Gospodin nam je rekao: „Svojom ćete se postojanošću spasiti.“ (Lk 21,19) Ili na jednom drugom mjestu: „Tko ustraje do svršetka, bit će spašen.“ (Mt 24,13) Ustrajmo i budimo postojani na putu iskrenog i potpunog obraćenja koje će nam donijeti spasenje. To je pravi, zapravo jedini smisao svega što činimo, odnosno smisao našega postojanja, našega života. Stoga, oslonjeni na njegovu riječ uputimo mu ponovno svoju riječ pouzdanja i zahvalnosti. Dajmo riječ obećanja da i dalje ostajemo vjerni njegovoj volji. Recimo zajedno s Isusom Kristom: „Budi volja tvoja Gospodine, kako na nebu tako i na zemlji!“
Ako već vjerujemo, ako smo ovoga trenutka spremni povjerovati da Bog čezne za nama, da čezne da nas učini sretnima i zdravima u duhu, duši i na tijelu, onda nema razloga da oklijevamo ili odugovlačimo s ispunjenjem te njegove čežnje.
Otvorimo Gospodinu širom vrata svoga srca i dopustimo da u njega uđe kao Kralj slave
Umjesto premišljanja i oklijevanja otvorimo širom vrata svoga srca da u njega uđe naš Kralj slave i da u njemu uspostavi svoje kraljevstvo. Da bi se to zaista moglo dogoditi, trebamo osloboditi i očistiti prostore svoga srca i duše da bi se u njima mogao nastaniti Duh Božji. Duh Božji i duh sotonin ne mogu dijeliti isti hram, ne mogu zajedno boraviti u istom srcu.
Vjerujem da smo svjesni činjenice da smo ponekad te prostore znali iznajmiti, ni manje ni više nego svom najvećem neprijatelju, sotoni. A on ih je prisvojio, zaprljao i zloupotrijebio protiv nas. Od njih je načinio svoju bazu iz koje je neprijateljski djelovao ili još uvijek djeluje ne samo prema nama kao pojedincima, već i prema Bogu i svim ljudima.
Nažalost, mnogi olako i naivno tvrdimo da sebe ljubimo, da si želimo dobro, u tom smislu poduzimamo određene radnje i zaista se jako trudimo i trošimo mnogo vremena i znatna sredstva kako bismo sebe učinili sretnima, ali nam baš ne polazi za rukom. Zašto?
Jedini pravi razlog leži u tome što se nismo bezuvjetno predali Bogu koji jedini to može ostvariti. Svaki drugi put k sreći kad-tad će se pokazati promašenim. Bolje je da to uočimo i spoznamo što prije.
Zar nam nije dosta promašaja i kojekakvih zabluda? Nije li došlo vrijeme da progledamo očima duše i da se prepustimo Bogu kroz vjeru, nadu i ljubav? Da, krajnje je vrijeme! Ako smo već započeli s tim procesom, odnosno ako smo već na tom putu odmakli, a nadam se da mnogi jesu, onda se dodatno potrudimo da taj proces učvrstimo i ubrzamo molitvom, postom i žrtvom kako bismo pomogli, ne samo sebi, već i svima onima koji se nalaze u nedoumici, nevjeri ili sumnji, kako bi se i oni odlučili za istinski put obraćenja.
Kristovi svjedoci uvijek su bili neustrašivi nositelji preobrazbe društva i svijeta u kojem živimo
Bez hrabrih i beskompromisnih svjedoka nije realno očekivati da će se nevjernici okrenuti vjeri, da će sumnjivci prestati sumnjati ili da će mlaki vjernici postati gorljivi. Kristovi svjedoci su uvijek bili neustrašivi nositelji preobrazbe društva, a pogotovo je danas njihovo svjedočanstvo neophodno kada su kontrasvjedoci preplavili prostore duhovnog i materijalnog svijeta u kojem živimo. No uvijek trebamo imati na umu da naše najdobronamjernije akcije ne mogu ništa bitno promijeniti bez vodstva Duha Svetoga.
