Već danima me drži neka sjeta, razlog tome je 15. listopada, Dan sjećanja na bebe anđele. Mama sam četvero anđeleka, imam dvoje anđeleka na Zemlji i dvoje anđeleka na Nebu.
Ne prođe dan da se ne sjetim svojih anđeleka i da se ne pomolim za njih. Ali posebno sam tužna na taj dan, na Dan sjećanja na bebe anđele, jer znam koliko mnogo žena pati, utapa se u svojoj tuzi, šute i bore se kako mogu i znaju. Možda nemaju nikoga da ih utješi, da bude uz njih u te teške dane.
Tužna sam zbog svih njih, što se više ne govori o tome, što se ne pomaže i ne pruža utjeha tim ženama, majkama.
Želim barem ovim pismom poručiti – niste same, ima nas jako puno, znam da vam je teško, da vas malo ljudi razumije. Ali mi žene, majke koje smo to, nažalost, prošle, vas razumijemo, znamo kroz što sve prolazite i znamo da vam nije lako.
Ne čuju se otkucaji…
Moji anđeleki su otišli na nebo prije svojeg rođenja, sad je već prošlo 14 i 13 godina.
Prvi spontani se dogodio kada sam bila trudna 27 tjedana, nisam osjećala bebine pokrete, ali sam mislila da se beba umirila jer su bile vrućine, da malo više spava. Kada sam došla kod ginekologinje, rekla je da se ne čuju otkucaji i nažalost, da je naša beba mrtva. Suprug i ja smo se zagrlili i glasno plakali.
Morala sam roditi svoju mrtvu bebu. Nešto prestrašno, tuga, bol, patnja, praznina, tišina…
Doktori su rekli da nije bila dobra prokrvljenost posteljice i da je beba doživjela moždani udar. Kada su mi to rekli, točno sam znala kada se to dogodilo, beba se strašno ritala, nikad tako jako i grčevito. To su bili bebini zadnji pokreti, zadnja borba za život i zadnji pozdrav mami (kojoj i sad dok ovo pišem teku suze niz obraze, i nakon toliko godina).
…po drugi put
Drugi spontani dogodio se nakon godinu dana (isto u srpnju kao i prvi), bila sam trudna 2 mjeseca. Prokrvarila i odmah sumnja da nešto ne valja i pravac k liječniku. Opet isto, otkucaji se više ne čuju. Ne vjerujem, jurimo privatno drugom liječniku koji ima bolju, moderniju opremu. Možda ipak ima nade, ali nažalost, dobili smo istu dijagnozu, maleno srce više ne kuca.
Ovaj put je bila kiretaža (mrzim tu riječ), čišćenje. Još jedno bolno, grozno, teško iskustvo…
Nakon toga puno pretraga, strahova, ali vjera je bila stalno tu, nisam gubila vjeru i nadu. Najbitnije je u tim teškim trenutcima ostati u vjeri i znati da Bog ima plan za nas, sve se događa s razlogom. Sve tuge, križevi će nas na kraju ojačati, izaći ćemo jače, bolje, snažnije, požrtvovnije, osjećajnije…
Što će biti ovaj put?
Kada sam ostala trudna treći put, trudnoća je bila rizična, mirovanje, puno lijekova, strepnja što će biti ovaj put. Ali nekako i puna nade i vjere da će ovaj put biti sve u redu, promišljala sam da sam već dosta toga prošla i napatila se, Bog će me sada sigurno nagraditi. I tako je i bilo, rodila sam zdravu i prekrasnu djevojčicu (koja sada ima 11 g.), našoj sreći nije bilo kraja.
Četvrta trudnoća isto jako rizična, dijagnosticirana mi je trombofilija i svaki dan sam si morala sama davati injekcije za razrjeđivanje krvi. To mi je teško palo jer sam ja od onih koje baš ne vole igle i koja se često rušila na vađenjima krvi, pa i dok su me cijepili. Da mi nisu na vrijeme to dijagnosticirali i da si nisam davala te injekcije, dogodilo bi se isto što i s prvom trudnoćom, jer su rekli da je to bio problem u prvoj trudnoći.
Bila sam uporna i hrabra, pikala se svaki dan i naš dječak je došao na svijet živ, zdrav i prekrasan i to točno na dan termina (što je mali postotak, oko 3% se samo djece rodi točno na termin).
Radost i život ipak pobjeđuju
Sada smo sretni i ponosni roditelji dvoje prekrasne, živahne djece. Oni znaju još od malena da na nebu imaju 2 anđeleka, braceka (prvo dijete je bilo dječak, za drugo ne znamo, ali ja imam osjećaj da je isto bilo dječak, pa govorimo 2 braceka). Oni znaju da nas oni gledaju s neba, paze i bdiju nad nama. Često se zajedno molimo za naše anđeleke i na groblju palimo lampaše za njih (makar nemaju svoj grob). Danas ćemo u prozoru isto upaliti lampaš za naše anđeleke, kao sjećanje na njih.
Znali su me ljudi pitati zaboravi li se to ikada. Moj odgovor je NE, to se nikada ne zaboravlja, samo s vremenom naučite živjeti s tim.
Drage mame koje ste izgubile svoje bebe, svoju djecu, znajte da niste same. Nemojte se predati, niti klonuti duhom. Budite jake i imajte vjere da će vam dragi Bog dati snagu da to sve izdržite, prebrodite i da će vas nagraditi za svu vašu patnju, tugu i bol.
Samo hrabro naprijed!
Tamara Garaj-Oberan – Žena vrsna
Foto: Sylwia Bartyzel – Unsplash
