Montsein život bio je sličan životu bilo koje druge djevojke njezine dobi, ali u isto vrijeme ispunjen Bogom – susrela je Isusa u svakodnevnoj rutini te mu se velikodušno predala.
Je li moguće postati svet do svoje šesnaeste ili sedamnaeste godine?
Montse je rođena u Barceloni 10. srpnja 1941. godine te je bila drugo od devetero djece. Voljela je sport, glazbu, poznate plesove njezinog dijela države – uključujući „sardanu“ – te je također uživala glumiti u predstavama.
Bila je živahnog, spontanog temperamenta, no ponekad je reagirala i grubo iako su njezina obitelj i učitelji govorili da se trudila upravljati svojom naravi te da je bila ljubazna i vesela sa svima. Imala je mnogo prijatelja vjerojatno zbog toga što je bila otvorena i velikodušna.
Montse je u obitelji primila kršćanski odgoj
Roditelji su je učili da se moli Bogu s povjerenjem te da brine o potrebama drugih. Odmalena je svaku večer molila: „Moj Bože, učini nas dobrima: Henryja, Georgea i mene.“ Rođenjem svakog sljedećeg brata i sestre, molitva je postajala duža. Odrastajući, Montse je nastavila razvijati neke karakteristike svoje osobnosti: radost, jednostavnost, red, zaboravljanje na svoje potrebe i usredotočenost na druge.
S nekoliko svojih školskih kolega, posjećivala je siromašne i poučavala djecu vjeronauku, ponekad im donoseći igračke i slatkiše.
Prepoznala je Božji poziv
U adolescentskoj dobi majka ju je ohrabrila da ode u centar Opus Dei gdje su nudili tečajeve kršćanske i općeljudske formacije za mlade žene. Na prirodan način počela je težiti tomu da bude bolja osoba, poniznija te je željela dovoditi druge bliže Božjoj ljubavi.
U ljeto 1957. godine bila je jako sretna kada je otkrila da je njezin stariji brat odlučio ući u bogosloviju kako bi postao svećenik. Od tog je trenutka počela na poseban način moliti za svećenike.
Malo po malo počela je shvaćati da Bog ima poziv i za nju te je 24. prosinca 1957. godine – nakon što je mirno molila za to i posavjetovala se – tražila da bude primljena u Opus Dei. Iskusila je veliku duhovnu radost velikodušno se darujući Božjoj ljubavi: bio je to dar Duha Svetoga koji ju je pratio do kraja života i koji je širila na druge. Od tog trenutka težila je produbiti svoj duhovni život stavljajući molitvu i kontemplaciju Isusova života na prvo mjesto uz euharistijsku pobožnost i privrženost Gospi.
Svjesna da je kršćanski život neprestana borba ljubiti, svaku večer bi ispitala svoju savjest u Božjoj prisutnosti pitajući samu sebe je li dobro odgovorila na njegovu ljubav. To je bila vježba koju je pokušala radosno izvršavati čak i usred malih – ili ne tako malih – poteškoća. U pismu koje je napisala sv. Josemariji, osnivaču Opus Deija, napisala je: „Oče, ne možete zamisliti koliko sam sretna iako mi je ponekad jako teško.“
Montse je živjela ljubav oplemenjenu patnjom
U prosincu 1957. godine počela je osjećati bol u lijevoj nozi. Tjedni su prolazili, a bol nije prestajala. Njezina glavna briga bila je da ne napravi nepotrebne troškove svojim roditeljima jer je shvatila koju žrtvu podnose kako bi spojili kraj s krajem za veliku obitelj. Šest mjeseci kasnije otkrili su što je izazivalo bol: rak bedrene kosti – Ewingov sarkom – a njezino je stanje već bilo prilično ozbiljno.
Vrijedi napomenuti kako je primila vijest o svojoj bolesti. Njezin otac joj je, s jasnoćom i bez umanjivanja, sve objasnio. Montse je reagirala mirno i s nadnaravnim pogledom što se može vidjeti u načinu na koji je to opisala prijateljici sljedeći dan: „Sretna sam i mirna. Imam veliki mir. Želim što Bog želi. Podsjeti me ako zaboravim: želim Božju volju. To će biti moj drugi dar koji činim za Gospodina.“
Drugoj prijateljici se povjerila: „Jako se bojim boli i liječnici me straše… ali ako mi Bog šalje patnju, kao što si rekla, on će mi puno pomoći kao i svi vi.“
Montse je nosila mir usred svoje bolesti i smrti jer je mislila na križ našega Gospodina i na svetu Mariju. Kada više nije mogla napuštati svoju kuću, primala je brojne posjetitelje. Trudila se izbjegavati biti u središtu pozornosti ili da je drugi sažalijevaju; umjesto toga, zanimala se za potrebe drugih. Čak je pitala jednog prijatelja da je nauči svirati gitaru kako bi mogla zabavljati svoje posjetitelje. Oni koji su je posjećivali odlazili bi s mirom u srcu i željom da dođu bliže Bogu.
Spremna sam na sve jer je vrijedno toga
„Ako sam vjerna onomu što Bog želi od mene svaki dan, mislim da će mi on dati svoju milost. Spremna sam na sve jer je vrijedno toga.“
Ove njezine riječi mogle bi sažeti život koji je živjela, onaj vjernosti voljene Božje kćeri, vjerna u velikim i malim stvarima.
Umrla je na Veliki četvrtak, 26. ožujka 1959. godine samo nekoliko mjeseci prije svoga 18. rođendana.
Prijatelji i obitelj koji su nazočili bdijenju i pogrebu bili su u nedoumici trebaju li izraziti sućut ili čestitke, uvjereni da je Montse otišla u nebo te da zagovara za njih kao što je obećala. Sama je rekla da ne želi da itko plače. Godine 1994. njezin grob premješten je u kapelu Svete Marije od Bonaiguae u Barceloni. Mnogo ljudi ide tamo moliti pred njezinim grobom i tražiti njezin zagovor.
26. travnja 2016. godine papa Franjo odobrio je dekret Kongregacije za kauze svetaca koji kaže da je Montse živjela vrline do herojske razine te je Kongregacija prepoznala njezinu slavu po svetosti.
Opus Dei
Prevela: Katarina Zarinkijević
Foto: Opus Dei
