reći da sam se već navikla na ta i takva jutra. Naučila sam se (valjda) živjeti kako moram, čak ne osjećati radi toga ni posebnu žalost. A ipak, priznajem, svane neko jutro, posebna je glazba na našem HKR-u, i onako za sebe nasmiješim se i pomislim: “O, kako bi lijepo bilo popiti jutros pidžamastu kavu.“
Sada, a i onda kada me više ne bude, sjeti me se ponekad kad ćeš piti pidžamastu kavu…
Dorica Barbić – Žena vrsna
Foto: Pixabay
Preuzeto iz knjige Kava s Doricom uz dozvolu autorice i izdavača. Dozvola vrijedi isključivo za Ženu vrsnu.
