Dvije godine poslije

Ponekad nas u životu snađu kušnje tako velike da vidimo kolika je naša nemoć. Ruža, mama posebnog djeteta, prolazila je tako razdoblje – umor tijela i duše. Sada, dvije Godine poslije, svjedoči o jednoj sasvim novoj Ruži. Svjedoči o promjenama koje je Gospodin učinio u njoj, potpuno svjesna da je sve dobro – Njegova milost.

58

Nedavno me baš Facebook podsjetio na jedan razgovor od prije dvije godine, s drugim mamama u vjeri u jednoj divnoj katoličkoj grupi. Taj razgovor je trebao osokoliti moje klimave i potresene korake jer progovorila sam o noćnoj mori što sam mislila da tada proživljavam. Osjećala sam se malena i nedorasla velikom zadatku odgoja djeteta s poteškoćama u razvoju.

Za mene je to bila planina s nepremostivim usponom. Strah je bio u srži moje duše. Slijepo sam vjerovala svim terapeutima, premda je svaki želio zbilja samo najbolje mom djetetu, ipak, nisam se usudila slušati onaj glas u duši koji mi je znao govoriti drugačije. To čini strah i neznanje čovjeku. Svi se tada čine pametniji i bolji od tebe sama, tebe kao majke. I tako propustiš neke prilike i izgubiš vrijeme u kojem je tvoje dijete moglo napredovati brže ili bolje… Ili čak oboje. Kad se takmičiš s gluhoćom, senzorikom i ponašanjima iz spektra brzo ostaneš bez daha, a oni odu i ne osvrnuvši se za tobom. Gadna neka utrka.

Bože, zašto on – nevino dijete?

Osim toga, vodila sam i duhovnu borbu prihvaćanja poteškoća. Nisam si dopustila da pitam: „zašto ja”, ali pitanje „zašto Mihael“ bilo je u svakom pogledu, na svakom prozoru i zidu, ispod svakog križa i iza svakog zamišljenog pogleda u daljinu. Puno puta sam to pitanje u suzama pustila van.

Gorčina je znala napasti i režeći bi iz mene vikala da ovo ne želim, da me, Bože, ovo nikad nisi pitao, da si zanijekao moju slobodu, da si nametljiv, Bože moj. U bolesti moje majke nagrnuo si kao oluja i u par sati oduzeo joj toliko zdravlja, u poteškoćama mog sina oplijenio si nas za sve što drugi uzimaju zdravo za gotovo. Moći čuti, govoriti, razumjeti druge, gledati u oči, igrati se svega što se druga djeca igraju, biti prosječan i po ničemu stalno i uvijek i non-stop poseban.

Vikala sam vriskom duše zašto je njega tako nevina i dražesna, tako mlada i nesvjesna težine poteškoća koje nosi, tako gorko oplijenio. Ja nisam tad znala reći neka mi bude, niti se osloniti na Gospodina. Ja sam, doduše, šutljivo nosila sve to u sebi i gledala kojom snagom da to sve premostim. Hodala sam ja s Gospodinom, ali nisam hodala za Gospodinom, Njegovim putem. Zasukala sam rukave oslanjajući se na…ništa. Tu i tamo bi pognula glavu i rekla svoj fiat da bi poslije mumljala i prigovarala. Prstom upirala u križ kao sredstvo svoje osude zaboravljajući da je to jedino i pravo sredstvo i put mog spasa.

Koliko je moja duša tada bila umorna sam Bog zna.

Svidjelo se Gospodinu stvoriti me novu

I tada su krenule promjene. Gledajući natrag, sad svaku tu promjenu zorno vidim i shvaćam kako je kroz nju Gospodin gradio novu mene, polako i sigurno. Prirodno kao svitanje što nosi novi dan, jednu po jednu zraku svjetla.

Prvo me je Gospodin pozvao u nutrinu, da osluškujem i promatram. Da s Njim prolazim kroz dan. Da obnovim u sebi pitanje „kako bi Krist“ umjesto pitanja „zašto”. Pozivao me u dubine daleko od mojih nutarnjih monologa. Darovao mi je žar Duha koji bi osjećala čitajući o ljepoti i blagoslovu služenja, podložnosti  volji Božjoj, ponavljajući s Marijom „neka mi bude“. Otvarala su se u meni vrata gdje je bilo prostora da sve to i nikne. S Dnevnikom svete s. Faustine naučila sam svoju svakodnevicu učiniti prostorom biranja svetosti. Jednom rečenicom što bi Gospodin napisao kroz njeno pero ja bih čula i objašnjenje i uputu za nešto što ja danas živim i nosim. Naučila sam da je biti malen i beskoristan divno da divnije ne može biti, jer tada je Krist u tebi velik i svemoćan. Na vlastitoj koži sam osjetila snagu riječi „ne živim više ja, nego Krist u meni“.

Nisam shvaćala sve odmah, ali nutarnjim nadahnućima Gospodin me zaustavljao da dam vremena milosti. Da pronađem u svemu Marijin način. Da se ugledam na Nju, savršenu Služavku Gospodnju. To se počela klesati moja ljubav prema Gospi. Poziv da krenem u Njenu školu.

Temelj od drva križa

Gradilo se to tako polako a sigurno da je Gospodin u mene postavio neslomljiv temelj, temelj od drva križa, da znam da On sa mnom gradi kuću koju gradim. Svidjelo se Gospodinu tako. Svidjelo Mu se stvoriti me novu, ovaj put ne od praha kao Adama, nego od Muke i Uskrsnuća Njegova.

I tako osokolio se moj korak, podigla sam glavu, prestala sam biti tako plaha pred sinovim dijagnozama. Otkrila sam u sebi snagu do krajnjeg umora. Otkrila sam da nikad više nisam svoja nego kad se dajem za sina i obitelj. Gubeći sebe otkrivala sam pravu sebe. Onakvu kakvu me Bog poželio. Moj sin je od toga uvelike dobio. On je trebao osobu koja diše i živi s njim, da ga nauči svemu, da mu pomogne pogurati granice i mnoge, uistinu mnoge, razbiti. Ovo je sve slava Božja. Ja sam svoje lice pokazala na početku, pokazala sam kakva sam bez Boga. A sve sto sad živimo očit je dokaz da Gospodin dodaje milost na milost. Uzvraća na poslušnost i povjerenje. Uzvraća kao da je sve to naš trud, a zapravo Njegov je.

Toliko je dobar Gospodin!


Ruža Đurić – Žena vrsna
Foto:  Daiga Ellaby – Unsplash

Pročitajte i neka druga razmišljanja ove autorice:

Print Friendly, PDF & Email
In this article