Svaka majka želi da joj dijete jede zdravo
Majka si. Nekad možda tvoja djeca izgube apetit. Trudiš se skuhati im najdivnija jela. Puna vitamina, da ih podignu. Ili se trudiš zamaskirati nešto zdravo u one neke pite koje sliče na pizzu, samo da pojedu jaje. Ili jabuku. Ili naranču. Jednom sam čula da je jednom dječaku izrazito nevoljkom za jelo, majka čak stavljala u sredinu krumpira, koji je jedino volio, nešto zdravo.
Majka si i daješ sve od sebe da tvoja djeca pojedu nešto zdravo. Znam da bi pristala kuhati još pola jutra, ne računajući uopće sinoćnju marinadu, samo da tvoji mali bolesnici ozdrave okrijepljeni čudesno zdravom hranom.
Trudiš se, a oni odbijaju
Majka si i možda znaš kako boli kada sav svoj trud, svoju zadnju snagu neprospavane noći, svu ljubav ovog svijeta i žrtvu staviš, skuhaš u tom ručku, a oni ne žele probati. Okrenu glavu. Jedu dva sata obični ručak. Možda znaš kako izgleda kada po cijele dane imaš osjećaj da samo pokušavaš nahraniti te male pačiće oslabjelog imuniteta. Trudiš se, daješ sve od sebe, dubiš na trepavicama, a tvoji pilići i dalje ne pokazuju pomak kod nekih jela. Možda jedan obrok, možda dan, tjedan, možda mjesec. Možda godinama tako.
Bog želi tebe nahraniti
I Bog je majka. Tako majka dok svakog dana u tvojoj župi, svakog dana u taj isti sat, dolazi, uzima svećenikove ruke, prilazi stolu i čitavog Sebe: dušu, tijelo i božanstvo uobličuje u kružni bijeli kruščić, hranu isteklu iz križa i neba. Hranu napravljenu od čežnje i ljubavi, hranu od samog sebe, izvađenu iz komadića tijela i krvi jednog čovjeka, Jedinog Bogočovjeka, u silasku neba na zemlju, u čežnji neba da se nastani jednom u tebi. Da uđe u tvoje smrtno tijelo i pretvara ga u Sebe. Suobličuje čovjeka Bogu, nastanjuje ljudske prostore krvi i kostiju, pustinje prohodi tekućinama, rijekom krvi koja se izlijeva iz pratišine njegova milosrđa. Iz svetosti, presvetosti jednog Srca koje je sišlo na zemlju, hodalo zemljom i pružilo svoje ruke na drvo, dobrovoljno, da se probiju, da iz njih poteče beskrajna ljubav. Najveća smrt sviju smrtnika, smrt nad smrtima čitavog svemira. Smrt Boga koji postaje uskrsnuće, permanentni osobni bijel Hostija-Bog koji želi da Ga danas primiš u svoje srce.
U pet, ili šest, sedam zemaljskih sati, On dolazi k Tebi, silazi Nebo u blizinu tvoje kuće.
Svim srcem, svom dušom i svim tijelom svojim operi svoje ljudsko, pokaj se, dođi, primi ga i jedi.
“Svaka sveta pričest osposobljuje te susretati se s Bogom u vječnosti” (Iz Dnevnika svete Faustine).
Marija Grgić – Žena vrsna
Foto: Kelly Sikkema – Unsplash
