Za što kršćanima služe obrazi?

Jesu li tvoji obrazi na raspolaganju Bogu, za potrebe izgradnje Kraljevstva mira? Bilo za pljuvanje, bilo za osmijehe. Bilo za pljuske, bilo za poljupce...

126

Kada je čekala svoje peto dijete, peto dijete u šest godina braka, često bi do nje dopirale jeke iz daljine. Poneki glasovi izrugivanja, pomalo bičevanja njenog nerođenog djeteta i krivog izbora. Njenog muža i obitelji. Bol ju je razdirala jer u jednom trenutku i njezini roditelji su zatvorili vrata. Predugo ih je sramotila, rekli su.

Teško je i njima samima postalo primati pljuske u ime njihove kćeri. Kad kažem pljuske, mislim na ljudske riječi. Na nepromišljene rečenice kojima jedni druge ranjavamo. Nekoliko godina kasnije sjedim za njenim snjeguljičastim stolom i pijemo čaj. Kaže mi: “Ništa nikome ne zamjeram.” I doda: “Sotona šapne kako bi mene povrijedio jer sam izabrala teži put. Ljudi su tu samo prenositelji, ako već dopuste ne pročistiti svoj govor u ljubavi.” Baš kao i napasti, razmišljam. Ubaci ti misao u glavu i s njom možeš odabrati blagoslov ili prokletstvo. Blagoslov ako izgovoriš u službi ljubavi  i pobijediš zloću. Ili prokletstvo ako se ne boriš da iz tebe klija ljubav, da govoriš ljubav ili da zadržiš i odbaciš zlo.

Jedni smo drugima stavljeni na put različitih pogleda na svijet i na Boga. Mogli smo biti svi jednoumni i savršeno se razumjeti. No, Bog je ostavio pukotine, sitna nerazumijevanja među nama koja postoje poput pukotina na plutajućem kamenu. Ponekad zbog različitosti shvaćanja i odabira jedni drugima zagrebemo pete. Ponekad se ozlijedimo riječima i postupcima upravo stvarajući rane pogodne za sljedeća ranjavanja, za sljedeća zatvaranja.

Da svi budu jedno

Bog nas je stvorio svakog s različitim početnim uvjetima, bilo po spolu, bilo po kulturi, bilo po fizici materije u ludoj želji da se jednog dana savršeno posložimo u jedno. Isusova svećenička molitva  je vapila Ocu: “Da svi budu jedno kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi” (Iv 17, 21). Svi?

Isuse moj, ti si zaista mislio na svako ljudsko biće i da u svakom čovjeku leži tvoj vapaj, svaki čovjek kandidat je sveopćeg jedinstva čovjeka i čovjeka, Boga i ljudi, trijumfa ljubavi Neba i zemlje.

Sada spontano pomišljam na neke ljude s kojima bih zaobišla rado istu kašu. Nekako bih rado pobjegla od doticaja i okršaja s njima, bila u miru u životu. Ali, Krist kaže svi. “On je mir naš, on koji od dvoga učini jedno: pregradu razdvojnicu, neprijateljstvo razori u svome tijelu.” (Ef 2, 14)

Oči su uvećavale tuđe grijehe

Nju je mučila rana siromaštva. Duboka povrijeđenost i nepravda koju je već njena majka doživjela u svojoj obitelji. Nepravedna raspodjela dobara između oca i dviju kćeri. Uzastopna borba za opstanak, za preživljavanje mjeseca i s druge strane obilovanje najbližih. Neprimjećivanje godinama. Svaki put iznova kad bi susrela ljude koji imaju novca, otkočio se jedan bezobrazan ton,  jedan neljubazni osmijeh, jedan prezir kojeg se nije mogla riješiti. Za nju su svi bili licemjerni. U crkvi su svećenici krivi što dovoljno ne dijele siromasima. Ona bi znala bolje rasporediti kada bi samo imala. Pljucala je. Iz daljine i iz blizine. Javno ili iza leđa. Misleći da olakšava svoju ranjenost. No ranjavajući druge, njena je rana postajala sve dublja.

Otkopavao se još veći jaz daljina. Sve jače je krvarila. Oči su uvećavale tuđe grijehe. Osuđivanje je gutalo njenu toplinu. A Isus ju je čekao. Baš u onima koje sudi. Baš na obrazima koje pljuje. Baš u promjeni pogleda na one kojima je sudila neprestano. I učinio joj je nesebično djelo iz ruku osuđenika, iz smjera gdje se nije nadala. Ljubav je započela kapati po ranama. Polako je oprost namakao njezinu dušu, ulazio u korijen grijeha i mijenjao je.

