Prošle godine u ovo vrijeme objavili smo članak Čitanje Biblije kroz 365 dana u kojem autorica govori o svom iskustvu sudjelovanja u projektu čitanja Biblije kroz svaki dan u godini prema unaprijed raspisanom rasporedu. S obzirom da se bliži dan kada otpočinje novi ciklus čitanja Svetog pisma (čiji raspored možete preuzeti ovdje), ovaj put vam donosimo svjedočanstvo o tom iskustvu sa strane supruga autorice gore navedenog članka.
Bogu hvala, moja žena i ja smo još u fazi hodanja započeli s čitanjem Biblije. U to vrijeme bili smo studenti prve i druge godine studija, tek zagazili u dvadesete godine, mladi i gorljivi. Bogu hvala, kažem, jer smo imali vrlo poticajnu okolinu. Nalazili smo se u Zajednici mladih varaždinske katedrale i u katedralnom zboru, gdje smo rasli i razgovarali o vjeri, molili jedni za druge i jedni drugima služili na rast. Raspored čitanja smo dobili putem e-maila od jedne prijateljice iz zajednice nakon čega smo se nas dvoje odlučili upustiti u priču koja još uvijek traje.
Svakodnevnim čitanjem u paru međusobno smo se poticali
Cijela Biblija je bila raspisana u svakodnevna čitanja (od tri dijela), a prema planu čitanje je trajalo 365 dana. U početku, prvi dio od tri dnevna čitanja je bio iz Starog zavjeta (dva poglavlja iz knjige Postanka), drugi je bio jedan psalam i treći jedno poglavlje iz Matejevog evanđelja. Svakodnevnim čitanjem se napredovalo paralelno u Starom zavjetu, psalmima i Novom zavjetu i tako gotovo cijelu godinu, nakon čega bismo prošli sve.
Moja voljena današnja supruga i ja smo tada, Bogu hvala, kroz čitanja imali jedno drugo i često smo se poticali na svakodnevna čitanja, o njima često razgovarali, poticali interes, pokušavali protumačiti alegorije, pretresali nauk Crkve prisjećajući se kateheza don Damira Stojića i drugih sličnih Božjih žeteoca. Čak smo u prvoj verziji zajednički čitali tako što je jedno čitalo, drugo slušalo, prateći tekst u svojoj Bibliji. To je bilo vrlo zanimljivo jer smo imali (i još uvijek imamo) Biblije s različitim prijevodima (Bonaventura – Šarić). Bilo je čitanja putem interneta i mobitela u danima odvojenosti i tako smo vrlo brzo prvi put pročitali Bibliju. Osjećaj je bio tako nagrađujući da smo odmah po završetku počeli iznova.
Pisaca je više, ali je jedan Autor
Ove godine ćemo krajem studenog, ako Bog da, završiti peti put čitanja od korica do korica. Za tih pet puta nam je ipak trebalo oko sedam i pol godina, a krivicu, naravno, ne priznajemo, nego svaljujemo na djecu koja su u međuvremenu došla noseći svoje planove sa sobom.
Teško je uopće riječima reći kako je nagrađujuće nasmijati se nakon zadnjeg dana čitanja znajući da smo jedan pothvat izgurali do kraja i to takav da smo ustrajali (uz poteškoće) svih godinu dana. Lijep je osjećaj pročitati zanimljiv duhovan roman, a kamoli Božji plan. Jedna stvar je očita odmah nakon prvog puta: autor Biblije je Jedan. Pisaca je više, ali je jedan Autor. Osim toga, jasno je čiji su agenti bili oni crkveni oci koji su sastavili kanon kojega danas imamo. Znam da se ponavljam, ali stvarno jest teško u dvije stranice teksta opisati veličinu, ljepotu i važnost Biblije za čovjeka, pogotovo onoga koji se usudi zvati katolikom.
Paralela između žrtvovanja Izaka i Isusove žrtve na križu
Evo jedna slika koja će možda zagrebati površinu neizmjerne Mudrosti koja je Pismo nadahnula: Abrahama zovemo praocem naše kršćanske vjere, ali zašto? On se pojavljuje u prvoj knjizi Staroga zavjeta (Postanak), ali kakve veze on ima s Kristom iz Novog zavjeta? Očita je povezanost ta što „Abraham povjerova i to mu se uračuna u pravednost“. Praotac je jer je prvi koji se vjerom spasio. Ali Bog nam slika još jednu sliku.