Naše vrijeme je bremenito brojnim i teškim problemima, ali je isto tako prisutno snažno i odlučujuće Božje djelovanje, djelovanje Duha Svetoga kako u nama tako i oko nas. Na cilj stižu samo oni koje Bog nosi na ramenima, odnosno oni koji su nošeni njegovim Duhom, a to su oni koji su se odrekli svoje pokvarljive volje i prihvatili volju Božju. Bez obzira što i koliko učinili to je ipak premalo i nedostatno za pobjedu. Pobjeda je uvijek Božja. U tom pobjedničkom tonu molitvom se redovito obraćajmo svome Bogu, Presvetom Trojstvu, majci Mariji, anđelima i svecima tako da im predamo svoje živote. Ako to učinimo, pobjeda nam je osigurana. Kada to znamo, odnosno vjerujemo, tada svaki strah postaje bezrazložan, svaka žalost suvišna, svako oklijevanje neprihvatljivo.
Usprkos svim napastima i podvalama Zloga nastojmo se zadržati u ozračju vjere i nade u ispunjenje obećanja koje nam je dao naš Gospodin. Sve naše tjeskobe, strahovi i žalosti proizlaze iz nevjere u Božja obećanja i zbog zatvaranja u svoju volju. Stoga nam svaki pokušaj samo-spašavanja donosi nove nevolje i nove muke. Umjesto toga prelijevanja iz šupljeg u prazno, prepustimo se ozračju Duha Svetoga koji nam je obećan, poslan i darovan zato da prihvatimo volju Božju, a ona je kao što znamo – naše spasenje.
Teško nam je prepustiti kontrolu nekome drugome, pa čak i Gospodinu
Vjerujem da smo svjesni kako je, unatoč jednostavnosti i spasonosnosti, ovaj savjet jako izazovan i silno zahtjevan. Zašto? Zato što nas poziva da prepustimo nekomu drugom svoje putove, što praktično znači da nekomu drugom prepustimo svoj život. Doduše, riječ Božja nam kaže da je taj drugi naš Gospodin, ali svejedno nam je teško dići ruke od svega, ne imati kontrolu nad sobom, ne znati točno, a ponekad nikako, što se događa s nama ni što će se događati ubuduće. Zašto je to tako? Zašto smo tako bojažljivo oprezni i sumnjičavi premda se radi o predanju Bogu u kojega vjerujemo kao u svoga stvoritelja i oca? Tako barem tvrdimo. Tako mislimo, ali što je i kakva je naša stvarnost?
Potrudimo se u susretu s riječju Božjom preko koje Bog uglavnom izražava svoju volju, prije svega biti potpuno iskreni pred sobom i pred Bogom. Ne bojmo se toga. Nemamo nikakva opravdana razloga za strah jer nam Bog jamči, kune se samim sobom i tvrdi:
„Budu l’ vam grijesi kao grimiz, pobijeljet će poput snijega; kao purpur budu li crveni, postat će kao vuna.“ Iz 1,18
Pretvaranje, samozavaravanje i skrivanje je za nas najopasnije
Najopasnije za nas jest pretvaranje, samozavaravanje, nekakvo skrivanje. Usprkos našem dugogodišnjem vjerničkom stažu, usprkos našem teološkom znanju, usprkos osjećajima, određenim darovima i iskustvima, usprkos odijelu koje nosimo ili položaju koji zauzimamo u društvu ili Crkvi, nužno je neprekidno paziti na poniznost.
Naime, tek su ponizni spremni priznati i prihvatiti pravo stanje svoje duše. A to pravo stanje vidi se tek onda kad skinemo sve maske, a osobito one tzv. svete maske. Kad je riječ o skidanju maski, moramo znati da to ne možemo sami učiniti, jer stari čovjek ne želi, neće i ne može udariti sam na sebe i raskrinkati se, jer on može opstati tek pod krinkom. Stoga nam se može dogoditi da imamo nekoliko maski jednu preko druge, tako kad skinemo onu gornju, umislimo se da smo učinili nešto veliko u duhovnom smislu, postajemo samodostatni i samodopadni te upadamo u još veću nevolju, na što nas upozorava Gospodin u jednoj svojoj prispodobi:
„A kad nečisti duh iziđe iz čovjeka, luta bezvodnim mjestima tražeći spokoja, ali ne nalazi! Tada rekne: `Vratit ću se u kuću odakle iziđoh.` I došavši, nađe je praznu, pometenu i uređenu. Tada ode i uzme sa sobom sedam drugih duhova, gorih od sebe, te uđu i nastane se ondje. Na kraju bude s onim čovjekom gore nego na početku. Tako će biti i s ovim opakim naraštajem.“ Mt 12,43-45
Svijet u kojem živimo iz dana u dan sve više postaje jedan veliki karneval. Budući da se radi o postupnom procesu, mnogi to i ne primjećuju kao nešto zabrinjavajuće. A neki se čudom čude kad ih se upozori na grješnost i pogubnost kojekakvih ‘zabava’.
