Ovo ljeto bilo je prilično teško za katolike i ne bi me čudilo da vam je već muka od slušanja i čitanja objava o skandalima koji potresaju Crkvu, crkvenoj politici, a možda čak i o Crkvi općenito. Dok čekamo da se naši biskupi, kardinali i papa izjasne na koji će način rješavati te probleme i „počistiti nered u svojoj kući“, mi laici se osjećamo pomalo bespomoćno. Pogotovo kada vidimo kako naša ljubljena Crkva trpi napade izvana i razdor iznutra.
Roditelji mogu reformirati Crkvu
No moram vam reći nešto vrlo važno… Točnije, moram vas podsjetiti na nešto vrlo važno:
Kao roditelji, možemo reformirati Crkvu načinom na koji odgajamo svoju djecu.
Ovo je iznimno važno. Skandalozni i tragični događaji koji potresaju Crkvu trebaju nas potaknuti da kao roditelji još ozbiljnije shvatimo svoj poziv kako bismo odgajali svete muškarce i žene koji će čitav svoj život posvetiti Bogu. Obitelj je plodno tlo za zvanja; iz naših će domova izaći budući svećenici, časne sestre i crkveni vođe. Svete obitelji izgrađuju svetu Crkvu.
Humanae Vitae
Mislim da nije slučajno što je 50. obljetnica enciklike Humanae Vitae (25. srpnja 2018.) obilježena netom prije razotkrivanja skandaloznih postupaka kardinala McCarricka i objave izvješća porote u Pennsylvaniji. Kao što je papa Pavao VI. predvidio, pedeset godina nepoštivanja i razvodnjavanja crkvenog nauka o ljudskoj spolnosti nagriza osjećaj za moralne vrijednosti u društvu, čak i među katolicima. Čak i među katolicima koji prakticiraju svoju vjeru. Preveliki broj katolika povjerovao je svjetovnoj laži da grijeh bludnosti zapravo uopće nije grijeh jer je to privatna stvar i stoga ne utječe na druge. No to nije istina.
Svaki grijeh ranjava tijelo Kristovo, a pogotovo grijeh bludnosti jer nanosi ogromnu štetu na fizičkoj, emocionalnoj, mentalnoj i duhovnoj razini. Grijeh bludnosti ne samo da unosi razvrat i nemoral u život nekog pojedinca, već i razara bračne parove, a samim time i obitelj, koja je temelj društva. Seks prije braka i korištenje kontraceptivnih sredstava, što je Crkva oduvijek smatrala smrtnim grijesima, danas se smatraju sasvim normalnim stvarima. Pornografija uzima sve više maha, kao i seksualno zlostavljanje, homoseksualnost, bračna nevjera i dezintegracija obitelji.
Pobačeni su milijuni nerođene djece od presude u slučaju Roe protiv Wade1. A sada je otkriveno da crkveni vođe već desetljećima zataškavaju seksualno zlostavljanje maloljetnika i bogoslova. Da su katolici prihvatili encikliku Humanae Vitae umjesto da su je ignorirali ili joj se protivili, Crkva (i cjelokupno društvo) sada možda ne bi bila u tolikim problemima koji su je trenutno snašli.
Crkvi su potrebne obitelji koje radikalno nasljeduju svetost
Odakle dolaze bogoslovi i svećenici? Oni ne padaju s neba, već dolaze iz naših obitelji koje žive u društvu u kojem se savjest neprestano ušutkava. Često mislimo kako Crkva utječe na društvo, no društvo isto tako utječe na Crkvu. Crkva je istovremeno božanska i ljudska, stoga je podložna slabostima i nesavršenostima ljudske naravi. S obzirom na činjenicu da bogoslovi i svećenici potječu, u većoj ili manjoj mjeri, iz grijehom ranjenog i razvratnog društva, zar je toliko nevjerojatno (čak skandalozno i uznemirujuće) da je nekolicina njih počinila grijeh bludnosti?
Crkvi su potrebne obitelji koje radikalno nasljeduju svetost; obitelji koje će „pročistiti zrak“ oko sebe svjedočeći Ljubav i radost. Obitelji mogu postati vrelo nove evangelizacije. One mogu podići novu generaciju vjernika posvećenih Kristu i Njegovu nauku koji će, uz Božju milost, preobraziti društvo. No radikalna svetost obitelji rađa se iz ljubavi između muža i žene, ljubavi koja je bezuvjetna i vjerna, sjedinjujuća i plodonosna. Ljubavi koja prihvaća načela izložena u enciklici Humanae Vitae.
