Iskusila sam mnoge osjećaje nakon tri gubitka trudnoća, ali uvijek me jedan te isti iznova iznenadi. Krivnja se često razvija iz osjećaja da smo učinili nešto pogrešno. Međutim, to je nešto što sam umislila i što nisam mogla kontrolirati. Nakon razgovora s mnogim ženama koje su iskusile jednak gubitak, shvatila sam da nisam sama u borbi s ovim osjećajem. Osjećaj krivnje zbog neke učinjene pogreške nije neobična pojava nakon proživljene traume.
Učinila sam nešto što je uzrokovalo smrt moga djeteta
Vjerujem da gotove sve žene prolaze kroz ovu fazu. To je prirodan tijek suočavanja i prihvaćanja tuge. No, kako žalovati u teškim trenucima? Jasno je da ništa što ste napravili ne može uzrokovati smrt vašeg djeteta. Sjećam se koliko sam se osjećala krivom razmišljajući o tome što sam sve mogla napraviti.
Jesam li pojela nešto pokvareno? Nisam dovoljno naučila o prehrani u trudnoći? Jesu li me traperice previše stiskale? Je li ovo kazna za neki grijeh iz prošlosti? Možda nismo smjeli imati odnose? Je li ona čaša vina koju sam popila prije nego što sam saznala za trudnoću loše utjecala?
Još mnogo drugih pitanja prolaze kroz glavu. Ako vam se samo jedan od njih čini mogućim, može vas izjesti iznutra. Sjećam se da mi je moja ginekologinja nakon prvog gubitka nabrojala sva ova pitanja i rekla kako ni jedno od njih nije istinito. Sama ih je nabrojala, bez da sam ih ja izgovorila. Jednostavno je znala da žene razmišljaju na takav način pa me je htjela umiriti. Tada to nije djelovalo, no s vremenom mi je postalo drago što smo o tome razgovarale. Jednom kada sam prihvatila gubitak kao jedan od nesretnih životnih okolnosti, mogla sam svladati krivnju koju si mi ovakva pitanja uzrokovala. Ako ste si i vi postavljali slična pitanja, želim da znate da ništa od navedenoga nije moglo uzrokovati smrt vašeg djeteta. No, mnoge žene ne razmišljaju razumno kada se nose s tugom zbog gubitka trudnoće.
Nisam mogla pogledati svoje dijete. Nisam sačuvala plod.
U trenucima gubitka nismo baš pri sebi. Vjerujte, kada pogledam unatrag na to kako sam se osjećala netom nakon gubitka triju trudnoća izgleda mi poput filma u kojem netko drugi glumi. Nakon prvog spontanog pobačaja, dijete nismo niti vidjeli. Bila sam u bolničkoj sobi na odjelu za trijažu, grčevi su me jako boljeli, kao i prolazak ugrušaka krvi i tkiva. Bila sam potpuno nespremna. Pregled ultrazvukom nije pokazao ništa. U jednom sam trenutku otišla u toalet gdje sam izgubila jako veliki ugrušak. Nisam niti pogledala, jednostavno je nestao u vodi. Obuzeo me neobičan osjećaj da to nije bio samo ugrušak, ali me savladao strah. Bila sam sama samcata, zbunjena i bilo je jako kasno po noći.
Naše treće dijete, Brigit Ann, bila je pokopana u lijesu s dekicama. Nisam mogla ostvariti isto za naše prvo dijete, Casey Marie. Vrlo sam brzo počela osjećati ogromnu krivnju zbog svojih postupaka. O sličnom iskustvu govori još jedna majka.
Zašto nisam pogledala? Zašto nisam posegnula za ostacima svoga djeteta? Što ne valja sa mnom?
Bilo je teško preboljeti krivnju. Tijekom vremena prihvatila sam da, bez obzira na sve, Bog uvijek sve kontrolira. Ovisim o tome da On ispravi sve što treba. Ne mogu se vratiti u prošlost i popraviti svoje pogreške. Iako to i nije baš utješno, ali ipak daje nadu.
Razgovarala sam s mnogim ženama koje su proživjele slično. Lijepo je znati da nisi sam u svojoj nevolji. Neke žene nisu ili mogle ili htjele držati svoje dijete u rukama nakon gubitka u kasnoj trudnoći. Nakon prvog iskustva poželjela sam držati svoga sina kada smo ga izgubili u 22. tjednu, stoga je moje iskustvo nešto drugačije. Međutim, mnoge se žene tako ne osjećaju i možda nikada ne uzmu svoje dijete u ruke. To kasnije može uzrokovati krivnju kako nisu iskoristili priliku kada su je imali. Ako ste i vi to doživjeli, niste sami. Pokušajte si dati malo vremena i pomolite se u tišini, prostrite svoju krivnju pred Boga i dopustite mu da On to riješi.
