Svojim ranama tekao je kapljice ispisane mojim grijesima

kapljice

Jutarnja svađa u prolazu

Takva jutra budu jako tijesna. Žurba i pakiranje. Buđenje djeteta koje ne želi izaći iz kreveta. Tuširanje na brzinu. Šminkanje. Polazak. Dijete je bilo osjetljivo i tražilo je igračku za put. Ona mu je pomagala. Nisu je mogli pronaći jer ni jedna od njih mnogo nije bila dovoljno dobra.

On je stvari ukrcao u tuđe auto i usput pokupio u ruke sve one trzavice iz druge obitelji: kašnjenje, nedostatak parkinga, prebacivanje loptice sa žene na muža i obrnuto. Iskaljivanje. Ušao je u hodnik. Mimoišli su se usko. Ona je još tražila igračku. Dječak je bio na rubu suza. On je nosio ljutnju u džepovima. Truba.

„Zašto kasniš, Sanjo? Njima se jako žuri.“, vikao je u prolazu.

„Zbog igračke, trebamo je brzo naći – probudio se na lijevu nogu. Kako ti nikad ne razumiješ?!“ , još glasnije je dodala. U njenom pogledu otkrivala se nota optuživanja i prezira.

Šutnja. Muk. Napetost bez pozdrava.

Tijesno. U zraku.

Nije mogla otići na putovanje nekoliko dana i ostaviti ga takvoga. Nije se navikla opraštati se bez poljupca. Ovako naglo. Ostavila je dijete i vratila se barem po zagrljaj. Po pomirenje. On je bio slomljen. Putovanje je započelo, a duboka tišina njihove svađe ostavila je na vratima pečat nedorečenog. Poslala mu je poruku. Onda je on uzvratio. Objasnili su. Krenuli su svatko na svoju stranu. Izrekli. Prekinuli šutnju.  

Katkad posustanem u dobrim djelima

Draga prijateljice, činiš li i ti stvari na koje nekako nisi ponosna? Dogodi li se i tebi da svojim postupcima štetiš svojoj obitelji?

Jer ja jesam. I meni jest. Katkad jednostavno nisam dovoljno strpljiva prema suprugu, a htjela bih biti jer znam da je to dobro. I katkad samo želim malo pobjeći, odmoriti se. I katkad posustanem u dobrim djelima, zalijepi me za pod neki pad i moja duhovna oholost ne dozvoljava mi da se brzo pokajem i krenem dalje. Da uz usklik Smiluj mi se poskočim u zrak i pokušam brzo opet biti bolja.

Na kraju dana kajanje

Toliko puta na kraju mog dana padnu mi ljuske s očiju i vidim svoje propuste. Muči me što nisam bila nježnija i strpljivija prema djeci. Što sam manje vremena provela s nekim djetetom, a imala sam više u rukama, mogla sam više izvaditi iz svoje glinene posude. Žalim što me povukao za jezik onaj povjerljivi razgovor i rekla sam riječ suviše. Slušala sam riječ duže kada je trebalo prekinuti i reći Ne želim razgovarati o drugim ljudima ružno.

Katkad, kada zaspe dan i ukućani i suđe, i kada se umire mrvice po podu, i kada ugasiš svjetlo pa ne vidiš više ni kapljice kamenca na WC školjci i slavini, tada sve nekako dobije drugu boju. Padne s neba neki mir i postanem svjesna koliko još trebam bolje u žurbi svakodnevice. Tada još trebam zamoliti za oprost i opraštati, i trebam odlučiti onako na koljenima, sasvim ponizno i sasvim prašnjavo od padova, da neću više griješiti, da ću sutra ujutro već započeti dan s Isusom odlučujući se opet za dobro.

Shvatim da sam ništa bez milosti Božje

Shvatim da sam ništa bez milosti Božje. I ništa bez mora Njegova milosrđa. Shvatim da svaki onaj pokušaj u kojem sam isključivo ja težila biti bolja supruga, ili bolja majka, redovito završava neslavno. A svaki onaj u kojem sam, svjesna da sam sama ništa, potražila u svojoj nemoći velikog Boga za pomoć i blagoslov i snagu, završava nekako nebeskije. Da me pušta u neizmjernoj strpljivosti da sto puta padnem kako bi se radovao mom sto i prvom povratku. Da me čeka i onda kada ne znam i kada jako nesavršeno, prljavih ruku odgajam najsavršenija djela njegova stvaralaštva – malu djecu.

Da ima povjerenja u mene i kad kažem ne može se. Ili ja to nikako ne znam. I da baš tada, dok sam najmanja, najslabija i najnesigurnija, ali svojom slobodnom voljom položena na Njegov dlan providnosti (jer mi ništa drugo ne preostaje), On meni iza leđa čini čudesne stvari. On meni iza leđa mijenja život. On, u očitoj mojoj slabosti i nesposobnosti, pretvara trenutke mojega života u isključivu slavu Svoju. Da svjedočim da nisam više ja, nego On koji čini sve novo u meni. I nisam više ja, nego Njegova milost koja me spušta na koljena i daje mi beskrajne šanse.

