Kad odrasteš u Dalmaciji (možemo to proširiti i na ostale dijelove naše lijepe zemlje), psovka je nešto što ti, nažalost, postane sastavni dio svakodnevne komunikacije. I složit ćemo se da je možemo kategorizirati u one lake – „šta ima veze“ psovke i one od kojih dobar dio ljudi zazire – psovke Boga (i svetaca). Ne treba ni spominjati ostale kreativne izvedenice ovih osnova.
Ako ne psujem iz bilo kojeg razloga – dobro je
U mojoj široj obitelji je bilo teških psovača, kočijaša koji se nisu ustručavali ni Boga zazivati uzalud, ali moja majka se itekako potrudila da se u našoj užoj obitelji nikakve psovke ne toleriraju. I uspjela je, Bogu hvala. Ipak, moram priznati da sam imala period u srednjoj školi kad sam psovala. Nikad Boga (upitno – čitaj dalje), ali psovala sam. I onda sam odlučila prestati jer sam smatrala da je takav način izražavanja primitivan, a primitivnost nije dojam koji sam htjela ostavljati na ljude oko sebe. Dobro, ako ne psujem iz bilo kojeg razloga – dobro je. Ajmo dalje!
Tijekom studiranja, počela sam sve više slušati o teologiji tijela Ivana Pavla II. Vjeronauci, kateheze, katolička ekipa… I nekako je malo po malo ta teologija tijela počela imati sve više smisla u mojoj glavi, a onda i u srcu. I kroz jednu imaginarnu debatu (dobro je nekad sam sa sobom raspravljati), rodila se nova spoznaja. Pitala sam samu sebe: Zašto ne psuješ? Razumijem zašto ne psuješ Boga, ali one „lake“ psovke, pa šta ima veze. Nekad ih baš trenutak traži, doživiš svojevrsnu katarzu kad tako izbljuješ prostotu, bude ti lakše (kratkoročno).“ Odgovor je bio: Zato šta je svaka psovka psovanje Boga. Duh Sveti je obavio svoj dio i nadahnuo daljnje razmišljanje. Pripremite se na tekst inspiriran Ivanom Pavlom II. i djelima Christophera Westa jer nisam sama došla do ovih spoznaja i otkrivenja. Duh Sveti je iskoristio ova veličanstvena djela da mi se ponovo objavi u svoj svojoj ljepoti.
Bog je ljubav, a ne predmet mojih psovki
Katekizam Katoličke Crkve (221) kaže da Bog jest ljubav. Sam Božji bitak jest Ljubav i On je sam vječna razmjena ljubavi Oca, Sina i Duha Svetoga i mi smo određeni da sudjelujemo u toj ljubavi. Otac sebe iz ljubavi daruje Sinu, a Sin, vječno primajući Očev dar, čini sebe darom i predaje se natrag njemu. Ta je međusobna ljubav tako stvarna, tako duboka da postoji kao još jedna vječna Osoba – Duh Sveti. A mi smo, pogodit ćete, stvoreni na sliku Božju: pozvani ljubiti kako Bog ljubi. A to činimo, kako prema Ivanu Pavlu II. navodi Christopher West, kao muško i žensko.
Muškarac u samom svojem biću određen da se daruje ženi, a žena u samom svojem biću određena da u sebe primi taj dar i zauzvrat se sama daruje muškarcu. A ta je ljubav tako stvarna i duboka da, po Božjoj volji, može postati još jedno ljudsko biće. Tako spolni čin vidljivim čini nešto od nevidljivog otajstva Božjega. Naravno, Bog nije spolno biće i tu treba biti oprezan da ne bi došlo do krivog tumačenja i svođenja beskonačnog Boga na naše konačne pojmove. Ljubiti i biti ljubljen kao što Bog ljubi je najdublja čežnja naših srdaca i ništa drugo nas ne može ispuniti (Ivan Pavao II. prema Christopheru Westu).
Ako vulgarno pričam o spolnom odnosu, obezvrjeđujem svu svetost i otajstvenost tog čina
U spolnosti, čistoj i svetoj kao što je Bog zamislio, dolazimo blizu toj Ljubavi. Kad sam sve ovo u trenu čula u svojim mislima (i srcu), shvatila sam da baš svaka psovka jest vrijeđanje Boga. Ako vulgarno pričam o spolnom odnosu, obezvrjeđujem svu svetost i otajstvenost tog čina – vrijeđam direktno Gospodina Boga. Bez obzira koliko bezopasno i banalno zvučale takve „lake“ psovke – Sotona preko njih zadire u najdublju ljudsku intimu koja bi trebala u sebi biti slika vječne razmjene Ljubavi Presvetog Trojstva. Udara direktno na Boga. I to na najodvratniji način: gazi svako dostojanstvo i svetost bračnog čina i tijela muškarca i žene. Svodi ga na puko, sebično zadovoljenje nagona.
I odlučujem se oduprijeti takvom izražavanju, reći NE zlu koje tako lukavo hoće obezvrijediti ono najsvetije. Neću opsovati koliko god to trenutak „tražio“. Neću psovati jer želim očuvati sliku bračnog čina svetom; jer čistoća nije samo „ne spavati ni s kim prije braka“ – čistoća su i riječi i misli i stav srca… Neću psovati jer je već dovoljno teško u ovom svijetu zadržati sliku svetosti braka neokaljanom. Neću psovati jer želim sačuvati sve poštovanje za svog budućeg muža i njegovo tijelo (i dušu). Neću psovati jer je svaka psovka vrijeđanje mog i tvog Stvoritelja – vrijeđanje Ljubavi.
Anonimna – Žena vrsna
Foto: Allef Vinicius – Unsplash
Ako se tebi ili nekome u tvojoj okolini dogodi grijeh psovke, ovu molitvu možeš izmoliti kao zadovoljštinu.
