Jedan od najčešćih razloga zašto roditelji žele vrtić, osim nužde, je potreba socijalizacije. ˶Želim da se moje dijete nauči družiti s vršnjacimaʺ, reći će jedan roditelj. Drugi će dodati: ˶Moja je kći sramežljiva. Želim da se druži s drugom djecom kako bi malo izašla iz svoje ljušture.” Treći će entuzijastično izjaviti kako njegovo dijete voli sve prijatelje u vrtiću: ˶Jedva čeka doći u vrtić i igrati se s njima!”
Ovo su samo neke od stvari koje roditelji govore kad se radi o prednostima društvenog okruženja koje pružaju vrtići, male škole, produljeni boravci i sl. Roditelji se s pravom brinu o tome kako se njihova djeca slažu sa svojim vršnjacima.
Međutim, je li istina da rana interakcija male djece s njihovim vršnjacima poboljšava njihove socijalizacijske vještine? Kanadski razvojni psiholog dr. Gordon Neufeld se s time ne slaže, osobito kada je riječ o ˶socijalizaciji” djece prije nego su ona na to spremna.
Što je socijalizacija?
Pojam socijalizacije može imati različito značenje za različite ljude. Kad se radi o maloj djeci, dr. Neufeld pojašnjava što socijalizacija nije: ˶Vjerojatno najveći mit koji je iz toga nastao jest ideja da vrijeme provedeno u društvu vršnjaka vodi ka socijalizaciji.”
Razvojni psiholog Urie Bronfenbrenner također objašnjava što socijalizacija nije: ˶Trebalo bi biti jasno da biti socijaliziran ne znači nužno i biti civiliziran. Nacistički podmladak također je produkt socijalizacijskog procesa.”
Socijalizacija u odgoju djece znači pripremanje djece za društvo kako bi mogli odrasti, sazrijeti i postati odrasle osobe koje pridonose društvu. U osobe koje stvaraju odnose s poštovanjem prema drugima u zajednici, bilo da su na poslu s kolegama, obitelji ili prijateljima.
Uspješna socijalizacija osobito je zanimljiva kada je riječ o redovitim izvještajima u medijima o vršnjačkom nasilju.
Dr. Neufeld i njegove kolege sa Neufeld Instituta smatraju da je sama socijalizacija daleko složenija od pukog slaganja s vršnjacima. Socijalizacija uključuje sposobnost da osoba dobro funkcionira u društvu drugih dok istovremeno ostaje dosljedna sebi.
Kako se djeca razvijaju
Dr. Neufeld daje primjer učiteljice koja nije u stanju izraziti svoja stajališta zbog straha od sukoba. Zamislite jednu učiteljsku sjednicu na kojoj ova učiteljica radije šuti umjesto da izrazi svoje neslaganje. Izvana se stječe dojam da je ona “jako draga” i da se dobro slaže sa svojim kolegama – nešto što bi ona mogla savjetovati i svoje učenike, također. Istina je da bi mogla imati problema s iskazivanjem vlastitog identiteta kada bi se morala suočiti u nekom sukobu.
Biti fin i stalno se slagati sa svima može, zapravo, biti prikrivena nezrelost. ˶Moraš biti dovoljno drugačiji od svojih vršnjaka da možeš biti s njima, a ne izgubiti svoju osobnost.”, kaže dr. Neufeld.
Još dodaje da netko tko se uvijek ˶sa svima slaže” vjerojatno nije u mogućnosti ulaziti u međuljudske odnose bez gubitka osobnog integriteta. Ako je ovakvo zrelo samo-izražavanje teško odraslim osobama, koliko je onda tek teško malenima?
˶Razvojni psiholozi su preuranjenu socijalizaciju oduvijek smatrali jednim od najvećih grijeha u podizanju djece”, kaže dr. Neufeld. ˶Ako djecu stavljate zajedno prije nego što mogu biti svoji tada oni postaju nalik jedni drugima što urušava individualnost umjesto da je osnažuje.”
P kao povezanost
Jedan od problema koji se pojavljuje vezano za veći broj djece u grupama jest onaj koji se tiče vršnjačke privrženosti. To znači da maleni radije ostvaruju povezanost s vršnjacima nego s odraslima.