Vidjela sam ga izmučenog i otvorenih krvavih usta razrušenih u vapaj

Jednom sam vidjela čovjeka na križu. Živog probijenog čavlima. Vidjela sam Ga izmučenog i otvorenih, krvavih usta razrušenih u vapaj. Vidjela sam Njegovu slijepljeni kosu od krvi. I Njegovo lice izvijeno bolima. Vidjela sam patnju kako stoji nasred Njegova čela i probija kožu, kapljicu po kapljicu isušuje prezir. Vidjela sam Njegove krvave, izmučene do smrti, njegove krvave oči promršene kapilarama kako umiru. Vidjela sam Njegov trup. Gol. Njegove noge i ruke, razodjevene. Njegov sram. Obješen. Jednom sam vidjela kako iz Njegovog spleta žila na tabanima teče krv koju vjetar raznosi po licu Njegove majke. Vidjela sam Njezine ruke. Obješene. Vidjela sam kako joj bijelo lice prekriva krv suosjećanja.

Vidjela sam Majku. Njegovu Majku. Kako me onim očima opranim u soli, baš ondje na stijeni koju su zvali Golgota, baš ondje pod krvlju koju su ismijavali i prezirali, baš ondje gdje je Njezino srce stao probadati i sedmi mač, kako me pogledala i uzela. Kako me rodila. Kako me zavoljela i zagrlila u vremenu. Vidjela sam Majku da me silno voli. I uzima k sebi. Privija intimno i duboko individualno, zajedno sa čitavim čovječanstvom grešnika. Posrtača. Bludnika, psovača i nemilosrdnih.

Umjesto krvi imao je kapljice ispisane mojim grijesima

Opet sam podignula glavu prema križu, a sada je izmučeni čovjek umjesto krvi na Svojim ranama i u Svojim ustima, i preko Svoga čela i trupa i tabana, imao kapljice ispisane mojim grijesima. I baš u tom trenutku me pogledao i rekao mi: Slomio sam. Evo, činim sve novo. A na križu su ostale moje oholosti i uzdizanja da sam bolja od drugih. Na križu, na mjestu čavala, tekle su moje bludnosti koje sam dobro skrivala. Moje Što će svijet reći posred čela. Moje samosažaljenje bez milosti prema drugom – na slijepljenoj kosi. Moji ispadi prema djeci i mužu, moje što nikako nisam bolja mama i supruga, u Njegovim presvetim Ustima. Na Njegovom mrtvom tijelu, točno ispod srca, potekla je Krv i Voda i prolila se po mojoj glavi.

Ja još mogu biti bolja! Ja želim biti Tvoja, želim slijediti Tvoj nauk, Isuse Nazarećaninu. Ja želim, uvijek ispočetka, ostavljati grijehe i kretati za Tobom. Gospodine, pomozi mi jer sam slaba i grešna srca.

I hvala Ti što si me otkupio.

Moja slabost u tvojim čavlima

Na Tvojim ranama visi moje spasenje.

Moja slabost u Tvojim čavlima.

Moje lutanje na Tvojim obrazima.

Ispod pljuske velikog svećenika moj blud.

Moja lijenost na Tvojim okovima.

Dok Te bičuju, moja neosjetljivost.

Moja osveta u Tvojim krvavim ustima.

Moje „Što će svijet reći?“ na Tvojoj golotinji.

Na križu moja oholost.

Pod križem kapala je moja

Nesposobnost da budem bolja majka.

Moja šutnja i moje zamjeranje, neopraštanje pod Tvojim trnjem.

Moja slabost u Tvom srcu.

Moja skrivanja pod Tvojim leđima –

Tamo, između drva križa i kože,

Gdje ti se sitno drvce neizbrušenog debla zarilo u izbičevana,

Za moju slobodu izbičevana, za moju svetost izbičevana,

Okrutno mrvljena sveta leđa.

Hvala Ti što si me poznavao osobno zajedno s onom cijelom onom kolonom otkupljenika do kraja svijeta,

što si me ovakvu pogledao, što si imenom, svoju Mariju, unutra krvav izgovorio.

Ondje Krvlju prolio moje dužničke obraze, tamo opravdao, što si me silno ljubio da si umro

Mojim grijesima, da si umro mojem obraćenju, uskrsnuću, mojem boljem…

Hvala ti što si umro mojoj grešnosti.

Hvala ti što sam Tvojom divnom

Oprana,

Bijelo Krvlju,

Oprana nedužno,

Što sam Tvojom Krvlju djetetom očišćena

U svjetlost.

Pored Tvojih istegnutih, čavlom izduljenih nogu,

Na Tvojim grudima, kopljem rastvorenim,

Na otkucajima naseljena, naslonjena,

Tobom urasla, Tobom Tvoja umrijeti

Da bih tobom rodila,

Tobom rađala zrnje.

„Ako pšenično zrno, pavši na zemlju,  ne umre, ostaje samo;

ako li umre, donosi obilat rod.“ (Iv 12, 24)


Marija Grgić – Žena vrsna
Foto: Brook Anderson – Unsplash

 Ako želite biti bolja majka, pročitajte što je o tome jedna majka devetero djece naučila od redovnika. Sotona nam postavlja zamke u braku, zazovite Krv Kristovu na svog muža i oduprite mu se molitvom u tome.

Marija Grgić
Marija Grgić

Gospodin joj je providio muža i njihovom braku poklonio petero djece. Uz brigu o svojoj obitelji, uređuje portal Žena vrsna što je svakodnevno ispunjava milošću. Jednom ranije u životu postala je magistra matematike i fizike. Osluškujući Božju prisutnost u svakodnevici, voli pisanjem hvatati sjećanja na Ljepotu.