Središnji izraz u trećem dijelu Vjerovanja prema grčkom praizvorniku glasi jednostavno: “Vjerujem u Duha Svetoga.” Objekt u toj rečenici u grčkom izvorniku nema člana. To je vrlo važno kad se želi objasniti izvorni smisao tog izričaja. Jer, iz toga proizlazi da je taj vjerski članak bio zapravo ponajprije shvaćen u svjetlu povijesti spasenja, a ne u intratrinitarnom smislu.
Duh Sveti je dar Božji zajednici onih koji vjeruju u Krista!
Drugim riječima, treći dio Vjerovanja ne upućuje u prvom redu na Duha Svetoga kao treću osobu u božanstvu, nego na Duha Svetoga kao dar Božji koji je dan zajednici onih koji vjeruju u Krista.
Dakako, time nije isključen trinitarni smisao, smisao koji se odnosi na trojedinoga Boga. Sav Credo izrastao je iz onog trostrukog pitanja kod krštenja: o vjerovanju u Oca, Sina i Duha, pitanja koje se, opet, temelji kod Mateja (Mt 28,19). Utoliko najstariji oblik naše vjeroispovijesti, predstavlja čak jedan od najznačajnijih izvora za trinitarnu sliku o Bogu.
Tek kad su se postupno pitanja kod krštenja proširila u razrađeniji tekst Simbola, ostala je trinitarna struktura ponešto prikrita. U taj je tekst, kao što smo vidjeli, sada bila ugrađena sva Isusova povijest od začeća do ponovnog dolaska, a to je sačinjavalo srednji dio Vjerovanja. To je pak dovelo do toga da se sada prvi dio shvaćao više povijesno, jer se bitno dovodio u odnos s poviješću stvaranja i pretkršćanskim vremenom. A time je neizbježno moralo doći do toga da se i sav tekst shvati povijesno.
Tako se treći dio morao shvatiti kao produžetak Kristove povijesti darovanjem Duha, dakle kao ukazivanje na „svršetak vremena“ između Kristova prvog i drugog dolaska. Tim razvojem, dakako, trinitarno gledanje nije uklonjeno, kao što se ni pitanja kod krštenja nisu odnosila na nekog bespovijesnog, onostranog Boga, nego na Boga koji je okrenut prema nama.
Jedinstvo povijesti i bića – izvorno jedinstvo kršćanskog mišljenja
Stoga je za najstarije etape kršćanskog mišljenja karakteristična interferencija gledanja u svjetlu povijesti spasenja i trinitarnog razmatranja. To se tek kasnije sve više zaboravljalo na štetu same stvari, tako da je došlo do rascjepa na teološku metafiziku s jedne strane, a s druge strane na teologiju povijesti: one će ubuduće stajati jedna pored druge kao dvije potpuno različite stvari, razvijat će se ili ontološka spekulacija ili pak antifilozofska teologija povijesti spasenja, a pri tom će se na uistinu tragičan način gubiti izvorno jedinstvo kršćanskog mišljenja.
U svom ishodištu to mišljenje nije ni samo „povijesnospasenjsko“ ni samo „metafizičko“, već ga obilježuje jedinstvo povijesti i bića. U tom se krije velik zadatak upravo i za današnji teološki rad, jer i njega opet razjedinjuje ta dilema.
Duh Sveti – moć kojom proslavljeni Gospodin ostaje nazočan usred povijesti svijeta
No ostavimo po strani ova općenita razmišljanja i pitajmo konkretno, što znači naš tekst ovakav kakav je sada. Kao što smo već vidjeli, u njemu se ne govori o nutarnjem Božjem životu, nego o Bogu ukoliko je on okrenut prema vani, o Duhu Svetomu kao moći kojom proslavljeni Gospodin ostaje nazočan usred povijesti svijeta kao princip jedne nove povijesti i jednog novog svijeta. Iz takve orijentacije nužno je slijedila još jedna posljedica. Kako ovdje nije riječ o Duhu u smislu božanske osobe, već u smislu Božje moći u povijesti, povijesti koja je započela Isusovim uskrsnućem, to je rezultiralo time da je u svijesti molitelja ispovijedanje o „Duhu“ sraslo s ispovijedanjem o Crkvi.
Time je, uostalom, samo praktički primijenjena interferencija između Trojstva i povijesti spasenja, o čemu smo već ranije raspravljali. I opet smo prisiljeni ustvrditi kako je i tu bilo zlosretno kad se ta interferencija u toku kasnijeg razvoja raspala. Time je podjednako nanesena šteta i nauci o Crkvi i nauci o Duhu Svetomu.
