Prvi put kada sam vidjela Ginny, ležala je na krevetu. Ruke i noge bile su joj skvrčene od mišićne distrofije i rijetko je napuštala krevet doma za starije i nemoćne čije smo štićenike moja djeca i ja ponekad posjećivali.
Činjenica da si vezan uz krevet frustrirala bi skoro svakoga, ali Ginny je to mirno podnosila. Odmah pokraj njezinog kreveta nalazio se veliki prozor koji je njezinu sobu punio svjetlošću. Na prozorskoj dasci bilo je nekoliko visokih hrpa knjiga. Ginny je naizmjence čitala knjigu pa gledala kroz prozor na ulicu.
U prvo smo vrijeme pričali o knjigama. Zatim, budući da smo moja djeca i ja počeli češće posjećivati Ginny, govorila nam je o svom djetinjstvu, svojoj obitelji, susjedstvu u kojem je odrastala. Imala je mnoge sretne uspomene. Koliko sam uspjela razumjeti, njezini rođaci živjeli su daleko te su je rijetko, ako ikada, posjećivali. Kada bi puno vremena prošlo između naših dolazaka, zabrinula se gdje smo bili toliko dugo.
Najava premještaja
Jednog dana Ginny nam je rekla da će se dom zatvoriti i da će svi štićenici biti prebačeni u potpuno novu ustanovu. Laknulo mi je. Ovaj je dom bio u zaista lošem stanju, star i trošan, te mi je bilo drago što će svi dobiti novi dom.
Ali Ginny nije bila sretna.
„Ja želim svoj prozor“, rekla mi je. Bilo ju je strah da u novom domu više neće imati krevet pokraj prozora kao što je imala ovdje. Živjela je pokraj svjetla tog prozora 12 godina i nije bila spremna odvojiti se od njega. Nadala sam se da će shvatiti da će novi dom biti bolje mjesto.
U novoj sobi
Mjesecima kasnije, moja djeca i ja otišli smo posjetiti Ginny u novi dom. Ulazeći u dom, vidjeli smo da je nova ustanova prostrana i blistava s puno više osoblja i puno više svjetla nego što je imao onaj stari. Zaustavili smo se kod prijemnog šaltera i pitali da nas upute u Ginnyinu sobu.
Kad smo došli do njezinih vrata, vidjeli smo Ginny kako leži u krevetu. Izgledala je drukčije – kao da je bila samo sjena one prijašnje Ginny. Njezin krevet bio je smješten uza zid koji je bio bliže vratima. Pregrada je odvajala njezin dio sobe od dijela gdje je bio smješten njezin cimer, a jedini prozor u sobi bio je na strani sobe njezinog cimera.
Daleko od prirodne svjetlosti koja je dolazila kroz prozor, Ginny je izgledala kao uvenuli cvijet. Njezinih hrpa knjiga više nije bilo, a svjetlost u njezinim očima je oslabila.
Kremasti kolač s bananama
No ona je svejedno bila dražesna i sretna što nas vidi. Proveli smo kod nje neko vrijeme i pričali o njezinim uspomenama. Pričala nam je o nekim od proslava koje su njezina obitelj i susjedi imali dok je odrastala. Prisjećala se kako je dobra hrana onda bila.
Potaknuta nečime što je sigurno bilo božansko nadahnuće, pitala sam je koju bi hranu najradije sada pojela kada bi mogla izabrati bilo što na svijetu.
„Kremasti kolač s bananama“, odgovorila je bez oklijevanja.
Otišla sam doma i krenula tražiti recepte za taj kolač s bananama. Božić je bio blizu i htjela sam napraviti nešto što će podići njezin duh. Nikada nisam pravila (niti jela) kremasti kolač s bananama, niti sam dobra kuharica, tako da je ovaj kolač iznenađujuće dobro ispao uz anđeosku pomoć.
Novi posjet
Dva dana prije Božića, moj suprug, naša djeca i ja odnijeli smo kolač u dom za starije i nemoćne. Na putu prema Ginnynoj sobi zastali smo pokraj prijemnog šaltera da provjerimo je li Ginny na nekoj posebnoj dijeti i smijemo li joj dati kolač.
„Ona ne jede“, rekli su nam. „Apsolutno ništa. Morali smo je hraniti kroz cjevčicu jer nije htjela jesti. Ali možete probati. Možda će htjeti uzeti griz.“
Kada smo ušli u njenu sobu, sreća na njenom licu bila je vrijedna svakog truda. Htjeli smo da se osjeća voljeno u ovo božićno vrijeme i naše nade su se ostvarile – no dobili smo i dar koji uopće nismo očekivali.
„Sutra mi je rođendan“, rekla nam je s osmijehom Ginny.
Sve ovo vrijeme nisam imala pojma da pečem kolač za rođendan. Nisam znala da joj je rođendan na Badnjak. Samo bi Božja ruka mogla posložiti ovakvu slučajnost.
Pojela je sve do posljednjeg zalogaja
Tu večer svi smo zajedno sjedili u njezinoj sobi i jeli kolač. Ginny je pojela najveći komad, sve do posljednjeg zalogaja. Tada to nismo znali, ali bio je to njezin posljednji rođendan. Umrla je nekoliko mjeseci poslije.
Gledajući unatrag, ispunjena sam divljenjem i zahvalnošću Bogu što je dopustio našoj obitelji omogućiti da Ginny ima proslavu i najdraži desert za posljednji rođendan na Zemlji. Uzeo je naš mali dar i umnožio ga te dao svojoj voljenoj kćeri Ginny mnogo bolji dar nego što sam ikada mogla zamisliti.
„Svaki dobar dar, svaki savršen poklon odozgor je, silazi od Oca svjetlilâ u kome nema promjene ni sjene od mijene.“ kaže Jakov u svojoj poslanici (Jak 1,17).
Život je vrijedan slavlja
Taj kolač nije bio za mene; ja sam bila samo sredstvo. Vjerujem da sam ja bila dar koji je Bog dao Ginny kako bi je podsjetio da nije zaboravio na nju, da je njen život vrijedan slavlja. K tome, vjerujem da je to bio znak obećanja – trunčica slatkoće još većih darova koji tek dolaze.
Iako joj je bila oduzeta svjetlost s prozora te je ležala u sjeni u tom novom domu, ljepši dom ju je tek čekao. Svjetlo koje je 12 godina sjalo kroz veliki prozor kraj njezinog kreveta bilo je samo mali tračak sjaja koji dolazi od Oca u Njegovoj prostranoj kući gdje On priprema mjesto onima koji ga ljube, mjesto na kojem nema više sjena.
Vjerujem da je mir koji je Ginny primala svjetlošću sa svog prozora u domu za starije i nemoćne našao svoj vječni izvor. Neka počiva u tom miru, na mjestu gdje je nikakvo staklo neće odvojiti od Svjetlosti koja je zauvijek vraća kući.
Maura Roan McKeegan – Catholic Exchange
Prevela: Martina Jelinčić
Foto: rawpixel – Unsplash