Sam pojam povezanosti, koji je prvotno razvio psiholog Johna Bowlby, označava instinkt koji potiče odrasle da se brinu za djecu kao i da djeca tu brigu prihvate. Uspješno rano povezivanje nužno je za emocionalan razvoj odrasle osobe. Riječima Johna Bowlbyja, povezanost jest ˶tendencija ljudskog bića da stvara snažne emocionalne veze s pojedinim osobama.”
Ljudi su izrazito društvena bića. Međutim, dodjeljujemo nekim odnosima veći prioritet te smo vrlo izbirljivi kada određujemo tko će dobiti takav status. Upravo kroz te odnose razvijamo svijest o sebi.
Što je jako važno, odnosi s najvažnijim osobama (tj. odnosi s ljudima koje najčešće vidimo i koje istinski volimo) su trajni odnosi. To nisu ljudi koji će nestati iz naših života niti je snažna povezanost nešto što bi mala djeca trebala ˶prerasti”.
Odgojitelj nikad neće moći zamijeniti roditelja
Ovo je jedan od razloga zašto odgojitelji u vrtiću nikad ne mogu ostvariti snagu odnosa kao što to mogu djetetovi roditelji. Posao je samo posao, a zaposlenici relativno često mijenjaju mjesta stanovanja kao i radna mjesta.
Helen Ward je predsjednica neovisne lokalne udruge roditelja pod nazivom ˶Djeca na prvom mjestu”. Ona naglašava na koji način povezanost i socijalizacija međusobno djeluju. ˶Da bi djeca izrasla u zrele odrasle osobe kakve bismo htjeli da budu, moraju provoditi vrijeme s odraslima s kojima su povezana, a ne s jednako nezrelim vršnjacima.” Dalje nastavlja: ˶To znači da ako udaljimo osobu s kojom je dijete povezano (zbog smrti, bolesti, odvojenosti, boravka u vrtiću ili bilo kakvog prekida u bliskim odnosima) i zamjenimo je vršnjačkom povezanošću, odjednom će dijete postati tip ˶gospodara muha”. Naizgled ˶socijalizirano” ponašanje jednostavno se kopira, ono još nije usvojeno. Ono se razvija, ali se isto tako može i zaustaviti.
Ukoliko roditelji nisu toga svjesni, moguće je da negativan razvoj protumače kao pozitivan. Trogodišnjak koji jedva čeka druženje s vršnjacima u vrtiću lako može biti na putu stvaranja vršnjačke povezanosti umjesto povezanosti s roditeljima jer povezanost nas potiče na druženje s onima s kojima smo bliski.
Problem je što su djeca povezanija s vršnjacima, manje su povezana s odraslima. To može rezultirati time da agresivno reagiraju na roditeljske pokušaje discipliniranja i podučavanja.
Kulturološko obezličenje
Kad malena djeca provode previše vremena s vršnjacima oni imitiraju karakteristike onih koje vide oko sebe. Dr. Neufeld govori o fenomenu ˶obezličenja” kulture kao posljedici navedenoga. ˶Mi danas imamo kulturu djece. U Europi je kriza u kojoj se mladež ne može uklopiti u većinsku društvenu zajednicu, a ljudi vjeruju da se isto događa i u Sjevernoj Americi.”
Postavlja se pitanje postaju li oni dijelom neke novije društvene zajednice koja nije u potpunost sazrela. ˶Djeca postaju dio jednog društva koje se ne razvija i ne pridonosi većinskoj društvenoj zajednici”, kaže dr. Neufeld.
Poticanje raznovrsnosti
Raznovrsnost – stvaranje, poštivanje i njegovanje iste – jedan je od najčešće korištenih pojmova u danjašnje vrijeme, kojeg neiskreno upotrebljavamo. Međutim, rano smještanje djece s još nerazvijenim osobnostima u vrtiće na veći broj sati (dok još nisu u stanju iskazati svoje posebne, jedinstvene osobnosti) stvara jednolikost, a ne individualnost.
Ovo je također, u mnogim slučajevima, jedan od razloga zbog kojih roditelji odgađaju djetetov polazak u školu. Zapravo, u većini kanadske povijesti, djeca koja nisu pohađala tzv. ˶program ranog učenja”, polazila su u školu sa 6 godina.