Sada sam tako sretna, ali…
Kada sam po prvi put nakon gubitka osjetila sreću ili uzbuđenje, u istom sam trenutku osjetila i krivnju zbog toga. Kako je moguće biti sretan nakon svega što sam prošla? Bilo da je to trenutak kad sam se u društvu nasmijala ili zbog vijesti da sam ponovno trudna ili bilo koji značajan korak u sljedećoj trudnoći. Svi trenuci koji bi trebali biti sretni imaju tužnu notu. Tada takvi trenuci uzrokuju krivnju što smo se na trenutak radovali.
U početku je teško suočiti se s time. Trenuci sreće mogu dovesti do suza. Imamo osjećaj da nemamo pravo biti sretni. To može biti još i teže ako ostanemo trudni ubrzo nakon gubitka. Iskreno, nekad vrijeme uopće nije važno. Ponekad i godinu kasnije možete osjećati krivnju zbog trenutaka sreće i divljenja. Treba vremena i mnogo ovakvih trenutaka prije no što možete ponovno osjetiti istinsku sreću bez da se iza nje krije krivnja.
Koliko imate djece?
Nakon gubitka trudnoće ovo je jedno od najtežih pitanja. Meni je teško odgovoriti, a da ne osjećam krivnju. Nakon prvog gubitka, spontanog pobačaja u 8. tjednu, kada bi me netko upitao imam li djece često bih rekla da nemam. No, osjećala sam grč unutar sebe kad god bih to rekla. To je djelomično ovisilo i o tome tko mi je postavio pitanje. Moji su bližnji znali za gubitak, no nepoznatima sam uglavnom odgovarala na ovaj način. Kada bih započela razgovor s nekim koga bih mogla pobliže upoznati, odgovor bih malo preobličila.
Nakon gubitka našeg drugog djeteta, mrtvorođenog s 22 tjedna, bilo mi je teže reći da nemamo djece. Držala sam svoga sina u rukama, pogledala u njegovo maleno lice, dodirnula ruke i noge. Kako bih mogla nekome reći da nemam djece. Otkada sam ljudima odgovarala da imamo djece i to sina koji je prerano umro, osjećala sam se krivom što ne spominjem svoje prvo dijete.
Bilo je nevjerojatno oslobađajuće reći nekome, pa i potpunom strancu, da imam dvoje djece ali da su s Bogom, a ne ovdje sa mnom. Kada smo izgubili svoje treće dijete (spontani pobačaj u 9./10. tjednu) bilo mi je lakše odgovoriti da imamo troje djece u Raju.
Potičem i ostale da djecu koju su izgubili ubroje u svoju obitelj i to na način kako će njima biti najlakše. Za svaku će obitelj to biti drugačije. Meni nije problem o gubicima otvoreno govoriti, ali znam da nije svatko isti. Napravite kako je vama najlakše.
Ne mogu bilježiti napretke u trudnoći
Ne znam za vas, ali imam negdje u kući nekoliko napola popunjenih ili skroz praznih dnevnika trudnoće. Pokušala sam ih popuniti, ali sam se toliko puta razočarala da sam s vremenom odustala. Iracionalni dio mozga mi kaže da ako ignoriram te dnevnike, trudnoća će biti uspješna. Ako ga počnem popunjavati, dogodit će se nešto ružno. Stoga, nemam nijednu opipljivu uspomenu napredaka u trudnoći.
Ostale žene s kojima sam razgovarala povjerile su mi da su se kasnije zbog toga osjećale loše. Nisu imale što podijeliti s djecom kad ona odrastu. Bismo li se trebale osjećati loše zbog toga? Bismo li trebali čuvati slike ultrazvuka? Bilježiti omiljena jela? Opisivati duhovne muke trudnice? Fotografirati trbuh svakoga mjeseca? Mislim da ne trebamo biti strogi prema sebi i shvatiti da jedino možemo dati sve od sebe.
Što se mene tiče, ja sam se toga odrekla jer mi uzrokuje stres tijekom trudnoće. Voljela bih imati savršene male dnevnike da ih podijelim s djecom kada odrastu, ali ne na uštrb zdravog razuma. Ponekad se moramo pomiriti s okolnostima i ne dopustiti bližnjima da nas zbog toga navode na krivnju.
Lijepo je znati da niste sami u tome
Ovo je tek nekoliko primjera kakvu sve krivnju mogu osjećati majke (i očevi) nakon gubitka trudnoće. Neki od tih osjećaja mogu nas pratiti godinama. Dug je put dok naučimo sami sebi oprostiti, prihvatiti ono što ne možemo promijeniti i pustiti nevažne stvari. Lijepo je znati da niste sami u tome. Potičem vas da prepustite sve svoje osjećaje u Božje ruke ako zapnete u ovakvim nezdravim osjećajima. Sjedinite se Gospinom boli kad je izgubila sina na križu, kako nam piše jedna majka u svome svjedočenju. Pretočite sve svoje osjećaje u molitvu i potražite duhovnu pomoć svećenika u kojeg imate povjerenja.
Kerri Baunach – Catholic Sistas
Prevela i prilagodila: LR
Foto: Pexels