Širina Duha ne da se ograničiti svjetovnim kategorijama moći
Crkva se sada nije više shvaćala pneumatsko-karizmatički, već isključivo u svjetlu utjelovljenja, to jest kao odveć zemaljska datost, pa se na kraju počela potpuno tumačiti svjetovnim kategorijama moći. A time je presiječen korijen i samoj nauci o Duhu Svetomu; dalje je ona bijedno životarila još samo u raznim stilovima čiste pobožnosti ili se potpuno povukla u opću spekulaciju o Trojstvu, pa je tako praktički ostala bez ikakve prave funkcije za kršćansku svijest. Ovdje tekst naše vjeroispovijesti postavlja posve konkretnu zadaću: učenje o Crkvi mora svoje ishodište imati u učenju o Duhu Svetomu i njegovim darovima.
A cilj tog učenja jest nauka o povijesti Božjeg odnosa prema ljudima, odnosno o funkciji Kristove povijesti za čovječanstvo kao cjelinu. Time nam ujedno postaje i jasno u kom se pravcu mora kristologija razvijati: ne smije se razvijati kao nauka o Božjoj ukorijenjenosti u svijetu koja na osnovu Isusova čovještva tumači Crkvu u odveć unutarnjesvjetskom smislu. Krist ostaje nazočan djelovanjem Duha Svetoga, s njegovom otvorenošću, širinom i slobodom, koja doduše ne isključuje institucionalnost, ali ograničuje njezine pretenzije i ne dopušta da jednostavno poprimi oblike kakve posjeduju svjetske institucije.
Zajedništvo svetih
Ostali izričaji što se nalaze u trećem dijelu Simbola tek su razrada osnovne tvrdnje toga dijela: „Vjerujem u Duha Svetoga“. A ta razrada ide u dva pravca. Prvi susrećemo u spominjanju zajedništva svetih; doduše, takvog sadržaja u starom tekstu rimskog Vjerovanja nije bilo, no ipak je to dobro prvobitne Crkve. Zatim slijede riječi o otpuštenju grijeha. Te dvije tvrdnje treba shvatiti kao konkretizacije onoga što se govori o Duhu Svetomu, kao prikaz kako Duh djeluje u povijesti. Obje tvrdnje imaju i izravno sakramentalno značenje, čega smo mi danas još jedva svjesni. Naime, riječima o zajedništvu svetih u prvom je redu ukazano na euharistijsko zajedništvo, koje u Gospodinovu Tijelu povezuje sve Crkve rasute po svijetu u jednu Crkvu.
Riječ „sanctorum“ („svetih“) izvorno se dakle ne odnosi na osobe, nego na svete darove, na sveto što ga je Bog poklonio Crkvi u njezinom euharistijskom slavlju kao jedinu i pravu vezu jedinstva. Crkva se, dakle, ne definira po svojim službama niti po svojoj organizaciji, nego po službi Božjoj što je vrši: ona je zajednica stola okupljena oko uskrslog Gospodina koji je posvuda skuplja i ujedinjuje.
Naravno da se vrlo brzo taj pojam počeo prenositi i na osobe koje su sjedinjene i posvećene jednim i svetim Božjim darom. Crkva se počela shvaćati ne više samo kao jedinstvo euharistijskog stola već kao zajednica onih koji su, na temelju jedinstva stola, i međusobno jedno. Na osnovu pak toga, uskoro u pojam Crkve ulazi i jedna kozmička širina: zajednica svetih o kojoj se ovdje govori prelazi granicu smrti; ona međusobno povezuje sve one koji su primili jednoga Duha i njegovu jedinstvenu i životvornu moć.
Oproštenje grijeha
Naprotiv, riječi o opraštanju grijeha smjeraju na drugi sakramenat na kome se isto zasniva Crkva – na krštenje. A odatle se onda pogled vrlo brzo prenio i na sakramenat pokore. Isprva se krštenje promatralo kao veliki sakramenat oproštenja, kao trenutak obrata i preobrazbe. Zacijelo se tek postupno, nakon bolnih iskustava, došlo do spoznaje da je kršćaninu, makar i bio kršten, potrebno praštanje. Tako se sve više isticalo opetovano opraštanje grijeha u sakramentu pokore, posebno otkako se krštenje pomaklo na sam početak života i tako prestalo biti izrazom aktivnog obraćenja. No uza sve to, i dalje je vladalo uvjerenje da se kršćaninom ne postaje rođenjem, već samo preporođenjem.