Ironično je da neki zagovornici školovanja kod kuće čine to upravo iz razloga ispravne socijalizacije. U djelu ˶Home Schooling and the Question of Socialization” (˶Školovanje kod kuće i socijalizacija”), autor Richarda G. Medlin naglašava kako se zdrava socijalizacija doista događa kod djece koja se školuju u vlastitom domu te piše: ˶Djeca školovana kod kuće sudjeluju u dnevnim rutinama unutar svojih zajednica. Ona nipošto nisu izolirana; dapače, ona se druže i zbližavaju s različitim ljudima.”
Istraživač Larry Edward Shyers u svojoj doktorskoj dizertaciji na Sveučilištu Florida, usporedio je djecu školovanu kod kuće s onom školovanom na tradicionalan način. Zaključio je da među njima nema razlike u samopouzdanju.
˶Problem vezan za djecu koja se socijaliziraju u školskom sustavu jest u tome da su dječja prijateljstva pretvrtljiva.” kaže gđa Ward. ˶Dječji prijatelji zapravo nisu prijatelji u pravom smislu te riječi. Oni nisu zrele osobe koje se mogu nositi s tuđom patnjom ili različitostima u mišljenju. Vršnjaci žele da budeš poput njih”, nastavlja Ward.
Razultat toga jest smanjeno iskazivanje osobnosti kao i manji osobni rast, zaključuje ona.
Uništen duh djetinjstva
Još 1988. god., dječji psiholog David Elkind je u djelu ˶The Hurried Child” (˶Dijete koje prebrzo odrasta”) napisao: ˶Upravo se nalazimo u povijesnim trenucima, (poput onih u ranim desetljećima Industrijske revolucije) kada djeca, ne svojom voljom, postaju žrtvama društvenog prevrata i promjena. Današnja djeca su nevine, hotimične žrtve poražavajućeg stresa.”
Elkinda je zabrinjavalo to što se djeca sve više tretiraju kao ˶mali odrasli”. Vrtići i predškolske institucije djecu stavljaju pod silan akademski pritisak čime djetinjstvo postaje kopija razdoblja zrelosti. Dječji sportski timovi imaju profesionalne dresove, a neiskusnija djeca ostaju na klupama. Dječja odjeća postaje vrlo slična onoj za odrasle. Ako je Elkind ovo smatrao problemom prije više od dvadest godina, današnja se situacija nije bitnije promijenila.
Još jedan dokaz u prilog tezi da se danas čak i najmanja djeca podvrgavaju standardima odraslih jest tzv. Early Development Instrument (procjena ranog razvoja, op. prev.). Pod izlikom poboljšanja dječjih postignuća, ova procjena traži od učitelja da odgovori na čitav niz potpuno subjektivnih pitanja u vezi dječjih fizičkih, akademskih i emocionalnih vještina, a potom bilježi koliko i u kojim područjima dijete ˶zaostaje”.
Djeci su životi isplanirani do posljednje minute…
Aktivisti koriste ovakva manjkava istraživanja kako bi lobirali za još više ranih programa učenja za mlađe dobne skupine. Na primjer, savjetnik premijera McGuintyja u Ontariju želi škole pretvoriti u svojevrsne centre gdje se djecu može ostaviti na cijeli dan, po mogućnosti i na cijelu godinu, kako bi stekli veću ˶spremnost za školu”.
Kada je Francois Legault (iz Koalicije za budućnost Quebecka) nedavno predložio kako bi srednje škole trebale pratiti radno vrijeme od 9 do 17 sati neke je to naljutilo. Međutim, istina je da mnoga djeca u osnovnoj školi koja su uključena u boravke, već prate radno vrijeme odraslih, a isto vrijedi i za mališane u vrtićima. Dječji životi su isplanirani do posljednje minute te im ostaje malo vremena da jednostavno budu djeca.
Zašto se zazire od djece?
Razlozi za ovo su raznoliki. Međutim, jedan od glavnih razloga jest trenutni društveni trend koji nameće roditeljima obvezu rada na puno radno vrijeme. Posljedica toga jest narušena povezanost roditelja i djeteta u korist roditeljskih poslovnih obveza. Negativna stopa prirodnog prirasta u Kanadi znači da konstantno potražujemo nove zaposlenike. Oba roditelja zaposlena na puno radno vrijeme neminovno znači stavljanje djeteta u neku vrstu institucionalizirane skrbi, dakle, u subvencionirane vrtiće/predškolske programe i sl.
