Želimo biti slobodni od odlučivanja
Često se pretjerano mučimo oko svojih odluka – mogućnosti odlučivanja. Budući da postoji lažna poniznost, lažna sućut, možemo reći da i u našim odlukama, ponekad može postojati lažna poslušnost Bogu. Željeli bismo uvijek biti apsolutno sigurni da činimo ono što je volja Božja i nikada ne biti u zabludi. No, u ovom stavu postoji nešto što nije ispravno iz nekoliko razloga.
Ponekad, ta želja da znamo što Bog želi zapravo prikriva poteškoću nošenja sa stanjem neizvjesnosti. Želimo biti oslobođeni od samog odlučivanja. Međutim, često je Gospodnja volja da odlučimo za sebe, čak i ako nismo potpuno sigurni da će ta odluka biti najbolja.
Zapravo, posjedujući sposobnost odlučivanja u neizvjesnosti, u činjenju onoga što nam se čini najboljim, neizravno, bez trošenja vremena, zauzimamo stav povjerenja i prepuštamo se:
Gospodine, razmišljao sam o tome i molio za Tvoju volju. Ne vidim je jasno ali neću više mučiti sam sebe. Neću više provoditi sate iscrpljujući mozak. Odlučujem postupiti tako i tako jer mi se to u ovom trenutku čini kao najbolji izbor. Stavljam sve u Tvoje ruke. Znam da nećeš biti nezadovoljan sa mnom pa čak i ako sam pogriješio, jer imao sam dobre namjere. A ako sam i pogriješio, znam da ti možeš sve okrenuti na dobro. Kroz tu poniznost, naučit ću nešto novo.
I tako ostajem miran.
Želimo biti nepogrešivi
Kao drugo, voljeli bismo biti nepogrešivi, nikad u krivu, no u toj želji se krije velik ponos kao i strah od tuđeg osuđivanja. No onaj koji staloženo prihvaća mogućnost da je ponekad u krivu i to ne krije, pokazuje istinsku poniznost i pravu ljubav prema Bogu.
S druge strane, nemojmo imati krivu sliku o tome što Bog od nas zahtijeva. Bog je naš Otac, dobar i suosjećajan, On zna nedostatke svoje djece, ograničenja njihova suda.
On traži od nas dobru volju, prave namjere, ali nikako ne traži nepogrešivost i savršene odluke! I dodatno, čak i ako su sve naše odluke bile savršene, to bi nam, bez sumnje, učinilo više štete nego koristi! Brzo bismo sebe počeli smatrati izvrsnima i nepogrešivima.
Možemo zaključiti da Gospodin više voli onoga koji zna nedvosmisleno odlučivati za sebe čak i kada je nesiguran i koji posljedice s povjerenjem predaje Bogu, nego onoga koji je neodlučan i koji neumorno muči svoju dušu u nastojanju da sazna što točno Bog od njega želi.
U prvom primjeru vidimo veće prepuštanje i povjerenje, a stoga i veću ljubav, nego li u drugom.
Bog voli one koje vodi slobodan duh i koji ne „cjepidlače“. Perfekcionizam nema mnogo veze sa svetošću.
Leane VanderPutten – Finer Femininity
Prevela: Lucija Stepanić
Foto:童 彤 – Unsplash
