Umnoži nam vjeru!
Apostolsko vjerovanje počinje riječima: Vjerujem u Boga, Oca svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje. Da me je netko prije desetak godina pitao vjerujem li u Boga, nesigurno bih rekla: pa ono, vjerujem da postoji… ali kakve sve to uopće ima veze sa mnom? To bi bilo kao da me osoba koja mi je bliska i u čiju iskrenost ne sumnjam pita vjerujem li da negdje na drugom kraju Zemlje postoji osoba tog i tog imena. Da, rekla bih da vjerujem, ali opet – kakve to veze ima sa mnom?
Vjerovanje u Božje postojanje je nekakav početni oblik vjerovanja, ali je jako daleko od onoga što bi trebalo biti, a to je povjerenje u Boga, vjerovanje u to da mi je blizu, uvijek kraj mene i, ono što je najvažnije, da mu je stalo do mene. Stoga je i preda mnom bio jako dalek put od vjerovanja u Božju egzistenciju do prihvaćanja da sam ljubljena kći Oca nebeskog koji skrbi o meni. Zapravo, prihvaćanje je proces koji traje godinama, možda i cijeli život i koji se malo pomalo usvaja. Ima perioda kada smo u to vrlo uvjereni, a ima i onih kada počinjemo sumnjati u Božju ljubav i blizinu.
Koliko sam samo osoba susrela koje se smatraju vjernicima, ali nekako im je teško povjerovati, osobito u teškim životnim situacijama, da im je Bog blizu i da je prisutan u njihovom životu.
Vjeruješ li u čudo?
Nedavno sam dobila na mobitel poruku čiji je tekst glasio: Svakome čudu u Bibliji prethodio je problem. I uistinu, kad malo bolje razmislimo, tako i jest! Prije nego je Bog rastvorio Crveno more i napravio prolaz, Mojsije i Izraelci su bili u velikom problemu bježeći pred Egipćanima. Isus je pretvorio vodu u vino kada su mladenci u Kani Galilejskoj bili na mukama. Umnožio je kruh i ribe kada apostoli nisu znali kako nahraniti mnoštvo.
Kakav je tek „problem“ imao Isus prije nego je vratio iz smrti svog prijatelja Lazara, a da ne govorim o Isusovom uskrsnuću kojem su prethodili muka i smrt. Imaš li i ti u životu poteškoću, nevolju koja ti je toliko teška da ti se čini da ju čak ni Bog ne može riješiti? Imaš li u životu problem koji silno želiš riješiti, ali Isusa čak ni ne moliš da ga riješi (ili ga moliš mlako) jer ti se čini da je to čak i za njega prevelik zalogaj?
Česta pojava kod nas koji se smatramo vjernicima: molimo Boga za nešto, ali tako sramežljivo, želimo 100% nečega, ali molimo Boga 50% jer mislimo da je nekako previše tražiti sve, kao da ne želimo Gospodinu dosađivati ili mislimo da previše tražimo, možda čak pretjerujemo. A Isus nam sam u Evanđelju pokazuje kako trebamo moliti, uporno, s vjerom, kao onaj čovjek koji je došao svom prijatelju u ponoć kada je ovaj već bio u postelji i molio ga da mu posudi kruh jer ima gosta. (Lk 11,5-8)
Nada protiv svake nade
Jedno od poznatijih dijelova Evanđelja je zasigurno ono o rimskom satniku koji je povjerovao da Isus može izliječiti njegovog slugu. Ta vjera u Isusovu svemoć toliko je dotaknula Isusa da je ostao zadivljen. Satnik nije koristio dubokoumne riječi niti je teološki razlagao svoju potrebu i želju već je vrlo jednostavno, rječnikom svoje profesije, Isusu rekao: “Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i izliječen će biti sluga moj. Ta i ja, premda sam čovjek pod vlašću, imam pod sobom vojnike pa reknem jednomu: ‘Idi!’ – i ode, drugomu: ‘Dođi!’ – i dođe, a sluzi svomu: ‘Učini to’ – i učini.” (Mt 8,8-9)
Mislim da je i Isusu bilo osvježenje čuti takvu molitvu predanja, sigurnosti, vjere u Njegovu svemoć, takvu vjeru koja ne ostavlja ni najmanji tračak sumnje u Isusovu sposobnost da nešto riješi. Mi smo tako malovjerni i čim se pojavi nekakva poteškoća u ostvarivanju naše želje i molbe, obeshrabrujemo se.
Sv. Pavao nam u poslanici Rimljanima govori o nadi pred kojom se ispriječila planina, ali koja ne odustaje. „U nadi protiv svake nade povjerova Abraham da postane ocem narodâ mnogih po onom što je rečeno: Toliko će biti tvoje potomstvo. Nepokolebljivom vjerom promotri on tijelo svoje već obamrlo – bilo mu je blizu sto godina – i obamrlost krila Sarina. Ali pred Božjim obećanjem nije nevjeran dvoumio, nego se vjerom ojačao davši slavu Bogu, posve uvjeren da on može učiniti što je obećao. Zato mu se i uračuna u pravednost.“ (Rim 4,18-22)
Ovo, naravno, ne znači, da mi ne trebamo ništa činiti već samo vjerovati. Kao Božji suradnici, trebamo napraviti sve ono što je u našoj moći, ali se i bezrezervno pouzdati u Božju pomoć.
Ta Bogu je sve moguće!
Bolest modernog čovjeka, stres, posljedica je i tog nepovjerenja u Gospodina. Mislimo da sve moramo i možemo sami, opterećeni smo svime i svačime i sami na sebe tovarimo razne „moraš“ umjesto da prepustimo Isusu dio. Mislimo da sve moramo sami, jer ako mi nećemo to napraviti, tko će; živimo kao da smo sami, kao da Boga nema i upravo nemajući povjerenja u Njega, vežemo mu ruke ne dopuštajući da nam pomogne. Uvijek je prisutan strah i grč od puštanja stvari, ljudi, situacija iz naših vlastitih ruku. Odnos s Gospodinom zahtijeva i određenu dozu rizika. Ne znamo i ne možemo znati što nam nosi to prepuštanje, ali vjera je upravo to povjerenje u nama nevidljivu stvarnost.
„Nada pak koja se vidi nije nada. Jer što tko gleda, kako da se tomu i nada? Nadamo li se pak onomu čega ne gledamo, postojano to iščekujemo.“ (Rim 8,24b-25) Vjerujmo, ako je Isus mogao ozdravljati slijepe, hrome, nepokretne, ako je mogao čak uskrišavati mrtve, što je za njega naš mali problem. Nama se možda čini nerješivim, ali Gospodin jasno govori: Ljudima je nemoguće, ali ne Bogu. Ta Bogu je sve moguće! Stoga, vjerujmo i, kao i Abrahamu, uračunat će nam se u pravednost.
Ana Vizler – Žena vrsna
Foto: Hugues de Buyer – Mimeure – Unsplash
