Oči u oči: Trebamo li razumjeti jedni druge?

razumjeti

Prethodno razmišljanje završio sam riječima da ćemo u sljedećim nastavcima govoriti o našem razumijevanju i nerazumijevanju koječega i mnogočega.

Dragi moji, drage moje, nema sumnje da je razumijevanje i nerazumijevanje ono što itekako utječe na kvalitetu našega života, bilo osobnog, obiteljskog ili pak društvenog u širem smislu riječi.

Koliko li smo samo puta rekli jedni drugima: „Pa, ti me uopće ne razumiješ!?“ A taj drugi je pak uvjeren da te je dobro razumio i da baš zbog toga reagira kako reagira. Događa se da ponekad bračni parovi ne razumiju jedno drugo. Roditelji ne razumiju djecu, a djeca roditelje. Isti se problem javlja i kada mislimo ili smo uvjereni da jedni druge razumijemo. „Znam ja tebe!“

I što tada? Kako izići iz ove pomalo čudne i neugodne, a tako česte zavrzlame u našim međuljudskim odnosima?

Što bi uopće značilo nekoga (ne)razumjeti?

Koliko ljudi, toliko ćudi. Bez obzira kakve odgovore davali na postavljeno pitanje, uvijek će nam ostati neki „repovi“ koji će se s vremena na vrijeme pojavljivati u nekakvim potpitanjima koji će nas iznova uznemiravati. Što to znači? Po svoj prilici znači to da mi nikada nećemo i ne možemo do kraja razumjeti jedni druge. Tako nešto je moguće jedino Bogu koji me „proniče svega i poznaje, koji zna kada sjednem i kada ustanem, koji izdaleka misli moje poznaje. Hodam li ili ležim, sve On vidi, znani su mu svi moji putovi. Riječ mi još nije na jezik došla, a On, Gospodin, sve već znade. S leđa i s lica On me obuhvaća, na mene je ruku svoju stavio. Znanje to odveć mi je čudesno, previsoko da bih ga dokučio.“ (usp. Ps 139,1-6).

E, kad je već tako, ostavimo se „ćorava“ posla i krenimo putem prihvaćanja u ljubavi, bez obzira razumijemo li ili ne razumijemo one koji s nama dijele životni prostor i zbivanja unutar njega. Čuli smo mudre riječi psalmiste: Znanje to odveć mi je čudesno, previsoko da bih ga dokučio.

Od problema do otkrivanja Božjeg nauma s čovjekom

Uostalom, nije li tzv. nerazumijevanje drugoga nešto samo po sebi izazovno, korisno pa i dragocjeno? Nije li nam Bog s određenom namjerom ostavio skrivenim to područje poznavanja i razumijevanja? Ja vjerujem da jest. Ono nam je na neki način zaštita od „bogovanja“ jednih nad drugima.

Ajmo zaoštriti problematiku do kraja i zapitati se: A zašto uopće želim i imam potrebu da nekoga razumijem ili poznajem? Ne krije li se u tome želja za gospodarenjem nad drugim, posjedovanjem, za manipuliranjem ili nešto slično? Ne krije li se u tome klica nepovjerenja prema drugom? Nema sumnje da je takva opasnost realna i da prijeti svakom od nas.

Dragi moji, postavljena i druga još neartikulirana pitanja potiču nas da svoje misli usmjerimo prema Bogu i njegovom naumu s čovjekom. Što bi to konkretno i praktično značilo? Mislim da je najbolje slijediti svjedočanstvo i iskustvo onih koji su dopustili da ih vodi Duh Božji. A jedan od njih je i psalmista koji kaže:

„Bože, ti si moje stvorio bubrege, satkao me u krilu majčinu. Hvala ti što sam stvoren tako čudesno, što su djela tvoja predivna. Dušu moju do dna si poznavao, kosti moje ne bjehu ti sakrite dok nastajah u tajnosti, otkan u dubini zemlje. Oči tvoje već tada gledahu djela moja, sve već bješe zapisano u knjizi tvojoj: dani su mi određeni dok još ne bješe ni jednoga. Kako su mi, Bože, naumi tvoji nedokučivi, kako li je neprocjenjiv zbroj njihov. Da ih brojim? Više ih je nego pijeska! Dođem li im do kraja, ti mi preostaješ! Pronikni me svega, Bože, srce mi upoznaj, iskušaj me i upoznaj misli moje: pogledaj, ne idem li putem pogubnim i povedi me putem vječnim!“ (Ps 139,13-18; 23-24).

„Revni“ katolici i tumačenje Riječi Božje

Dragi moji, još jedna opasnost vreba na nas „revne“ vjernike. Koja? Pa ta, da riječ Božju doživljavamo, koristimo uglavnom sebi u korist, u obrani svojih misli, riječi i djela. Pokušajmo to promijeniti. Kako? Tako da riječ Božju shvaćamo i koristimo i u korist drugih, u njihovu obranu. Konkretno, to znači da ove tako simpatične riječi: Hvala ti, Bože, što sam stvoren tako čudesno, na isti način primijenimo i na drugoga, pa da u svakodnevnim susretima govorimo: Hvala ti, Bože, što je moj muž (žena, sin, kćer, brat, sestra, prijatelj, prijateljica, kum, kuma, susjed, susjeda) stvoren tako čudesno! Naravno, trebamo jako paziti da sve to skupa ne pretvorimo u kazališnu predstavu koja će se kad-tad pretvoriti u teatar apsurda.

Naime, sve to neće moći  na pravi način izvesti, odnosno provesti staro srce koje je zaljubljeno samo u sebe. To je srce koje ljubi muža, ženu, djecu i prijatelje radi sebe, svoje ugodnosti, svoga zadovoljstva. Ako to ne postiže u njemu nastaje pobuna. Dakle, umjesto tog starog, samodopadnog i pobunjeničkog srca, tražimo da nam Gospodin (naš Kardiolog) ugradi novo srce, srce koje gleda i traži da u sreći i učini zadovoljnim druge.

Od duhovnog poticaja prema promjeni konkretnih djela

Dragi moji, zbog svega rečenoga ne bih želio da ovim kolumnama pristupate kao medijskom uratku jednog od mnogih koji se nalaze na suvremenoj medijskoj sceni. Površnost je gotova propast. Stoga se usudim predložiti svima da se ne opterećuju nečim do čega im nije stvarno stalo iz bilo kojeg razloga. Oslobodimo prostor i vrijeme na ono što nas istinski temeljito obogaćuje. Dakle, nađimo nekakve duhovne uratke koji u nama proizvode tzv. pozitivne vibracije i potiču nas na konkretne i odlučne korake u duhovnom rastu. Uostalom, u ovom užurbanom ritmu života, nemoguće je biti svugdje, gledati, slušati i slijediti mnoge. Znam neke koji su jako revni u tome. Nema imalo jačeg duhovnika ili karizmatika koji javno okuplja vjernike da nisu bili kod njega, i to tko zna koliko puta. Što traže toliko, ne znam, ali znam da su se neki ‘skršili’ pod teretom te sveopće duhovnosti.

Dakle, srce je u pitanju, a o njemu ćemo razmišljati u sljedećoj kolumni. Do sljedećeg ‘susreta’ neka vas prati Božji mir i blagoslov!


Božo Barun – Žena vrsna
Foto: Aaron Burden – Unsplash

Božo Barun
Božo Barun

Suprug, otac i vjeroučitelj u mirovini, urednik je i voditelj emisije "Oči u oči" na Radio Mariji.