Tinejdžeri i mladi ljudi, posebice srednjoškolci i studenti, su nepravedno opisani kao suprotnost svetosti, no postoje primjeri mladih katolika koji su proživjeli svoje kratke živote pustolovno i sveto. Svijet vas može uvjeriti da morate birati između zabavnog mladenaštva i posvećenosti vjeri. No, upravo je suprotno! To dvoje ide zajedno, ruku pod ruku. Donosimo vam priče o 5 blaženika koji su upravo takvi.
Molitva, sakramenti i svet život, osim što produbljuju život u svakom uzrastu, grade vjeru. Stoga prepreke, patnje i ostale poteškoće postaju dio pustolovine – ponekad i do mjere da ste se kadri šaliti i smijati im se.
5 blaženika koje bi svaki mladi katolik trebao upoznati
Ovih 5 blaženih mladih ljudi su odličan primjer kako svaki katolik može iskoristiti svoj entuzijazam živeći punim plućima za Krista – bez obzira na kratkoću života.
Biti službeno proglašen „blaženim” podrazumijeva beatifikaciju od strane Crkve, što je samo korak do proglašenja svetim. Za blažene je utvrđeno da su živjeli svetim životom i, dodatno, zabilježeno je čudo pripisano njihovom zagovoru potvrđeno od strane Vatikana. Ono što slijedi je tek početak: mnogo je više poticajnih, a ponekad i šokantnih priča o navedenim primjerima i našoj drugoj braći i sestrama koji su svjedočili, branili svoje obitelji, milosno podnosili bolesti i umirali s molitvom u ljubavi, a ne mržnjom na usnama.
Potičemo vas da kročite u prijateljski odnos s ovim svetim mladim katolicima. Obratite im se kao da su oni neki od vaših prijatelja jer oni to i jesu!
Zarazan osmijeh i otkupiteljska bolest blažene Chiare Luce Badano
Jedan je talijanski par molio jedanaest godina za dijete prije no što im se rodila kćer Chiara. Izrasla je u obzirnu djevojku punu ljubavi zahvaljujući odgoju svojih roditelja koji su pripadali zajednici Fokolara (zajednici posvećenoj jedinstvu svih ljudi), svakodnevno je prisustvovala svetoj misi i voljela je planinariti. Chiara Luce je blagoslovljena ljepotom i mnogim prijateljima. Jednog je dana, igrajući tenis, osjetila bol koja ju je dovela do dijagnoze uznapredovalog raka kostiju.
Kroz to njeno iskustvo, drugi su vidjeli otkupiteljsku moć trpljenja. Njene su oči zadržale radosnu bistrinu koju su primijetili brojni posjetitelji njene bolničke sobe, uključujući i medicinsko osoblje kardinala Saldarinija. Jedan je liječnik je ustvrdio: „Svojim osmijehom i svojim očima punim svjetla, pokazala nam je da smrt ne postoji; samo život postoji.” Ponudila je svoju patnju Isusu u ime Božje volje, bilo da je gubila kosu, bilo da je šetala hodnikom s drugim pacijentima usprkos bolovima u kralježnici. Čak je često odbijala morfij, govoreći: „Želim, koliko god je moguće, sudjelovati u njegovom trpljenju na križu.”
Na posljetku je bila paralizirana i umrla 1990. s osamnaest godina. Sve je dala drugima – darovala je svoju životnu ušteđevinu misijama, a čak je donirala i rožnice svojih blistavih očiju. Nije tražila bolest, no prihvatila ju je vjerničkom ljubavlju povjeravajući svoj život Bogu. Čak i dok je ležala prikovana za postelju suočena sa smrću, nastavila je ljubiti druge i kao znak ljubavi, poželjela je biti sahranjena u vjenčanici.
Čudo izlječenja po bl. Chiari Luce Badano
Njena kauza za proglašenje blaženom je pokrenuta nakon što je dječak imenom Andrea Bartole čudesno izliječen u zadnjem stadiju meningitisa. Njegovi su roditelji molili Chiarin zagovor, a tim liječnika nije mogao pronaći medicinsko obrazloženje slučaja. Chiara je proglašena blaženom 25. rujna 2010. Često su navođene njene riječi: „Ništa mi nije ostalo, no još uvijek imam srce i njime mogu uvijek voljeti.”
Blažena Chiaro Luce Badano, moli da pronađemo otkupljenje u svojim patnjama ujedinjujući ih s Isusovim trpljenjem na križu i vjerujući Božjoj volji!
Smicalice, dosjetke i maske blaženog Miguela Proa
Kad je riječ o dobroj zabavi i vjernosti Kristu, moglo bi se reći da je Miguel Pro, pravi profesionalac u tome.
