Grliti nju bilo je kao grliti Nebo
Kao dijete sam voljela ići na selo. Tamo je bila moja prabaka. Prava slavonska baka u marami što skriva sijede pletenice i opancima. U njenoj je kućici vatra najljepše pucketala, a smijeh odzvanjao jače nego na najvišoj planini. Njene su ruke čuvale najtopliji zagrljaj na svijetu. Grliti nju, bilo je kao grliti Nebo. Njene su ruke uvijek prebirale krunice za sve nas. Imala je sliku svakoga iz obitelji u svom trošnom molitveniku, izlizanom od mnogih godina predanih ruku koje su ga listale, očiju koje su ga čitale i duše koja je vapila.
Kada bih ušla u njeno dvorište, zatrčala bih se prema malenom kuhinjskom prozoru. Tamo je bila. Oči bi joj se odmah razveselile i osmijeh proširio. Onda bih uletjela u kuću i omamio bi me miris njene gužvare. Ili sosa od rajčice kakvog nitko više ne zna spremiti. Majkin sos.
Mislila sam da se zove Majka
Dok sam bila mala, mislila sam da se zove Majka. Svi smo je tako zvali. Majka i Dado. Dadu slabije pamtim, ali uspomene na nju su tako žive. I tako mi se često ušuljaju u misli.
Preko puta njene kućice bila je kapelica u koju bih potrčala čim bih iskoračila iz auta. Da se kratko pomolim prije nego što odem njoj. Majki.
Bila je majka, šest puta. Jednome sinu koji se nije dugo zadržao na zemlji i svojim kćerima. Na neki način, bila je majka i svima koji su se ikada našli u njenoj blizini. To je jednostavno bilo nešto njezino. Biti majka. Svima. Kad god se za to pruži prilika.
Majka koja je u svome krilu držala silnoga Boga
Poput moje Majke, postoji još jedna žena kojoj lako možemo ime zamijeniti s ovim veličanstvenim nazivom: Marija. Ona koja je u svom krilu držala silnoga Boga. Tako krhkog i malenog. I po tom majčinstvu postala nam svima majka. I uvijek je tu za svakog od nas. Prati svaki naš korak. Bdije nad našim životom. Raduje se našim krepostima, žalosti se nad našim grijesima. I skriva nas u svoj topli zagrljaj kada je najteže. Pruža nam utočište.
Ne dopusti ovaj Božić nazvati se nedostojnim
Ima li u tvom srcu mjesta za nju, da u njemu rodi svoje čedo i položi ga kako bi odmorilo? Imaš li u svom srcu jasle spremne primiti malenog Isusa? Jasle posute oštrim sijenom izranjenosti, što zaudaraju grijehom, ali su spremne u sebe primiti nju. Da bi svijetu darovala Njega. Ne dopusti ovog Božića nazvati se nedostojnim. Odustani od svih izlika. Tvoje jasle nikada neće biti savršene. Dopusti im da budu to što jesu – jasle. Trošne. Skromne. U njima je izabrao doći na ovaj svijet. Ne u nekom divnom hotelu čišćem od ljekarne. On želi baš u tvoje jasle.
Nije važno jesi li spreman ili ne, važno je samo primaš li ovoga Badnjaka u svoje srce – baš takvo kakvo je – Mariju, da u njemu rodi svoga Sina, tvog Spasitelja i Otkupitelja?
Lea Potočar – Žena vrsna
Foto: Pixabay