Čovjek postaje kršćaninom jedino ako promijeni pravac svoga života, ako se odrekne svog samodopadnog živovanja te se „obrati“. U tom smislu krštenje, kao početak obraćenja koje se proteže na cijeli život, ostaje temeljni znamen kršćanske egzistencije, na što nas podsjećaju riječi o „oproštenju grijeha“.
No, ako „biti kršćanin“ ne znači slučajno pripadati nekoj grupi, nego je to pravi ljudski obrat, onda ta spoznaja znači – uzevši u obzir i one ljude koji ne spadaju u krug krštenih – da čovjek ne može postati samosvojan, on sam, ako se jednostavno prepusti svom prirodnom težištu. Da bi postao uistinu čovjek, on se mora suprotstaviti tom težištu, mora izvršiti obrat u sebi samome, jer ni voda u njegovoj prirodi ne uzdiže se sama od sebe uvis.
Crkva se shvaća polazeći od Duha Svetoga
Rezimiramo li sve ono što smo do sada rekli, možemo ustvrditi da se Crkva u našem Vjerovanju shvaća polazeći od Duha Svetoga, i to kao mjesto njegova djelovanja u svijetu. Crkva se konkretno promatra s dva stajališta, sa stajališta krštenja (pokore) i euharistije. Ovo sakramentalno polazište uvjetuje jedno posve teocentričko razumijevanje Crkve. U prvom planu ne stoji grupiranje ljudi, već Božja milost koja u čovjeku stvara novi život koji on ne može sam sebi dati, milost koja ga uključuje u takvo zajedništvo koje on može primiti samo kao dar. A ipak, upravo ova teocentrička slika Crkve ima posve ljudski karakter, potpuno je realna: obraćenje i sjedinjenje bitni su elementi te slike, a oboje sačinjava proces koji je nezavršiv u okviru same povijesti; tako nam se onda otkriva ljudski smisao sakramenta i Crkve.
„Objektivnim“ promatranjem, tj.polazeći od Božje milosti, po sebi se dolazi do personalnog elementa: novi bitak, djelo praštanja, uvodi u zajednicu s onima koji žive od praštanja; praštanje stvara zajedništvo, a zajedništvo s Gospodinom u euharistiji vodi nužno k zajedništvu obraćenih. Svi oni jedu jedan te isti kruh da bi tako postali „jedno tijelo“ (1 Kor 10,17), još više, „jedan jedincati novi čovjek“ (usp. Ef 2,15).
Konačni učinci Duha Svetoga
I završne riječi Vjerovanja, kojima se ispovijeda „uskrsnuće tijela“ i „vječni život“, treba shvatiti kao razradu vjere u Duha Svetoga i u njegovu preobrazbenu moć; u tim riječima opisani su njeni konačni učinci. Jer, iščekivanje uskrsnuća, iščekivanje u koje se ovdje sve slijeva, nužno proizlazi iz vjere u preobražaj povijesti koji je započeo Isusovim uskrsnućem. Tim je događajem, kao što smo vidjeli, prijeđena granica biosa, tj. smrt, i otvorena jedna nova perspektiva: biološku ie zbilju zahvatio Duh, ljubav koja je jača od smrti. Time je u osnovi srušena granica smrti i otvorena definitivna budućnost za čovjeka i njegov svijet.
Ovo uvjerenje, u kojem se prožimaju vjera u Krista i priznavanje moći Duha Svetoga, u završnim riječima Simbola izrijekom se primjenjuje na budućnost sviju nas. Pogled na omegu povijesti svijeta, na Krista, u kojemu će sve biti ispunjeno, proizlazi unutarnjom nuždom iz vjere u Boga koji je sam na križu htio postati omegom svijeta, posljednjim njegovim slovom. On je omegu odabrao kao svoje mjesto upravo zato da bi se jednog dana ljubav definitivno pokazala jačom od smrti i da bi iz kompleksije biosa snagom ljubavi proizišlo ono definitivno kompleksno: konačnost osobe i konačnost jedinstva, čemu je izvor ljubav.
Zato što je sam Bog postao crvom, posljednjim slovom u abecedi stvaranja, to posljednje slovo postalo je njegovim slovom, a time je povijest dobila usmjerenje prema konačnoj pobjedi ljubavi: križ je zaista otkupljenje svijeta.
Joseph Ratzinger – Uvod u kršćanstvo/Žena vrsna
Foto: Pixabay
Tekst je preuzet iz knjige „Uvod u kršćanstvo“, Josepha Ratzingera.
Zahvaljujemo nakladničkoj kući Kršćanska sadašnjost na dopuštenju za objavu dijela teksta iz navedene knjige. Dopuštenje vrijedi isključivo za portal Žena vrsna.