Miguel Pro se često zbog zabave dovodio u pogibeljne situacije tijekom odrastanja. Iako je mogao nastaviti očev uspješan posao i bogatiti se ili oženiti neku od brojnih obožavateljica, Miguel Pro je prepoznao svoj poziv nedugo nakon što je njegova starija sestra stupila u klauzurni samostan. Pridružujući se isusovcima 1909., Miguel Pro je proputovao mnogim zemljama pripremajući se za svećeništvo nakon što je revolucija u njegovom rodnom Meksiku primorala Družbu Isusovu da napusti zemlju. Zaređen je 1925. u Belgiji, a u Meksiko se vratio iduće godine. Samo 23 dana kasnije, predsjednik Calles je zabranio svako javno bogoslužje i naredio uhićenje svih svećenika.
Brat Pro je iskoristio prednost što nije bio poznat kao svećenik te je dijelio sakramente prerušen u poslovnog čovjeka, taksista, prosjaka ili redarstvenika. Sve je razdijelio drugima ističući: „Držim se pravila da mi je novčanik suh poput Callasove duše, no ne brinem jer je Nebeski Namjesnik velikodušan.” Priče o njegovim pustolovinama tijekom kratkog svećeničkog života su beskrajne.
Njegova smrt je bila dar, ne tragedija
1927. brat Pro je krivo optužen za bombaški napad na Callasa, što mu je donijelo osudu na smrt strijeljanjem u dobi od samo 36 godina. Calles se nadao da će Proova smrt obeshrabriti brojne katolike. Umjesto toga, brat Pro je oprostio onima koji će ga strijeljati, odbio je povez na očima, raširio ruke poput raspetog Krista i povikao: „Viva Cristo Rey!” Tijekom života je obećao izvesti meksički ples sa šeširom u nebu ako sretne „namrgođene svece”. Nije ni potrebno reći, duh meksičkih katolika nije bio ugušen, već se rasplamsao njegovim smaknućem.
Njegova smrt je bila dar, ne tragedija: „Vidim Božju ruku tako osjetno u svemu da se gotovo, gotovo bojim da me ipak neće ubiti u tim pustolovinama. To bi bio fijasko za mene koji žudim otići u nebo i rasipati gitarske akorde s mojim anđelom čuvarom.”
Blaženi Miguele, moli da budemo hrabri i domišljati poput tebe u služenju Gospodu, čak i pred streljačkim vodom!
Oduševljena posvećenost Bogu i bližnjem blaženog Piera Giorgioa Frassatija
„Želio sam odati počast mladiću sposobnom svjedočiti Krista s jedinstvenom učinkovitošću u ovo naše vrijeme. U mladosti sam i ja osjetio blagotvoran utjecaj ovog primjera, i kao student, bio sam impresioniran snagom njegova svjedočanstva,” istaknuo je Papa Ivan Pavao II. nakon posjeta Frassatijevom posljednjem počivalištu. Sljedeće godine, Papa je beatificirao Frassatija, nazvavši ga čovjekom osam blaženstava.
Pier Giorgio je bio pripadnik bogate i utjecajne talijanske obitelji, a posvetio je život aktivizmu i služenju siromašnima. Studirao je rudarsko inženjerstvo želeći služiti Kristu među rudarima. Studij mu je uvijek bio na prvom mjestu, no bio je aktivan član brojnih organizacija uključujući Katoličku akciju i Narodnu stranku. Čak je pomogao pokretanje prve grupe Pax Romana s ciljem promicanja univerzalnog mira kroz jedinstvo katoličkih studenata diljem svijeta.
Kao mladić je razdao sve svoje drugima. Njegov bogati otac je pazio ne razmaziti svoju djecu dajući im velike svote novca, no Frassati je uspijevao iskoristiti malo što je dobivao za druge. Na primjer, trčao bi kući na ručak, nakon što bi novac za autobusnu kartu ili kartu za vlak darovao siromahu. Bio je dnevni izvjestitelj i dominikanski trećoredac. Odrekao se ljetnog odmora u obiteljskoj vikendici riječima: „Tko će brinuti o siromasima ako svi napuste Torino?”
Njegovo tijelo je ostalo netaknuto i neraspadnuto
Uz svoju krajnju predanost služenju drugima, volio je i umjetnost i glazbu. Organizirao je izlete u Alpe s prijateljima i vodio je svoje drugove k vjeri putem molitve i sakramenata.
Nije se bojao i fizički braniti sebe, slabe ili svoje stavove; suprotstavljao se antiklerikalnom komunistima, fašistima, branio se bačenom zastavom služeći se njezinom drškom kao sredstvom protiv stražara tijekom prosvjeda u Rimu, otjerao je fašiste koji su provalili u njihov obiteljski dom želeći nauditi njemu i njegovom ocu. S obzirom na to da su njegovi prijatelji tijekom prosvjeda u Rimu bili zarobljeni i uhićeni, odbio je poseban tretman za sebe koji mu je ponuđen zbog političkog utjecaja njegova oca.