Ovo nema puno veze s dječjim razvojem. Problem je što je nekoć centralizirana skrb većinom sufinancirana, a cijena olakšana porezima, što potiče roditelje da ju koriste. U takvoj situaciji roditelji zapravo nemaju više izbora. Oni ne mogu više prepoznati jedinstvene potrebe vlastitog djeteta jer im se životi vrte oko dva puna radna vremena.
Na pitanje koje su dobrobiti programa ranog učenja za malu djecu, dr. Neufeld jednostavno odgovara: ˶Mislim da tu nema nikakve dobiti izuzev roditeljske emancipacije. Zasigurno ni da roditelji nisu ispunjeni. To je pak potpuno drugi problem.”
Koje je rješenje?
Dr. Neufeld naglašava da ono što roditelji jesu svome djetetu znači puno više od toga što oni rade.
Namjera ovog istraživanja nije prestrašiti roditelje čija su djeca uključena u cjelodnevni program u vrtiću. Međutim, bilo bi mudro shvatiti zašto su vaša djeca tamo. Neki roditelji stavljaju svoju djecu u vrtić iz jednog jedinog razloga – da ih socijaliziraju. Ovo istraživanje ne daje povoda za takvu odluku.
Za roditelje čija djeca moraju biti u cjelodnevnoj skrbi, bilo bi mudro utvrditi da je ˶rano učenje” ograničeno isključivo na igru u okruženju gdje se može vezati za odraslu osobu. Ponekad su roditelji ti koji vrše pritisak na učitelje da osiguraju ˶edukacijske sadržaje” sve mlađoj populaciji. Kada pristignu ˶izvješća o uspjehu” koja ukazuju na loše rezultate, ovo kod roditelja stvara daljnju tjeskobu jer misle kako njihova djeca zaostaju za vršnjacima.
Roditelji bi trebali izbjegavati svaki ukalupljen sustav. To je sustav koji vlade žele formirati kako bi ˶pomogle” svakoj pojedinoj obitelji. Po pravilu su ova okruženja neosobna i manje bliska roditeljima. Čak ni lokalna osnovna škola nije najsličnija kućnom okruženju za malu djecu. To je kao da, na primjer, imate susjedu koja je dobro poznata vama i djetetu, a koja je uz vlastitu djecu spremna primiti još koje dijete u svoj dom.
Obitelji bi se trebalo financijski podupirati
Već dugo vremena se ovaj oblik kvalitetne skrbi za dijete karakterizira kao ˶nepropisan” i to od strane onih koji nastoje stvoriti cjelodnevne boravke što sličnije školi sa zaposlenicima u sindikatu. Uz manjak kritičnosti od strane medija ˶nepropisno” je postalo poznato kao ˶opasno”. Međutim, Helen Ward ističe da su svi roditelji ˶nepropisni” i to samo po sebi nije razlog za brigu. Roditelji trebaju detaljno preispitati svaki oblik skrbi bilo da je on pod upravom države ili ne.
Trenutno se raspravlja o određenim državnim mjerama koje bi pomogle ispraviti štetu postojećih trendova. Politika podjele obiteljskog prihoda omogućuje roditeljima da podijele svoja primanja čime se smanjuje porez na prihod. Više novca u džepovima roditelja uvijek znači i više izbora. Premda je državna konzervativna stranka na posljednjim izborima ovu mjeru uključila u svoja politička načela, stvar se razvodnila nakon njihove izjave da će uvesti obiteljsko oporezivanje kad se izbalansiraju prihodi i rashodi. Financijskim podupiranjem samih obitelji prekinula bi se dotadašnja praksa davanja povlastica odgojnim institucijama na račun roditeljske skrbi što bi bio ogroman korak unaprijed.
Dr. Neufeld smatra da se mogućnosti ostvarivanja kvalitetnih odnosa razvijaju tijekom prvih šest godina života. ˶Radi se o vrlo jednostavnom procesu. Ukoliko se do pete godine života sve odvija u kontinuitetu i sigurnosti, stvara se emocionalna prisnost. Dijete tada daje svoje srce onome s kime je ostvario emocionalnu povezanost i to je izuzetno važna stvar. Imperativ je uvijek ostvariti jaku, duboku emocionalnu povezanost s onim tko te odgaja. To je ono na čemu bismo trebali inzistirati u našem društvu. Kada bismo tako djelovali slali bismo našu djecu u školu kasnije, a ne ranije.”
Andrea Mrozek – Catholic Education
Prevela: Katarina Vudjan
Foto: Aaron Burden – Unsplash
