Kako je naš nutarnji život, život naše duše, silno dinamičan i mi se stalno krećemo u jednom pravcu, pa i kad nam se čini da se vrtimo ili stojimo, možemo doći, na kraju, na jednu ili drugu točku. Jedna točka, ili strana, može biti da – živimo u dubokoj zahvalnosti, a suprotna točka je – živjeti u neizlječivom cinizmu.
Iz cinizma…
Stvarnost života nam pruža obje mogućnosti. Ako se dogodi da izgubimo nadu, a nastavimo živjeti, svaki događaj i svako biće ili stvar nam mogu biti razlog za sprdnju, odbijanje, ruganje, podcjenjivanje, brisanje i tako redom, dok ne postanemo mračni cinici. S druge strane, ako otkrijemo smisao i nutarnju izvanrednost svake stvari i događaja, može nas zahvatiti duh neizmjerne zahvalnosti za sve što jesmo i doživljavamo.
Većina nas se vaga na onom kratkom dijelu klackalice gdje smo malo zahvalni, a malo podrugljivi. Bilo kako bilo, ne možemo ne poželjeti da živimo u klicanju, zahvaljivanju i slavljenju. U tom bi stanju naš cijeli život bio blagdan. Kako do toga dospjeti?
..u zahvaljivanje
Neizbježno je da prvi korak bude vjera u Onoga koji me je stvorio, i sve oko mene, i koji je omogućio da se svi događaji odvijaju. Ako ne povjerujem u Njega, nemam komu biti zahvalan. Sve bi bilo kao slučajno pronalaženje stvari do čijeg vlasnika nikako ne možemo prispjeti. U tom bih slučaju morao ostati samo na čuđenju. Drugi je korak da povjerujem u Onoga koji me spašava od lošeg življenja života i svega što je vezano uz život. Kada ne bih vjerovao u Spasitelja, svaku bih stvar krivo upotrijebio i ona bi me upropaštavala, a ne radovala. Treći korak je suradnja sa Stvoriteljem i Spasiteljem. Primanje svega iz Njegove ruke. I ružnoga i lijepoga. I dobroga i zloga. Poput Joba.
Znamo Jobov život. On je iz osrednjosti upao u provaliju nerazumijevanja. Gubitak svega ga je dovelo na rub očaja. Na tom rubu su mu se počele otvarati oči i prešao je na drugu obalu. Susret, oči u oči, sa Stvoriteljem i rađanje nade u Spasitelja (Znam da Otkupitelj moj živi i da ću vidjeti Boga svoga u tijelu svome!) dovelo ga je do slavnog završetka. Dobio je zadivljeno i zahvalno srce. Prešao je iz tuge u radost. Iz očaja u nadu. Iz sumnje u vjeru. Iz prigovaranja u zahvaljivanje.
Znamo da je Job scensko djelo koje otvara bezbroj mogućnosti. Ono je ostvareno u Onom Patniku koji je sišao nad pakao i uzišao ponad nebesa. On je Onaj po kojem je sve stvoreno i koji sve spašava. Uskršava. Preobražava. Vjera u Njega izvlači nas iz bezdana cinizma i podiže u kliktaj beskrajnog blagdana.
Don Šime Doljanin – Žena vrsna
Foto: Pixabay