Frassati je umro od dječje paralize prije nego je diplomirao na Kraljevskom politehničkom sveučilištu u Torinu. Najvjerojatnije se zarazio od bolesnika za koje je brinuo. Usprkos strašnim bolovima, nije želio da liječnik brine o njemu, već o njegovoj umirućoj baki. Na samrti je brinuo više za druge no za se pa je poslao lijekove bolesnom siromahu.
Na njegovom su sprovodu ulice bile ispunjene tisućama ljudi koji su ga voljeli, koje njegovi roditelji nisu poznavali, a pomagao im je njihov mladi, entuzijastični i odani sin. Njegovo tijelo je ostalo netaknuto i neraspadnuto.
Blaženi Pieru Giorgio Frassati, moli budemo predani drugima i entuzijastični poput tebe u borbama za našu vjeru!
Hrabrost blaženog Miroslava Bulešića u svjedočenju za Krista sve do smrti
Upućen u nebo u dobi od 27 godina, ovog mladog blaženika su komunisti ubili 1947. dok je uzvikivao: „Isuse, primi moju dušu!” Napadači su upali u župu želeći ga ubiti jer je prosvjedovao protiv njihovih zlouporaba. Pritisnuli su ga uz tlo i izboli mu vrat zaustavljajući ga u zazivanju Isusa. Kardinal Angelo Amato je ubojstvo nazvao zločinom mržnje.
Miroslav Bulešić je rođen u Hrvatskoj 1920., a zaređen za svećenika tijekom Drugog svjetskog rata. Doživio je neprijateljstva i nasilje između komunista i fašista kao i komunističko zlostavljanje klera. Stotine svećenika, sjemeništaraca i drugih crkvenih službenika je ubijeno (ili umrlo u zatvoru) kad su komunisti zavladali tim područjem.
„Ljudska poročnost se iskalila na bespomoćnom svećeniku, vuk je rastrgao janje. Mržnja je satrla ljudski život, koji je uvijek dragocjen, no bio je dvostruko vrijedan jer je pripadao dobrom čovjeku”, rekao je kardinal Amato o ocu Miroslavu.
Blaženi oče Miroslave, moli da budemo iskreni Kristu sve do smrti i da ustajemo za potrebite, progonjene, ranjive i protiv nepravde!
Predanost studiju i neupitno mučeništvo blaženog Rolanda Rivija
Također ubijen od komunista tijekom Drugog svjetskog rata, Rolando Rivi je postao prvi beatificirani sjemeništarac. Imao je samo jedanaest godina kad je stupio u sjemenište, a četrnaest u trenutku smrti. Kad su nacističke jedinice zauzele njegovo sjemenište, on je nastavio učiti, ponijevši knjige kući u San Valentino. „Učim da bih postao svećenik, a ova odjeća je znak moje pripadnosti Isusu”, rekao je referirajući se na svoju odjeću sjemeništarca ne odustajući od svog poziva.
Nestao je nakon mise, 10. travnja 1945., ostavivši svoje knjige u šumi gdje je uobičajeno učio. Njegovi roditelji su uz knjige samo pronašli ceduljicu s natpisom: „Ne tražite ga, pošao je s nama, partizanima, na neko vrijeme.” Otet je, halja mu je skinuta, zarobljen je i mučen tri dana. Iako je bilo partizana koji su ga htjeli osloboditi radi njegove mladosti, oni koji su priželjkivali njegovu smrt su pobijedili, zazivajući „jednog manje budućeg svećenika.” Odveli su ga u šumu i iskopali grob. Dok je Rivi klečeći molio uz svoj grob, ustrijelili su ga u glavu i srce.
Životopisac Paola Risso se suočio s mnogim izazovima istražujući dječakovu smrt zbog birokratskih i političkih zapreka, no bio je siguran da je taj dječak, najmlađi ubijeni sjemeništarac u tim turbulentnim vremenima, umro mučeničkom smrću. Mržnja njegovih ubojica prema Katoličanstvu je bila tako očita da su osuđeni na zatvorske kazne. Kardinal Amato ih je usporedio s hijenama koje su bile „indoktrinirane za borbu protiv kršćanstva, za ponižavanje svećenstva, za ubojstva župnika i uništavanje Crkvenog nauka.”
Blaženi Ronaldo Rivi, moli da i mi budemo nepokolebljivo vjerni, odani svom pozivu i sigurni nasljedovatelji Kristovi da nitko ne može poreći da pripadamo Bogu.
Genevieve Philipp – Catholic Link
Preveo: Mladen Ilijević
Foto: Ben Duchac – Unsplash
