Zašto se to sramimo reći, a kamoli učiniti?

postati svet

U životu imamo puno ciljeva, ali koji nam je cilj nakon svih tih silnih ciljeva? Ako, recimo, neka djevojka kaže da želi postati doktorica jednoga dana – osjeti se u zraku atmosfera aplauza, čini se kao da ima nade za nju, lijepo što želi raditi pametnu i korisnu stvar za društvo, kao i činjenica da je odlučila svoje talente ne potkopati već iskoristiti za opće dobro.

No tvrdnja da želiš postati jednoga dana svet, dosta je nejasna. Ispada da je svetost samo za svećenike i časne, a mi „normalni“ smo zaglibili negdje u svjetovnom životu, između moderne glazbe i uskih ženskih traperica. Ispada da je teško iskoprcati se iz svega toga i da većina nas nema dobar start za postati svetim. Imamo odličnu opremu za ne postati svetim.

Ako takav, živeći u svjetovnom, ipak želiš postati svet, dijagnoza ti je umišljenost ili ekstremizam. Uvijek će se netko pametan javiti koji savjetuje da u ničemu ne treba pretjerivati, malo grijeha neće škoditi. Zaboravljamo da put do neba zahtijeva od nas precizne i teške operacije te najskuplje terapije bližnjih u kojima smo mi instrumenti, a Bog doktor.

No svetost, bar ja to tako gledam, ne znači ništa drugo već činjenica da živiš vječno u raju. Zar je to prekićasto za ovaj svijet „bez grešaka“? Od svih ciljeva, ovaj je najzahtjevniji, jer on je cilj nad ciljevima. On se postiže načinom s kojim dostižeš svoje svjetovne ciljeve. Način može biti lopovluk ili poštenje, mržnja ili ljubav, poniznost ili oholost – to je naša karta do tog konačnog cilja.

Jednom sam pisala o tome kako ćemo prije oprostiti ljudima koji su nam nanijeli pravo zlo u životu, nego frizeru ili trgovkinji u pekarni koja nam je izvadila onu najcrniju buhtlu ili čovjeku u autopraoni koji nam nije podrobno usisao auto iznutra.

To su sve sitnice koje nas drže pod dojmom neko vrijeme i taj krug neoprosta i ljutnje na nekoga kruži svijetom. Zapravo bismo mi uz Božju pomoć trebali biti gumica za brisanje tih osjećaja ili brana koja ne dopušta da se emocije utjelovljuju u neka druga djela, riječi, psovke i sl.

Sveci su spremni ginuti za ljubav

Neki dan mi je poznanica rekla da mi se divi jer imam 5 djece. A ja se divim onoj obitelji koja ima 6 i više djece jer psihološku granicu do 5 smo nekako do sada prošli. Rekla sam joj da je nekome dovoljno jedno dijete da postane svet, a nekome nije potrebno niti jedno, a ovo je naš put, ne znamo koliko će nam još trebati.

Ono što sigurno znam za svece jest da su spremni ginuti za ljubav. Bilo to direktno za Boga ili za čovjeka u Božje Ime, poput nekih majki koje su pod cijenu svoje smrti donijele svoje dijete na svijet.

Otvorenost životu i prihvaćanje Božje volje je posebna psihofizička avantura u kojoj kažeš: predajem se cijeli i računam na Tebe, Bože. To je vrlo teško, ukoliko ti je prepreka u tome strah od tjelesne smrti i bolesti.

Zašto bi netko riskirao svoje zdravlje, svoje vrijeme i svoju udobnost za nešto nepotrebno, npr. neko tamo treće dijete koje nikome ne treba. Mislimo: meni je dobro ovako; hvala, ali ne bih više.

Smrt je neizbježna, ali pakao nije

Ima li lakši put do svetosti? Mislim da nema. Ima drugačiji put, recimo da će se sve nekako poklopiti tako da će nam zadatci na radnom mjestu postati zahtjevniji, kao i obujam posla. Dogodi se da nas pogodi neka iznenadna bolest ili neki drugi problem u obitelji koji se ne bi dogodio da smo prihvatili svoj prvobitni križ.

Uvijek kažem svima – u životu zaista nema lakšega puta! Kada bi ga bilo, a nagrada ostaje ista, ja bih bila prva koja bih ga prihvatila! Počeli bismo izbjegavati poteškoće, možda bismo izmislili strojeve u koje odmah nakon rođenja legnemo, tu bismo bili priključeni na neke sonde koje bi nas hranile, a naš mozak bi se mogao staviti u stanje sna – neki roboti bi nas prali, obilazili, razgibavali zglobove, a elektrode bi nam održavale mišićni tonus i tako sve do duboke starosti ili neke smrti prouzrokovane vegetiranjem. Umrli bismo bez ijednoga grijeha – jer nismo imali priliku za grijeh – te bismo direktno ušli u raj. To je neka moja znanstvena fantastika za vjernike…

Ili bismo nakon takvog života ipak čekali pred vratima raja, zato jer mu nismo dorasli?

Zato mislim da ne postoji lakši put, već pošteniji put! Uvijek budimo spremni ginuti za ljubav jer je smrt neizbježna, ali pakao nije.

Ovo su ozbiljne stvari, ljudi moji dragi, i prije svake odluke sjetite se, ako stignete, koji su vam krajnji ciljevi i ako želite više, tražite više!

Sandra Tominac – Žena Vrsna

Žena Vrsna

Žena vrsna vrijedi više nego biserje. Srce njena muža bez straha se može u nju pouzdati, ona mu uvijek čini dobro. Vješto i neumorno radi na njivi Gospodnjoj, tražeći i vršeći volju Božju. U njoj nema straha, osim straha Božjega pa se smije svakom novom danu uživajući u plodovima svojih djela.