Abraham je imao jednog zakonitog sina, Izaka. Bog mu, prema poznatoj priči, naređuje da žrtvuje svoga sina jedinca. Abraham, savršeno poslušan, uzima sina jedinca, Izaka, i dolazi do brda Morije (koja se nalazi u zemlji koja će kasnije biti „obećana zemlja“). Stavlja drvo za žrtvu paljenicu na Izaka, koji to drvo poslušno nosi na brdo Moriju, gdje će biti žrtvovan. U ključnom trenutku Bog zaustavlja Abrahama i proviđa žrtvenog ovna, koji se čudom stvara, zapleten rogovima u grm.
I sad paralela – Isus, jedinorođeni sin Boga Oca, žrtveno janje, nosi svoj vlastiti križ na Golgotu (brežuljak na tom istom brdu Moriji na kojem je izgrađen Jeruzalem) i polaže svoj život za otpuštenje grijeha svima. Vjerujte mi, ovo nije plod moga tumačenja. Provjerite poslanicu Hebrejima, tamo piše gotovo sve ovo i više.
Biseri iz Božje mudrosti
Zašto kažemo da je Krist svećenik po redu Melkisedekovu; tko je uopće Melkisedek i zašto je poseban? Ostavljam da otkrijete u poslanici Hebrejima od sedmog poglavlja. Ja ću podastrijeti još samo jedan biser iz Božje mudrosti, otkriven uz pomoć Scotta Hahna i njegove „Gozbe Jaganjčeve“.
Poznata nam je uzrečica iz Katekizma: „Novi se zavjet u Starom skriva, a Stari u Novom otkriva“. Glavni „artefakt“ Starog zavjeta je bio, naravno, Kovčeg saveza. On se nalazio u najsvetijem dijelu Prebivališta, ne u Svetinji, već u Svetinji nad svetinjama. Židovski svećenici su imali vrlo, vrlo stroga pravila oko pristupanja tom dijelu. Neki su umirali ako bi se iti dotakli Kovčega saveza, a da za to nisu bili ovlašteni (druga knjiga o Samuelu, glava 6, retci 6-8). U Kovčegu su se nalazile sljedeće stvari: mana – kruh s neba, ploče sa zapovijedima – Božja riječ i procvjetali Aronov svećenički štap. Kruh s neba + Božja riječ + svećenik = Isus Krist u Novom zavjetu. A kovčeg… Naša Blažena Djevica Marija, „znamenje na nebu, žena odjevena u sunce, mjesec joj pod nogama…“, svetica nad svecima.
Naoružajte se Božjom riječi, gradite na stijeni!
Iskreno se nadam da ćete nadvladati neprijatelja koji vas silno želi odvojiti od čitanja Biblije, od postavljanja čvrstih temelja za nadogradnju vjere i nadam se da ćete ustrajati u nakani čitati Sveto pismo. Odvojiti do dvadeset minuta dnevno je niska cijena za blago koje se dobije. Napasti ne staju ako ste počeli, javit će se odmah u knjizi Izlaska, kad gledamo Boga ukoso jer kažnjava faraona, a sam mu je „otvrdnuo srce“ ili kasnije kod Levitskog zakonika kada se kamenuje čovjek koji skuplja drva u subotu te nakon toga na zakonu „oko za oko, zub za zub…“.
Sve takve situacije, koje je iz današnjeg konteksta lako krivo protumačiti, pripadaju u sasvim drugi i to vrlo bitan kontekst pa se samo tako i mogu ispravno tumačiti. Bitno je zadržati povjerenje u Božji plan unatoč slabosti ljudi kojima se Bog poslužio da svoj plan izvede. A i najgore ljudske pogreške svemoćni Bog okreće na dobro. Na kraju krajeva, ubojicama svoga Sina Jedinorođenca je omogućio oprost baš time što su ga žrtvovali, a prvi obraćenik ga je sam probo kopljem u bok.
Dragi katolici, armirajmo svoje vjerničke noge Božjom riječi, gradimo na stijeni da se, kad bujice navale, imamo za što držati.
M. Dž. – Žena vrsna
Foto: Žena vrsna