Živim li već sada s pogledom na raj?

Zamisli jednom raj. Očišćene duše uokolo. Duša i moja i mog krvnika. Očišćene u Božjem milosrđu. Savršena sloga i prijateljstvo u Bogu. Živim li već sada s pogledom na taj trenutak? Žudim li svog brata zagrliti, svog neprijatelja koji me ranjava povesti Kristu? Žudim li već na zemlji ostvarivati Kristove riječi? Riječ ljubi svoje neprijatelje, moli za one koji te progone. Žudim li dok me bičuju moliti za one koji drže bič? Ili je to pretvrd govor za mene?

Ljubav prema neprijateljima oslobađa nevjerojatna čudesa iz Božje ruke

Svakodnevno su se susretale. Ana je nosila duboku ranjenost, a Dinka je nije željela ranjavati. Anin muž često je Dinki dobacivao komplimente na račun seksa i izgleda što ju je vrijeđalo i nastojala je izbjegavati ga. Njegova žena nije se pred mužem javno bunila. No činila je skrivećki ružne stvari nedužnoj prijateljici. Osvećivala se na neki način za grešne poglede svog muža. Dinku je zlo boljelo, no nije odustajala. Boljelo je toliko da je na trenutke pomišljala na osvetu. Na bijeg. Na mržnju. Miješao se osjećaj povrijeđenosti i ljutnje s onim Isusovim riječima da ljubi neprijatelja.

Sjedila je s Biblijom na krilu i čvrsto vjerovala u ljubav – da je jača, žarko molila za snagu. I žarko željela ljubiti onu koja je progoni. Koja je ogovara i laže protiv nje. Koja njenoj djeci nanosi zlo. Gospodin je uslišao, pomogao joj i poslao čudo ljubavi u njeno srce. Svaku ranjenost poklanjala je Bogu za Anino obraćenje I obitelj. I bilo je. Dogodilo se. Milosrđe je poteklo. Mržnja se okupala u ljubavi. Jedna duša oslobodila se i došla na susret s Kristom. Sada ide –  svaki dan Ga prima u Pričesti. Ljubav prema neprijateljima oslobađa nevjerojatna čudesa iz Božje ruke.

Za što kršćanima služe obrazi?

Na obraze možeš zalijepiti osmijeh, možeš milovanja i poljupce, možeš tuđe mirise i pozdrave. Na obrazima možeš nositi ožiljke pljuski. Ili kapljice pljuvačke svog bližnjeg koje, kada uzmeš svoj križ i pođeš Njegovim putem, uzbrdicom Kalvarije, tamo gdje je ostavio znoj i Presvetu krv kao putokaz Nebu, mogu postati voda blagoslova. Bol koja se omotava u osmijeh. “Da” Gospodinu  i u podnošenju progonstva za Njega kao rosa Uskrsnog jutra za tvoju dušu i duše koje traže milosrđe.

Postani pod oproštenja po kojem će drugi hodati Njemu. Ne boj se ostaviti obraze na raspolaganje Bogu i za potrebe izgradnje Kraljevstva mira. Bilo za pljuvanje, bilo za osmijehe. Bilo za pljuske, bilo za poljupce. Kao poklon Nebu.

A jedinstvo je kada razgovaramo i čujemo se. Jedinstvo je umiranje svome sebi i dopuštanje tvome tebi da budeš. Jedinstvo je gubitak, kada nad prazninom oslobađaš prostor Bogu da se nastani među nama. I biva “kako na Nebu tako i na Zemlji.” Kada ljubim ja i ljubiš ti, ili gubim ja zbog tebe i ti zbog mene, gledamo se međusobno različiti, a samljeveni u Bogu. Izgubljeni i pronađeni u Presvetoj Prosutosti Svevišnjega. Kada Ga primam ja i primaš ti, ugušeni od našeg, poništeni i mali, a veliki Njime, postajemo drugi Krist, postajemo ostvarenja Njegove oporuke u malom, Njegove želje da svi budu jedno. I tek s Njime možemo biti braća kršćani, a ne posvađani Božji narod koji zabada nož u leđa bratu čim mu ovaj pokaže svoja leđa. A Raj je svjetlo i Raj je JEDINSTVO u Bogu.

Želiš li danas graditi “kako na Nebu tako i na Zemlji”,  idi i umri sebi, idi i izgori za Boga i brata bližnjega. Idi i ljubi različitog od sebe, ljubi neprijatelja, moli za onog koji te progoni. Idi i ne pokrivaj svoje obraze. Dopusti…

Marija Grgić –  Žena vrsna 

Foto: Pixabay

 

In this article