Evo kratkog pregleda glavnih točaka enciklike Humanae Vitae za bračne parove:
- Bračna ljubav je potpuna, vjerna i plodonosna (daruje život). Brak i bračna ljubav po svojoj su naravi usmjereni na rađanje i odgoj potomstva. Djeca su, bez sumnje, najdragocjeniji dar braka i uvelike pridonose dobru samih roditelja. (HV 9)
- „Ostvarivanje odgovornog roditeljstva uključuje, dakle, i to da bračni drugovi u potpunosti priznaju vlastite dužnosti prema Bogu, prema samima sebi, prema obitelji i ljudskom društvu, u ispravnom redoslijedu vrednota.“ Prema tome, „oni moraju svoj postupak uskladiti sa stvaralačkom Božjom namjerom“. (HV 10)
- „Svaki bračni čin mora ostati po sebi usmjeren na prenošenje ljudskoga života.“ (HV 11)
- „Čin uzajamne ljubavi koji je na uštrb moći prenošenja života, što ju je Bog, Stvoritelj svega po posebnim imanentnim zakonima oblikovao – protivi se i Božjoj zamisli, prema kojoj je brak uspostavljen, i volji prvog Začetnika čovječjega života. Stoga, kad se netko služi tim božanskim darom, oduzimajući – pa i samo djelomično – značenje i svrhu samoga dara, proturječi naravi muškarca i žene i njihova najdubljeg odnosa; prema tome se suprotstavlja također Božjem planu i njegovoj svetoj volji. A koji dar bračne ljubavi uživa uz poštivanje zakona rađanja, taj sebe ne proglašava gospodarem nad izvorima života, nego radije slugom plana što ga je Stvoritelj zacrtao.“ (HV 13)
- „Oslanjajući se na ova temeljna načela ljudskog i kršćanskog učenja o braku, moramo još jednom izjaviti da je, kao dopušten način regulacije poroda, posve isključen izravan prekid već započetog procesa rađanja, a naročito izravan pobačaj, pa makar to bilo iz razloga liječenja. Isto tako treba isključiti, kako je crkveno Učiteljstvo to u više navrata izjavilo, izravno obesplođivanje, bilo stalno bilo privremeno, bilo muškarca bilo žena. Jednako, u predviđanju bračnog čina, u toku njegova vršenja ili odvijanja njegovih prirodnih posljedica isključen je svaki zahvat kojemu je svrha, ili put za svrhu, to da se onemogući rađanje novog života.“ (HV 14)
- „Ako dakle postoje opravdani razlozi da se porođaji učine rjeđima, razlozi koji potječu bilo iz tjelesnog ili duševnog stanja bračnih drugova, ili iz vanjskih okolnosti, Crkva uči da je tada dopušteno voditi računa o prirodnim mijenama, koje su imanentne moćima rađanja, te imati ženidbeni odnošaj samo u neplodnim razdobljima, i na taj način tako regulirati broj porođaja, da se ne povrijede moralna načela.“ (HV 16)
Sveci koji dolaze iz brojnih obitelji
Nije lako biti otvoren životu. Ustvari, to može biti toliko teško i zastrašujuće da većina ljudi misli kako su bračni parovi koji ne koriste kontracepciju neodgovorni i nerazumni. No kada jedan bračni par dopusti Gospodinu da prožme svaki aspekt njihovih života, uključujući i ono što se događa u spavaćoj sobi, te puni povjerenja prihvate svako dijete koje im Bog daruje, On neizmjerno blagoslivlja njihov brak i obitelj. I isto tako, On se služi njihovom obitelji kako bi posvetio svijet oko njih.
Pogledajmo neke primjere velikih svetaca koji su ostavili značajan utjecaj na Crkvu: sv. Ignacije Loyolski, utemeljitelj isusovačkog reda, bio je najmlađe od 13 djece. Sv. Katarina Sijenska, koja je pripadala dominikanskom trećem redu, te koja je nagovorila papu Grgura IX. da napusti Avignon i vrati se u Rim, bila je najmlađe od 25 djece. Sv. Karlo Boromejski, koji je igrao ključnu ulogu u protureformaciji, bio je treće od šestero djece. Sv. Ljudevit Montfortski, veliki marijanski svetac, bio je jedno od 18 djece, a 11 njegovih braće i sestara umrlo je u vrlo ranoj dobi. Sv. Franjo Saleški, crkveni naučitelj, bio je najstariji od šestero djece. Sv. Bernardica iz Lourdesa bila je najstarije od devetero djece. Sv. Faustina Kowalska bila je treće od desetero djece. Sv. Mala Terezija, crkvena naučiteljica, bila je najmlađe od devetero djece.
Ovakvih je primjera svetaca čiji su roditelji bili otvoreni životu veoma mnogo. (I da, ako se pitate, kontracepcija je postojala čak i u srednjem vijeku.)
Nije bitan broj djece, već otvorenost Božjoj volji u našemu životu
Naravno, to ne znači da morate imati veliku obitelj da bi vaša djeca postala sveta. Na kraju krajeva, Bog je onaj koji daruje svetost. O tome ne odlučuju ni roditelji ni sami sveci. No Bog toliko voli velikodušnost i nepokolebljivu vjeru onih roditelja koji su otvoreni životu da ih često blagoslivlja djecom koja mijenjaju svijet i donose im vječnu radost. U svakom slučaju, nije bitan broj djece, već otvorenost Božjoj volji u našemu životu i vjernost kojom živimo u skladu s Njegovim zapovijedima kako nas je On naučio preko Crkve.