Čovjek ima nedvosmislen osjećaj da ga Bog želi lišiti života kojim trenutno živi
Ako ovoga nismo svjesni, ili ako zatvaramo oči pred svim što se događa, ili pak stvari i događaje nazivamo kako nama odgovara samo zato da nas ne bi netko prozvao pesimistom ili konzervativcem, onda nije nikakvo čudo što nam jako odgovaraju kojekakve maske. Zaista, bez njih bismo se prestrašili samih sebe, odnosno stanja u kojem se nalazimo. Zato je čovjeku današnjice sve teže slušati riječ Božju, dolaziti u crkvu, moliti se, jer sve to kao silan vjetar skida njegovu zaštitnu masku i razgolićuje ga prije svega pred njim samim. Čovjek današnjice, bio on vjernik ili nevjernik, zbog onog prvog izvornog grijeha, osjeća svjesno ili podsvjesno suprotstavljenost, pa u određenom smislu i neprijateljstvo prema Bogu. Zašto? Zato što ga Bog u dobroj namjeri raskrinkava, skida mu masku, ali mu time ugrožava poziciju koju je uspio stvoriti u ovom svijetu, ugrožava njegovo kraljevstvo i kraljevanje.
Čovjek ima nedvosmislen osjećaj da ga Bog želi lišiti života kojim trenutno živi i da bi se to zaista moglo dogoditi u jednom bliskom susretu. Stoga se čovjek skriva i bježi od Boga. Ima neotklonjivi osjećaj krivnje.
Bog zna naš grijeh i računa s njim
Kako rekoh, to je početna pozicija svakog čovjeka nakon grijeha. Bog to zna i računa s tom i takvom situacijom u projektu spasenja. Stoga nas poučava, opominje, savjetuje, prijeti pa u pozitivnom smislu i kažnjava. Zašto? Zato što je dobar i što nas beskrajno ljubi. I u toj ljubavi nas kao dobri Otac želi privući sebi i zagrliti zagrljajem vječne ljubavi. I zaista sve čini da bude tako. Nažalost, nama je to teško razumjeti, a još teže prihvatiti, a najteže prepustiti Gospodinu putove svoje.
To je naša i Božja drama. Kakav će završetak imati ta drama ovisi o nama. Bog je već odlučio. Što je odlučio? Odlučio je spasiti nas pod svaku cijenu. I platio ju je. Njegov jedinorođeni Sin položio je svoj život za naše spasenje. Objavio nam svoju riječ. Poslao nam svoga Duha koji nas je obdario potrebnim darovima. Dao nam svoju majku za majku. Neprestano nam upućuje znakove i opomene i tako usmjerava naše misli k sebi. A spreman je na mala i velika čudesa samo da nas privuče k sebi. On je ljubav koja nas jedina može spasonosno provesti ovom dolinom suza i dovesti u svoje Kraljevstvo. Isus nam reče:
„Zaista, zaista, kažem vam: vi ćete plakati i jaukati, a svijet će se veseliti. Vi ćete se žalostiti, ali žalost će se vaša okrenuti u radost.“ Iv 16,20
A mi? Za što smo se i kako odlučili? Možemo li sami sebi i Bogu priznati da smo se maskirali? Ili da smo još uvijek maskirani pred njim, pred drugima i sami pred sobom? Misao iz psalma 37. savjetuje nam da „prepustimo Gospodinu putove svoje, da se u njega uzdamo i da će on sve voditi“. (usp. Ps 37,5)
Božo Barun – Žena vrsna
Foto: Jon Tyson – Unsplash