Moj najdraži primjer je sv. papa Ivan Pavao II., koji je bio jedno od četvero djece. Razmak između djece u njegovoj obitelji je vrlo zanimljiv: papa Ivan Pavao II. (rođen kao Karol Wojtyla) imao je stariju sestru koja je umrla prije njegova rođenja. Brat Edmund bio je trinaest godina stariji od njega. Majka mu je umrla pri porodu u dobi od 45 godina, kada je on (Karol) imao tek osam godina. Veliki razmak između djece u pobožnoj katoličkoj obitelji Wojtyla upućuje na to da su roditelji bili otvoreni prema životu čak i kada je njegova majka bila u poodmakloj dobi. To je jedan primjer koji pokazuje da otvorenost prema životu ne podrazumijeva nužno veliku obitelj.
Kardinal Wojtyla je utjecao na stvaranje Humanae Vitae
Uostalom, s obzirom na to da je majka pape Ivana Pavla II. umrla pri porodu, reklo bi se da će Karol Wojtyla tolerirati uporabu umjetnih kontraceptivnih sredstava, barem u slučaju kada je žena u poodmakloj dobi ili u drugim olakotnim okolnostima. Međutim, dok je enciklika Humanae Vitae bila još u nastajanju, kardinal Wojtyla snažno je podupirao i utjecao na papu Pavla VI. dok ju je sastavljao. On je vrlo dobro shvaćao da „nauk Crkve o regulaciji poroda proglašava sam božanski zakon“ (HV 20). Doista, jedino očima vjere možemo prepoznati Božju brižnu i providonosnu ruku u nagloj smrti Karolove majke. Ovaj nam primjer pokazuje da nas otvorenost životu neće izbaviti od patnje, no zato će nam donijeti neizmjerne blagoslove, između ostalog, svetu djecu.
Svi znamo da nije lako živjeti prema načelima enciklike Humanae Vitae:
„… traži ozbiljno zalaganje i mnoge napore od pojedinaca, obitelji i društva. Ona, štoviše, ne bi bila ostvariva bez Božje pomoći, koja potpomaže i jača dobru volju ljudi.“ (HV 20)
Međutim, Bog nam milosrdno daje svoje milosti koje nam trebaju da možemo ustrajati u tom pozivu:
„Stoga neka bračni drugovi rado prihvate napore koji im pripadaju, ojačani vjerom i nadom koja ne razočarava, jer je ljubav Božja izlivena u našim srcima po Duhu Svetom koji nam je dan (Rim, 5,5), neka ustrajnim molitvama mole za Božju pomoć: neka osobito u Euharistiji crpu iz vrela milosti i ljubavi. A ako ih još drži grešnost, neka ne upadnu u malodušnost, nego neka se poniznom ustrajnošću utječu Božjem milosrđu koje se otvara u sakramentu pokore. Oni će tako moći doći do savršenstva bračnog života što ga opisuje Apostol ovim riječima: Muževi ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu (…). Muževi su dužni ljubiti svoje žene kao svoje vlastito tijelo. Tko svoju ženu ljubi, ljubi sama sebe. Bez sumnje, nitko nikada nije mrzio svoga vlastitog tijela. Naprotiv, hrani ga i njeguje kao i Krist Crkvu (…).“ (HV 25)
Dajmo svoj doprinos i budimo vjerni
Uz Božju milost koju u sakramentima primamo u izobilju, možemo težiti tom savršenstvu bračnoga života. Tako reformiramo i obnavljamo Crkvu. Dok biskupi i kardinali traže nove načine za obnovu Crkve, dajmo svoj doprinos i budimo vjerni svom pozivu kao bračni supružnici i roditelji. Molimo za milost i hrabrost da budemo radikalno sveti, imajući na umu da najprije moramo biti vjerni ljubavi koja je sjedinjujuća i plodonosna, stavljajući pritom Boga u središte. Pokažimo djeci svojim primjerom ljepotu bračne ljubavi i braka u skladu s Božjim naumom. Tako ćemo „steći sposobnost dubljeg i djelotvornijeg utjecaja na odgoj (naše) djece“ (HV 21). Tako surađujući s Bogom možemo odgojiti snažne i vjerne muškarce i žene koji će svoj život posvetiti svetoj čistoći, čuvajući i zagovarajući crkveni nauk o ljubavi i braku. Obnova Crkve može poteći iz naših domova. Budimo spremni postati oruđa u Božjim rukama!
Mary Cooney – Mercy for Marthas
Prevela: Maja Dukmenić
Foto: TeiTo
